Foto:Radiopostaja Mir Međugorje
Mk 6,7-13
Dozva Isus dvanaestoricu te ih poče slati dva po dva dajući im vlast nad nečistim dusima. I zapovjedi im da na put ne nose ništa osim štapa: ni kruha, ni torbe, ni novaca o pojasu, nego da nose samo sandale i da ne oblače dviju haljina.
I govoraše im: »Kad uđete gdje u kuću, u njoj ostanite dok ne odete odande. Ako vas gdje ne prime te vas ne poslušaju, iziđite odande i otresite prah ispod svojih nogu njima za svjedočanstvo.«
Otišavši, propovijedali su obraćenje, izgonili mnoge zloduhe i mnoge su nemoćnike mazali uljem i oni su ozdravljali.
Koje kvalitete mora posjedovati riječ da bi dospjela do ušiju i srca slušateljstva? Kakvi moraju biti navjestitelji riječi da bi bili vjerodostojni? Od kakva tvoriva moraju biti ti koji donose svijetu, prema njihovu uvjerenju, jedini spas i budućnost? Sve su to pitanja koja se nameću i svijetu, ali isto tako i onima koji upućuju bilo svoju ili tuđu riječ u pustinju života. Što se mora dogoditi u svijesti i ponašanju ljudi da bi učinili nužni životni zaokret? Stanje u kome živimo nezavidno je. Međutim, ‘ništa nova pod suncem’. S istim se problemima susreću ili su se susretali i onovjeki kao i novovjeki proroci.
Amosa je sam Gospodin uzeo. Amos ne bulazni. Uzmemo li njegovu kratku knjigu i pročitamo li je, vidjet ćemo što znači biti prorok. Naći ćemo upravo u toga ‘neotesanog’ naravnog čovjeka, ‘naturščika’, mnoštvo pojedinosti koje nam osvjetljuju pravi lik. Svoje djelovanje točno smješta u povijesni kontekst i prema onome što on navodi možemo s velikom sigurnošću odrediti i vrijeme nastupa, i mjesto poziva, i smisao poslanja.
Poslan je biti glas i glasnik Božji u pustinji, nepravdi, iskorištavanju, tlačenju, bezboštvu. Po svome zvanju i pozivu nije ‘profesionalac’ u službi, ali je u njoj ugrožen prijetnjama i grožnjama moćnika. Slično prolaze danas i mnogi misionari u zemljama u razvoju. Prijeti im se i grozi smrću jer naviještaju u Božje ime jednakost i pravdu. Svi koji smo Gospodinovi dužni smo naviještati upravo to. Biti misionari.
Nisu bitna sredstva ni oprema kojom se čovjek zapućuje u misije, bitna je ozbiljnost poruke, njezina aktualnost i što ona po sebi donosi svijetu. Ne šalje ih ni s cijenom da moraju pod svaku cijenu požnjeti uspjeh. Uspjeh, vidljivi i vanjski, nije nikada za Isusa mjerilo učinkovitosti i djelotvornosti njegove poruke. Ona nosi svoju vrijednost u samoj sebi. Ništa ne činiti s prisilom. Sve s ljubavlju jer se samo u ljubavi može nastaniti i izrasti vjera.
Zašto se unesrećujemo vlastitim i tuđim nesrećama, kad smo pozvani i stvoreni biti bića sretna u Očevu naručju? ‘Ja ljude ne mrzim, ja ih se bojim’. Tako je netko rekao za čovjeka. S prijetnjama po vlastiti život se susreo i Amos. A isto i Isus Krist. Samo što ni Amos ni Krist nisu ustuknuli, nisu pobjegli pred svojim nalogom i poslanjem, nego su spremno išli i založili svoje živote.
Navjestitelj se ne postaje strukovnim studijem, sa završnom diplomom u aktovci gdje je možda sve izvrsno. Ne postaje se ni pripadnošću nekom klanu, grupi, obitelji, ni svojom voljom. Navjestitelj se postaje pozivom i poslanjem. Prorok je Božji glas, pozvani pozivatelj. Istu ulogu imaju i apostoli u Isusovu okružju. Isusov neuspjeh u rodnom mjestu nije razlog da baci koplje u trnje, povuče se u svoj kut i ondje stvara nove planove za uspješniju ‘strategiju’. Ne. On je u svoje uvjeren, pokriće svojoj riječi ima u potvrdi s Neba na Jordanu. „Ti si Sin moj, Miljenik“. Prevesti bi se to dalo i ovako: „S tobom računam. Ti si određen donijeti ljudima slobodu i spas. Određen si uvesti ih u sretni život. Poslan si ispuniti čežnju čovjekova srca koje je bez Boga nesretno“.
Poslanje apostola vezano je uz dvoje: Poziv na obraćenje i izgon nečistih sila. Jedno se nužno veže uz drugo. Gdje je svijet očišćen, sile tame nemaju pristupa. A ako se čovjek odrekne tame u sebi i oko sebe, tada nužno mora birati drugog gospodara i podariti mu svoj glas i srce. Trećeg izbora nema.
Poruka koju apostoli imaju navijestiti svijetu nije prazna fraza, nije svakodnevni tv. ‘dnevnik’. Tu je riječ o životu i smrti, spasu ili propasti. Bog nije čovjekov konkurent koji mu pristupa s grožnjom, nego spasitelj i prijatelj. Treba srušiti uhodane predodžbe o Bogu, da bi se iskristalizirao lik Isusova Oca. Upravo u nama. U svakome pojedincu. Jer moramo biti svjesni da smo jedinstveni i jedincati. Svaki pojedini od nas. I da smo u povijesti svijeta i svemira neponovljivi.
Isus šaljući učenike nikada ne čini ljude kojima je njegova poruka namijenjena ‘objektima’ svog navještaja. Nikada ne dolazi s tvrdnjom da im ima nešto reći ili dati, a da ga netko ne pita te da bi se ono što poručuje moralo primiti. Upravo je suprotno. Njega slijede mnoštva, on prolazi njihovim naseljima, zalazi u njihove kuće i njihove živote, poput gosta koji se dopušta ugostiti, koji mu iskazuju povjerenje, da bi one koji ga dočekuju ostavio krajnje obdarenima, poput Zakeja ili Marije i Marte.
To su učenici doživjeli kad su bili u Isusovoj blizini – upravo tako ih on sada šalje: Bez kruha, bez torbe sa zalihama ili u pričuvi, bez novca o pojasu, bez druge haljine, tj. nikakvu presvlaku ako se oznoje ili umore. Oni su u pokretu samo s misijom da liječe i izgone nečiste sile te da žive od sigurnosti da će dobiti na dar sve što im je potrebno. Svatko tko ide tim putem računa s Bogom i ljudima – ne kao pastoralna strategija, nego kao primatelj među primateljima. To je život koji ovjerovljuje sadržaj naviještene poruke.
Kako to? S jedne strane, ovisnost od drugima štiti od oholosti da se čovjek predstavlja kao stalni darivatelj ili ‘znalac’ kojemu ostatak svijeta nema ništa stvarno ponuditi. Svatko tko je bio bilo kada hodočasnik, pa i prema Međugorju, te ako je usput našao smještaj kod prijatelja, zna koliko i kako povezuje to gostoprimstvo koje se pruža i prihvaća. To ne vodi samo dijeljenju smještaja i hrane, nego i razmjeni životnih priča, dijeljenju nada i briga, nevolja i radosti. U takvim i sličnim susretima krije se iskustvo da smo, osim onoga što inače možemo biti kao gosti ili domaćini, uvijek i prije svega trebamo ljude koji jedni drugima duguju potreban dom – u darivanju i primanju darova. Jer čovjek dolazi k sebi ne kroz ono što čini, nego kroz ono što prima. Naša ljudska potreba stoga nije prokletstvo naših života, već prekrasan uvjet za naš rast i razvoj.
S druge strane, takav način egzistiranja štiti od izolacije, nedostatka odnosa i nepovezanosti. Isto vrijedi i za svakog kršćanina: moramo znati mnogo o životu kako bismo se naučili razumijevanju i dobroti. U protivnom postoji opasnost od naviještanja ili vjere ne u živoga Boga, nego u onoga koji je samo zamišljen.
Ali to ne bi bila religija, nego ideologija. I još nešto: Svatko tko ide kroz život svjestan svoje potrebe gubi iluziju o samorazumljivom i počinje primjećivati koliko mu se na svakom koraku nezasluženo daruje dobrih stvari. Bit će doživljen kao zahvalna osoba čije je iskustvo Božje dobrote gotovo zapanjujuće. Pritom živi posve u Isusovu duhu, koji je rekao: “Blago vama siromasima, jer vaše je kraljevstvo Božje.” (Lk 6,20)
Kolika je onda sreća za svakoga pojedinog od nas izroniti iz uhodanosti, iz kolektivnih prisila, masovne svijesti i javnoga mišljenja. Zaviriti u svoju dušu i upravo tu otkriti da me Isusova poruka oslobađa i obdaruje. Te postupno rasti i urastati u ono što je Isus živio i proživio u svojim zemaljskim danima. U tome je sve umijeće života i življenja. Upravo su bolesnici najotvoreniji za takve male korake o kojima govori i Isus.
Bolest čovjeka nauči razmišljati u drugim kategorijama. Iskonska želja za životom je upravo u bolesti tako snažna da bolesnik ulaže sve. Postaje kao malo dijete koje se otvara liječniku ili iscjelitelju očekujući od njega sve za sebe i svoj život. „Zdravi ne trebaju liječnika“, riječi su samog Isusa.
A tko je zapravo zdrav? I tko ne treba Isusovu blagu ruku na svojoj glavi, ramenu? Cijelo stvorenje uzdiše u bolovima… A Gospodin već dvije tisuće godina šalje svoje glasnike na vrata naših kuća, života, srdaca. Jesmo li spremni prihvatiti ih i dati se izliječiti.