Foto:Radiopostaja Mir Međugorje
Iv 15,9-17
Reče Isus svojim učenicima: »Kao što je Otac ljubio mene tako sam i ja ljubio vas; ostanite u mojoj ljubavi. Budete li čuvali moje zapovijedi, ostat ćete u mojoj ljubavi; kao što sam i ja čuvao zapovijedi Oca svoga te ostajem u ljubavi njegovoj.
To sam vam govorio da moja radost bude u vama i da vaša radost bude potpuna.
Ovo je moja zapovijed: ljubite jedni druge kao što sam ja vas ljubio! Veće ljubavi nitko nema od ove: da tko život svoj položi za svoje prijatelje. Vi ste prijatelji moji ako činite što vam zapovijedam. Više vas ne zovem slugama jer sluga ne zna što radi njegov gospodar; vas sam nazvao prijateljima jer vam priopćih sve što sam čuo od Oca svoga.
Ne izabraste vi mene, nego ja izabrah vas i postavih vas da idete i rod donosite i rod vaš da ostane te vam Otac dadne što god zaištete u moje ime. Ovo vam zapovijedam: da ljubite jedni druge.«
Pribrojen je apostolskom zboru nakon što je otpao Juda, izdajica. Znamo za Judin tragičan svršetak. Prodao Učitelja za trideset srebrnjaka, onodobna cijena roba na tržnici. Robovi su se kupovali kao roba, i kad bi ga novi gospodar kupio, udario bi mu užarenim žaračem žig-biljeg, svoj pečat na plećku-lopaticu kao znak vlasništva! Više puta Pavao u svojim spisima govori o „kupiti“ – „iskupiti“ vrijeme (eks-agorazein), gdje imamo riječ „agora“ – tržnica, trg, na kome se odvijao sav javni posao u antičko vrijeme. Tu se prodavalo i kupovalo, trgovalo i sudilo, držalo govore itd.
Tako je Juda prodao svoga Učitelja. A onda ga poljubio u Getsemaniju, prokazao ga rulji koja je došla s toljagama i mačevima uhititi Isusa. Očajavao je zato što je izdao krv nevinu, u svome očaju otišao i objesio se.
Koji je preduvjet da bi netko bio u apostolskom zboru: Taj je trebao biti od samih početaka s Isusom – u njegovu društvu, sve tamo od Ivanova krštenja pa do dana u koji Isus bijaše uzet. Treba biti svjedokom Kristova uskrsnuća. Ne čudesa ni govora, pa ni Golgote ni križa, ne onoga što je bilo dok je Isus fizički među njima hodio. Nego upravo uskrsnuća. Isus se ukazao nakon uskrsnuća izabranim učenicima. Taj ima ubuduće zadaću biti svjedokom Gospodinova uskrsnuća pred svijetom.
Uskrsnuće je razdjelnica. Jer Isusova smrt ne bijaše kraj, nego obrat, revolucionarni i posvemašnji, u svijetu i životima pojedinaca. Petar postavlja uvjete, a ostali prihvaćaju i ovjerovljuju. Tu nema lobiranja kao danas, nema korupcije ni mita da bi se dobio položaj, nema povlačenja za rukave ni strančarenja, nema plaćenih ‘žetona’. Kockom određuju koga je DUH SVETI VEĆ ODABRAO i tako Matija bijaše pribrojen. Ispunio je sve uvjete u svome životu da postane apostolom. Prema predaji naviještao je Evanđelje u Etiopiji gdje je bio i mučen i podnio mučeničku smrt.
U središtu Isusovih riječi iz današnjega čitanja jest ljubav. Ljubav koja ima svoj iskon u ljubavi između Oca i Sina. Ivan će reći kako je Isus u krilu Očevu, kako on donosi poruku iz samoga Boga. I što je najzanimljivije: Noć je izdaje, noć je ovo kad Isus ide ususret sigurnoj osudi i smrti, a nekoliko puta čujemo ga govoriti o radosti. Učenici moraju biti sretni i radosni što su dionici zajedništva koje im donosi Isus, što su dionici prijateljstva koje im je on ponudio u svome životu.
Isus je u osobi objava Boga. On je donio svijetu najljudskiju, najčovječniju sliku Boga u povijesti ljudske misli. I zato su apostoli bili sretni što su mogli podnositi za Isusa sve one patnje i muke. Znali su komu su povjerovali. A Isus ih šalje da idu, donose rod te da njihov rod ostane. Isus je ispunjenje svih mesijanskih obećanja, posvemašnje mesijanske radosti koja ovladava svijetom.
Raspoznajni znak među učenicima jest ljubav. “Gle, kako se ljube!” znali su govoriti pogani za prve kršćane. Tako bilježi crkveni pisac Tertulijan. Ako je Isus nas ljubio, i mi smo dužni ljubiti jedni druge. Sve se pak slijeva u zbiljnost euharistije, gdje nam se Gospodin daje, gdje postajemo jedno s njime (trs-mladice), gdje blagujemo od ‘roda trsova’. Jer, ovaj je odlomak iz petnaestoga poglavlja Ivanova Evanđelja gdje Isus govori upravo o odnosu trs-mladice.
Vi ste moji prijatelji! Ne zovem vas više slugama, nego prijateljima! Na rastanku sa svojima u dvorani Posljednje večere Isus ostavlja svoj duhovni dragulj, duhovnu oporuku. Znamo što znači biti prijatelj, prijateljevati, znamo što je to u ljudskim protegama prijateljstvo. Upravo to Gospodin obećava svojima. Ostaje s nama kao prijatelj, i to ponajbolje tumači odnos između učenika i Učitelja.
Izgovara te riječi Isus u sudbonosnom trenutku svoga života, kad je Juda napustio dvoranu i otišao u noć. Reći će mu poslije Isus u Getsemaniju, kad je došao s ruljom: “Prijatelju! Zar i ti ovdje?” Isus naglašava stalno kako se njihovo srce ne smije uznemirivati. On u velikim potezima izriče svoje poslanje. Njega šalje Otac, on šalje svoje učenike. Daje im jamstvo svoje prisutnosti u njihovu životu i djelovanju. Najizrazitije je to u vezi prijateljstva. Priopćio sam vam sve što sam čuo od Oca svoga. Dakle, i vi ste kao moji prijatelji, uključeni u to intimno zajedništvo Oca i Sina.
Bit ćete i ostati moji prijatelji budete li ispunili zadaću koju vam nalažem. Onima koje je netom nazvao svojim prijateljima Isus poručuje: Niste vi mene izabrali, nego sam vas ja izabrao. Ne možemo dovidjeti dosege toga izričaja, nije to u dometima ljudske mudrosti ili umovanja, gdje mi biramo prijatelje. Isus veli kako on bira njih. Nad njim je izrekao Otac riječi na Jordanu: “Ovo je Sin moj, Izabranik!” Otac ga je izabrao, odabrao, on je miljenik Očev. Isusovi su učenici njegovi miljenici, izabranici. Oni nastavljaju njegovo poslanje u svijetu i povijesti. Naša odluka za Gospodina samo je odgovor na njegov izbor. On je prije bacio oko na nas.
Ovaj izbor, ovo imenovanje ‘prijateljima’ nešto je poput pomazanja i posvete za djelo za koje ih izdvaja u svijetu. On ih posvema uzima u svoj posjed, utapa ih u djelo spasavanja svijeta. Upravo kao što je Isus sam sebe prepoznao u sinagogi u Nazaretu u trenutku kad je otvorio one subote svezak Izaije proroka i primijenio na sebe one riječi: “Duh je Gospodnji na meni! On me pomazao. On me poslao!” Duh pomazuje i uzima u službu.
Isto čini Isus sa svojima: “Ja sam vas izabrao. Ja vas i šaljem u svijet da donesete plod i plod vaš da zauvijek ostane” (r.16). Ja sam vas odredio. Ovo ‘odredio’ u grčkom izričaju ima prizvuk žrtve, žrtvovanja. Prethodno je Isus govorio kako nema veće ljubavi nego da tko život svoj položi za svoje prijatelje (r.13). Isus govori o svojoj žrtvi, ali govori i o žrtvi svojih učenika. Oni će biti žrtve za svoga Učitelja, žrtve Evanđelja. Poslani u svijet i određeni donijeti život svijetu.
Proniknemo li u riječi koje Gospodin izgovara, zamijetit ćemo kako su uvijek zajedno ljubav i poslanje, ljubiti i slati. Ljubav koju nam Gospodin daruje jest ujedno i naše poslanje. Kao što je mene Otac ljubio, i ja vas ljubim. Nakon uskrsnuća reći će Isus: Kao što je mene poslao Otac, i ja šaljem vas! I kao što si ti poslao mene u svijet, i ja sam poslao njih u svijet (usp. 17,18).
Isus onima koje želi učiniti svojim prijateljima iskazuje milost da budu njemu zdesna i slijeva, da s njime prevale put. On je Put i mi hodimo tim putem. On je trs koji crpe iz Očeve ljubavi životne sokove. I taj korijen koji je sami Gospodin tjera životni sok u mladice koje onda donose obilan rod i plod.
Ljubiti kao što nas je On ljubio! Dubina, širina, visina, duljina ljubavi određena je primjerom i uzorom – Isusom Kristom. On je istinski trs, on je istinski prijatelj, on zna što nam treba, on hoće da se sa svakim čovjekom susretnemo kao s bratom, kao s prijateljem. To je Isus kazao apostolima, to izgovara svakome svome učeniku. Po plodovima se stablo poznaje. Apostolski poziv i poslanje samo su onda plodonosni i plodotvorni ako se događaju u ljubavi i iz ljubavi. Moliti i raditi, ljubiti i moliti – to su preduvjeti za blagoslovljeni rad za Gospodina.
Isus je jednostavno tu da nam kaže što bi trebao život biti i kako se živi, kako život živjeti. Božji “Amen” u Isusu uzima sve naše i kazuje nam kako se živi. Bog ne ostaje daleka zagonetka ni tajna, on postaje jednim od nas, postaje zrno koje pada u zemlju, umire, ide u krajnju ostavljenost križa i odbačenosti da rekne tebi i meni kako smo prihvaćeni i kako možemo biti novi ljudi.
Isus je ljubav koja umire za nas, on je pobjeda ljubavi, životna snaga ljubavi. On je ključno mjesto i ključna točka čovječanstva. Znam što me čeka u budućnosti. Ne nešto, nego Netko, On. On dolazi, kao zadnja riječ. I pred Isusom se odlučuje ima li moj i tvoj život smisla ili ga je promašio.
Ovaj je Isus iz Boga. Izriče Boga, svjedoči Boga cijelim svojim bićem, umire, a Bog stavlja na sve Isusovo završnu riječ, svoj pečat, ovjerovljuje ga u uskrsnuću. Ono što Isus izriče u svojoj poruci, u svome Evanđelju, u svojim djelima, u svome životu i umiranju, u životu i smrti – sve to Bog autorizira, stavlja svoj konačni i završni pečat, uskrsavajući ga od mrtvih. Sve dotadašnje nadmašuje te ubuduće vrijedi: Bog je onakav kakvim ga Isus očituje. Želim li Bogu, moram se zaputiti Isusu.
Fra Tomislav Pervan/Radiopostaja Mir Međugorje