Foto:Radiopostaja Mir Međugorje
Mt 18, 15-20
Reče Isus svojim učenicima: »Pogriješi li tvoj brat, idi i pokaraj ga nasamo. Ako te posluša, stekao si brata. Ne posluša li te, uzmi sa sobom još jednoga ili dvojicu, neka na iskazu dvojice ili trojice svjedoka počiva svaka tvrdnja. Ako ni njih ne posluša, reci Crkvi. Ako pak ni Crkve ne posluša, neka ti bude kao poganin i carinik.«
»Zaista, kažem vam, što god svežete na zemlji, bit će svezano na nebu; i što god odriješite na zemlji, bit će odriješeno na nebu«.
Cijelo osamnaesto poglavlje Matejeva Evanđelja donosi nam četvrti odulji govor u Mateja. Kao što smo govorili, Isus nastupa kao novi Mojsije, donosi svoj zakon, zapravo svoju riječ kojom nadmašuje sve ono što je nekoć starima kazano. Staro ne dokida, nego dopunja, usavršuje, vodi prema savršenstvu, klimaksu. Želi stvoriti novi društveni poredak.
Isusovi naputci, ‘uputnici’, u ovome poglavlju odnose se na nutarnji ustroj Kristove zajednice: Na čemu ona – Crkva – počiva, kakvi su odnosi unutar same obitelji vjernika, i ovdje već imamo temeljne crte i bitne značajke same buduće Crkve, čime se ona definira, na kojim temeljima stoji, gdje je njezino bitno uporište, gdje se Crkva sidri.
Govor je upućen učenicima, a pod njima se ne misli samo na onih biranih dvanaest, nego i sve one koji će ubuduće na apostolsku riječ prihvatiti Isusa kao mjerilo života. Zato na početku i stoji poziv na obraćenje, biti kao djeca, uzeti i prihvatiti dječje ponašanje.
I kao što vidimo u zbilji, u nastavku, Crkva nije zajednica svetaca, bezgrješnih, savršenih ljudi, u njoj postoje i grijeh i grješnici. Međutim, i s grješnikom treba postupati kao s bratom: “Brat tvoj!” – time se misli na svakoga tko se nalazi u zajednici. Svaki je grješnik i osobni ispit savjesti, kako se prema njemu odnosim, evanđeoski, kristovski ili kainovski, a ujedno i zadaća i odgovornost, kako ga vratiti, kako ga ponovno integrirati u zajednicu.
Nitko nije isključen, a Isusu je stalo do toga kako otvoriti granice i srce prema svim ljudima, ne zatvarati se u svoj klanski, ‘rodijački’, nacionalni ‘geto’. Nitko ne smije biti isključen od zajedništva s jednim Bogom, Ocem.
Ono što Isus u ovom poglavlju naglašava jest načelo praštanja, oproštenja. To je životni temelj njegove zajednice. Zajednica se može temeljiti, podizati i rasti samo na međusobnom razumijevanju i praštanju, susretanju, osjećaju zajedničke pripadnosti. Zajednička radost mora prožimati sve koji su na putu prema istome cilju, koji su uključeni u istu zadaću, biti braća i sestre bez razlike.
Biti sretan zbog činjenice kad i ako pridobiješ brata. ‘Pobratimstvo ljudi u svemiru’ – zborio je veliki pjesnik. I gdje se rodi to jedinstvo, osjećaj pripadnosti Jednomu, Isus veli, nema toga što oni ne mogu izmoliti od Oca nebeskoga.
Čini se da ni s praštanjem ne ide tako lako. “Ako se ogriješi o tebe tvoj brat…”, i na kraju spominje Isus ‘carinika i poganina’, izostane li očekivano i željeno obraćenje, pokora i jedinstvo.
Grijeh je osobno iščašenje, iskliznuće, promašaj u životu, promašaj cilja. Grčki izričaj za grijeh ‘hamartia’ znači doslovce promašiti cilj, kad je gađa strijelom i lukom. I zato treba brata pridobiti, vratiti natrag u zajednicu. Ima stvari koje se u praksi ne podudaraju sa životom, koje su protivne duhu Isusovu i duhu njegove riječi. Nastali sukobi najprije se trebaju rješavati na osobnoj razini, a ako to izostane, na zajedničkoj.
Najprije razgovor i pokušaj pomirenja, a tek potom zajednica kao posljednja instanca. Sve je u službi pridobivanja brata, sve je zapravo ponuda spasenja i opetovano snubljenje onoga tko se ogriješi o zajednički poredak ili pravila, odnosno ustroj zajednice.
Treba brata potražiti. Onaj trgovac traži pravi biser, pa kad ga nađe, proda sve što ima i kupi taj dragulj; onaj je našao blago na njivi, onaj pastir traži izgubljenu ovcu. I ovdje treba postupati na isti način. Izgubljeni brat, izgubljeni sin treba natrag u Očevu kuću, on je izgubljeni sin ili ovca, ili pak onaj novčić. Svatko je Očeva dragocjenost.
Isus nas je prvi pronašao. Sin Čovječji došao je potražiti i usrećiti, učiniti blaženim ono što bijaše izgubljeno. On nas traži, od ide u potragu za izgubljenim. Gdje će nas pronaći? Možda negdje na stazi smrti, propasti. Pronaći će nas sa svojim križem i pokušati privući sebi, vratiti nas raskriljenih ruku, u Očev dom. Radujte se sa mnom, našao sam svoju izgubljenu ovcu… Sve što mi daje moj Otac, doći će k meni (usp. Iv 6,37).
Vrijedi prisjetiti se crkvenoga pisca, Klementa Aleksandrijskoga, učitelja velikog Origena, i njegove prakse. O njemu se veli kako je onima koji su željeli postati kršćanima savjetovao da dođu u njegovu kuću, dom i promatraju njegov obiteljski život. Ako nakon godinu-dvije dana boravka s njime ne postanu kršćani, smatrao bi sebe krivim, jer životom nije davao pravo ni dovoljno svjedočanstva za Isusa Krista.
Kršćanstvo se pak ponajbolje svjedoči ljubavlju i praštanjem. Dijeliti s drugima ono što čovjek sam iskusi u životu, razmjena iskustava. Susret s Isusom Kristom koji prašta.
Vjera se ne prenosi instrukcijom, institucijom, katehezom, naukom, posredovanjem istina, nego svjedočanstvom, osobnim životom i zahvaćenošću Gospodinom. Dijete mora odčitati na licu majke vjeru i predanost Isusu Kristu. Treba biti učenik/ca samoga Gospodina. Treba posredovati Gospodina i njegovu prisutnost u Crkvi mladim naraštajima.
Prisjetimo se praroditelja i prve braće, Kaina i Abela. Stariji ubija mlađega, a na Božji upit, što je s Abelom, odgovara drsko: “Što me briga! Zar sam ja njegov čuvar!” Pred Isusom se događa obrat. Treba potražiti brata, izgubljena, zalutala. Treba ga dovesti k Isusu.
Već nakon prvoga susreta s Isusom Andrija rano ujutro traži brata Šimuna i dovodi ga Isusu. Velika pomirba pred Isusom i u Isusovoj osobi, revolucija, zaokret u međuljudskim odnosima.
Pred Isusom nestaje staroga, starih podjela, mržnje, nepodnošljivosti, bratoubojstva; nastaje i rađa se novi poredak, nova zajednica, novo stvaranje, novi svijet.
To se ozbiljuje i treba uzbiljivati i u Crkvi. Ovaj je odsječak velika povelja kršćanskoga suživota, magna charta zajedništva u molitvi, okrenutost prema Isusu i njegovu Ocu.
Kršćanski navještaj i suživot mora biti nošen doživljajem i iskustvom. Ono što čovjek doživi kao istinito, mora prenijeti u praksu, život, u življenu riječ. Samo onaj tko je iskusio Isusa Krista i milosrđe, može drugima prenositi tu istu zbiljnost.
Čovjek mora moći govoriti iz punine vlastita srca. Samo kao onaj tko je Duhom prožgan, može druge zapaljivati, kao osvjedočenik druge osvjedočivati, samo je oduševljenik i zanesenjak kadar druge oduševljavati i zanositi za ono što nosi u sebi. Kristofilija – kristomathija – kristofor, ljubav prema Kristu, biti učenik Kristov, i biti Kristonositelj – tri su postavke i zrenika koja moramo imati u sebi, usvojiti kao svoje vlastite životne odrednice.
Fra Tomislav Pervan/Radiopostaja Mir Međugorje