Iv 12,1-11
Šest dana prije Pashe dođe Isus u Betaniju gdje bijaše Lazar koga je Isus uskrisio od mrtvih. Ondje mu prirediše večeru. Marta posluživaše, a Lazar bijaše jedan od njegovih sustolnika. Tada Marija uzme libru prave dragocjene narodne pomasti, pomaže Isusu noge i otare ih svojom kosom. I sva se kuća napuni mirisom pomasti.
Nato reče Juda Iškariotski, jedan od njegovih učenika, onaj koji ga je imao izdati: »Zašto se ta pomast nije prodala za trista denara i razdala siromasima?« To ne reče zbog toga što mu bijaše do siromaha, nego što bijaše kradljivac: kako je imao kesu, kradom je uzimao što se u nju stavljalo. Nato Isus odvrati: »Pusti je! Neka to izvrši za dan mog ukopa! Jer siromahe imate uvijek uza se, a mene nemate uvijek!«
Silno mnoštvo Židova dozna da je Isus ondje pa se okupi, ne samo zbog Isusa već i zato da vide Lazara kojega on bijaše uskrisio od mrtvih. A glavari svećenički odlučiše i Lazara ubiti jer su zbog njega mnogi Židovi odlazili i vjerovali u Isusa.
Unišli smo u Veliki, Sveti tjedan Gospodnje muke, smrti, proslave. Oko Isusa steže se obruč, nad njim je već izrečena smrtna presuda, samo se čeka prigoda da se to odjelotvori, ozbilji. Isusovo najbliže okružje i ne sluti što njihova Učitelja čeka. Isus je kod prijatelja – jedinih istinskih i pravih – u Betaniji: kod Marije, Marte i brata im Lazara. Ondje mu priređuju svečani objed, nazočan je i Lazar kojega Isus uskrisi od mrtvih.
Točno je šest dana prije svetkovanja Pashe. Sve je nekako zavijeno u uskrsno ozračje. Ova gozba u Betaniji prethodi Isusovoj smrti u znaku pomazanja koje pretkazuje i prethodi njegovu ukopu. To je ujedno i najava Učiteljeva uskrsnuća nakon što je uskrsnuo njihova brata Lazara. Isus je gospodar života i smrti. On je uskrsnuće i život. U osobi.
Ovaj prizor u Betaniji protkan je radošću i boli, silnom radošću zbog pohoda dragoga gosta i njegovih učenika, radošću zbog uskrsavanja Lazara i blizine Pashe, ali i boli i gorčinom zbog toga što će ta Pasha biti posljednja Učiteljeva na ovoj zemlji. Neprijateljsko raspoloženje je sve snažnije, Isusa su ‘vrhovništva i vlasti’ odlučili ubiti, prijete čak i Lazaru ubojstvom.
Lijepo djelo za Gospodina
Što se događa? Iz silne ljubavi i zahvalnosti jer im je vratio brata u život, Marija pomazuje Isusa skupocjenom pomasti. U to se doba spomenuta nardova pomast dopremala čak s podnožja Himalaja, iz daleke Indije. Miris se prosuo po cijeloj kući. Marija čini to djelo iz silne ljubavi i zhvalnosti. Nema toga što ne bi učinila za svoga Gospodina. Za Gospodina daje sve. Iz osobne i obiteljske ljubavi i privrženosti Isusu. Nakana je učiniti nešto lijepo za samoga Gospodina. To bijaše i životno geslo svete Majke Tereze: Činiti nešto lijepo za Gospodina, u službi siromašnih, umirućih, beskućnika. Pomazivati ih, vidati im rane, kao da se čini samomu Gospodinu.
A kako reagiraju nazočni gosti. Kritiku upućuje Juda koji je imao kesu. Prijekor upućuje onaj koji se već odavna srcem i emocionalno odvojio od Isusa. Sklopio je ugovor kako ga Židovima predati, kako ga izdati. Nakon pune tri godine nije sposoban dati Gospodinu ni nešto materijalno, tvarno, a nekmoli svoje srce, dušu.
Procijenjena vrijednost skupocjene nardove pomasti ima onodobnu protuvrijednost cjelogodišnje plaće jednoga radnika nadničara. Učenici se s pravom pitaju, čemu to rasipanje. Isus ih primiruje, govoreći kako se isplatilo takvo što učiniti. Treba pomazati tijelo koje će doskora biti izručeno smrti. S jedne strane logika ljubavi, a s druge logika profita, koristoljubivosti.
Siromaha imamo uvijek
Isusove su riječi umirujuće. Neka je to učinila, lijepo je to djelo od nje, napose spram onoga što predstoji. A glede siromaha i sirotinje, njih će ionako uvijek biti. Nemoguće je riješiti taj problem u ovim postojećim okolnostima. U svijetu će postojati uvijek taj nepremostivi jaz i kontrast između pomoći i nemoći, dobrote i zatiranja, nježnosti i grubosti. Često je dobrota u svijetu nemoćna, bez ikakva rezultata. Ni vjera ne pomaže mnogo. Ali upravo s razloga što u pitanju nije uspjeh, dobrota tim snažnije sja na zaslonu sve moćnije sile.
Isus veli, nikada se ne će zaboraviti što je ta žena učinila u Betaniji. U svu vječnost ostaje njezin spomen i ono što mu učini. Trebamo svi imati osjećaj i ujedno zadovoljstvo kako se isplati činiti dobro, makar i ne mogli ukloniti svu bijedu i nevolju svijeta. Ovaj čin u Betaniji nešto je što spada na Isusovu smrt i uskrsnuće. Ono što je u ovom trenutku učinila nadilazi i predstojeću smrt. Da je Isus ostao u smrti, ovaj bi čin bio suvišan. Ali smrt nije imala zadnju riječ. Njega smrt nije mogla pobijediti. Nikad on ne će biti izbrisan s lica ove zemlje.
Nježne i grube ruke
S jedne strane nježne ženske ruke koje pomazuju Isusovo tijelo, a s druge strane, za nekoliko dana, vojničke će se ruke i bičevi nemilo i divljački obrušiti na to isto tijelo; Isusovo će tijelo biti predmetom sadističkoga mučenja i iživljavanja, mrcvarenja do križa. Na jednoj strani brižna skrb oko Isusa, a na drugoj strani otupjela, nesuzdržana okrutnost koja razara sve i čini besmislenim ovo što ova žena čini na Isusu.
Gdje nema ljubavi, ljubav se ne može niti shvatiti niti dati. Tko ljubav nije iskusio, ne može shvatiti one koji ovako ljube, do kraja. Motiv, razlog za ovaj čin pomazanja jest ljubav. Slično govore danas oni koji prigovaraju kako Crkva ima golemo umjetničko bogatstvo. Kao navodno, to bi trebalo staviti na dražbu i novac dati siromasima.
Crkva je oduvijek stavljala veliki naglasak na raskoš, umjetničko, lijepo, na bogoslužje, odijela, tamjan, obrede. Samo se na lijep način i darežljivim srcem može častiti Boga i čovjeka. Tko ne daje Bogu, ne daje ni čovjeku. Bogu uvijek najljepše! Tko nema srca za Isusa, nema ga ni za čovjeka. Isto tako i ljubavi. Što je s našom ljubavi? Ivan je to znao sačuvati u sebi i prenijeti nama u svome Evanđelju. A mi? Jesmo li spremni učiniti nešto lijepo za svoga Gospodina.
Pavao će doskora pisati kako „smo mi Kristov miomiris Bogu i među onima koji se spašavaju i među onima koji propadaju. Ovima miris iz smrti za smrt, onima miomiris iz života za život“ (2 Kor 2,15 sl.). Vjernici kao ugodni Kristov miris, „parfem“ u svijetu, kao oni koji šire oko sebe ugodu i ljepotu. Jesmo li na to spremni? Gospodin nas treba kao jučer ono tovarno živinče, magare, na koje su ga posjeli njegovi učenici…
Gospodinu trebamo za njegovo djelo u svijetu! Da nas korisno upotrijebi.