Lk 6,17.20-26
Isus siđe s dvanaestoricom i zaustavi se na ravnu. Podigne oči prema učenicima i govoraše:
»Blago vama, siromasi: vaše je kraljevstvo Božje!
Blago vama koji sada gladujete: vi ćete se nasititi!
Blago vama koji sada plačete: vi ćete se smijati!
Blago vama kad vas zamrze ljudi i kad vas izopće i pogrde te izbace ime vaše kao zločinačko zbog Sina Čovječjega!
Radujte se u dan onaj i poskakujte: evo, plaća vaša velika je na nebu.
Ta jednako su činili prorocima oci njihovi!«
»Ali jao vama, bogataši: imate svoju utjehu!
Jao vama koji ste sada siti: gladovat ćete!
Jao vama koji se sada smijete: jadikovat ćete i plakati!
Jao vama kad vas svi budu hvalili!
Ta tako su činili lažnim prorocima oci njihovi.«
Čovjek je cijeli svoj bogovetni život u potrazi za sigurnim uporištima. Traži ih u zakonima, pravu, bogatstvu, novcu, ljudima, karijeri, moći, vezama, kojekakvim višestrukim životnim osiguranjima i sl. Je li to dostatno podariti mu osjećaj sigurnosti? Kako steći konačni mir? Kako se spasiti od straha koji svaki čovjekov pokušaj blokira i često svaku nadu guši u korijenu?
Čitanje iz Jeremije o ‘prokletnicima’ i ‘sretnicima’ treba shvatiti u smislu konkretnog životnog stanja, tj. egzistencijalnog indikativa, a ne proročke želje ili prijetnje. Prorok otvorenih očiju promatra život i ljude oko sebe, promatra i kraljevsku dvorsku svitu i kamarilu, vidi propast koja nadolazi upravo zbog bezbožnog života i vladanja. Spas je u okrenutosti Gospodinu i crpenju životnih sokova i sigurnosti iz samog Gospodina. Povjerenja u njegovu riječ.
Govor na gori – Govor na zaravni
Ono što Matej nadugo razrađuje u svome Govoru na gori (pogl. 5-7) donosi Luka u obliku antiteza u svom 6. poglavlju. Isusova je riječ poziv na akciju, poziv na život nasljedovanja. Isus ostaje model za takav život i ponuda spasenja. Ono što će poslije razrađivati apostol Pavao u svojim poslanicama u obliku etičkih pobuda i poticaja, izriče Isus kroz konkretnu ponudu spasenja u svojoj osobi.
Od Isusa se ne može očekivati sreća u zemaljskom smislu, nego spas u eshatonu. Već smo spomenuli kako se ono eshatološko ‘danas’ iz nazaretske sinagoge ne ograničava kalendarski na samo jedan nadnevak u Isusovu životu, nego se ono ispunjava posvuda gdje se naviješta Riječ. U sinagogi, na brdu, u polju, na moru, iz lađice, u zajednici vjernika, u sadašnjim prilikama. Nužna je samo vezanost uz Isusovu osobu. Učenicima, a poglavito nama mora biti jasno tko nam se i što nudi u Isusovoj osobi. Iskusiti što nam je darovano s njime i u njemu, i što posjedujemo kad njega imamo. U Isusovim se riječima stavlja u krletku, ljušturu riječi nešto nečuveno, nešto što dotada svijet nije čuo ni doživio. Novina koja obnavlja život i svijet. Riječi koje su sposobne promijeniti svijet i stvoriti zdrave životne uvjete. Isusova blaženstva govore o ponašanju i stavu onih koje je Isus zahvatio iznutra i u njihovu srcu izliječio. Zato su ove riječi proročke! Ispit savjesti i poziv na promjenu stava i života.
Novi život i novo stvaranje u Isusu Kristu
Teško možemo progutati gornje Isusove izjave. I prijetnje. Zacijelo nismo među onima koji su krajnje siromašni. To su možda oni migranti koji nadiru u Europu i traže ovdje bolji život. Mnogi koji danas putuju u zemlje koje su daleko od našeg blagostanja i upoznaju tamošnje uvjete, vraćaju se vrlo zamišljeni glede ovdašnjeg izobilja u usporedbi s tamošnjom bijedom i duboko su impresionirani koliko jednostavno, nezahtjevno i zadovoljno žive ti ljudi, od kojih većina uopće nisu kršćani. Ali ako Isusove riječi shvatimo ozbiljno, onda bismo život zapravo trebali gledati i oblikovati sa sasvim drugoga zrenika a ne sa stajališta sigurnoga blagostanja. Kao da nam Isus uskraćuje sve ono što naše živote čini podnošljivim, ugodnim i vrijednim. Ali ne želimo biti gladni i ne želimo plakati osim ako nije potrebno Najmanje želimo biti odbačeni i omraženi, nego želimo biti priznati i hvaljeni. Od Isusove poruke nije kod nas ostalo puno osim bespomoćnosti i nemirne savjesti.
No, bio bi nesporazum kad bi Isus od nas tražio da izabiremo negativne strane života kako bismo sebi i drugima pokvarili radost života. Ono što Isus ovdje kaže jest ‘blaženstvo’. To će reći, afirmacija života do najvišeg stupnja. Drugi prijevod bio bi “blagoslovljen i sretan”: Kako je velika sreća osobe koja je zahvaćena Bogom. Nije riječ o odricanju, da učinimo svoje živote težim ili čak nepodnošljivim, nego o dobitku, koji težnju za vanjskim posjedima čini suvišnim. Ono što tražimo je promjena iznutra, te ono zbog čega smo žrtvovali vrijeme i novac, postaje beznačajno i dolaze novi prioriteti. To je način afirmacije života koji postavlja sasvim drugačije naglaske nego što je to inače slučaj. Znamo priču o bogatom cariniku Zakeju koji je doživio takav preokret u svome životu, daruje polovicu siromasima i još mnogo toga.
Svatko se u sebi protivi promjeni i u biti zatočenici smo još uvijek starozavjetnih kategorija mišljenja i ponašanja. U Starom zavjetu su bogatstvo, materijalno obilje, sitost, radost vezani uz pojam sreće, zadovoljstva, ispunjenja čovjekova života. Isus naglavačke izvrće te kategorije. Nedostatne su da bi podarile čovjeku konačno zadovoljstvo (već i psalmist veli: “Svakom savršenstvu vidim granicu, a zapovijed tvoja nema granica” – 119,96). Čovjek mora iskusiti nedostatnost, nedovoljnost svih vlastitih pokušaja i dosega, da bi onda imao otvorena ćutila i izvučene prijamnike za nove ponude i iskustva. To uključuje otvorenost za Isusovu osobu i spremnost prihvatiti u sebe parametre Božjega kraljevstva.
Na koji način? Pavao nudi odgovor: “Neka vam (Otac nebeski) dadne, prema bogatstvu svoje slave, da se ojačate u snazi po njegovu Duhu u nutarnjeg čovjeka, da Krist stanuje u vašim srcima po vjeri” (Ef 3,15sl). Ta biblijska perspektiva iziskuje od nas posvemašnje predanje u Isusove ruke. Samo ćemo tada biti sposobni pretvarati Isusove zahtjeve u konkretnost života. Jer Isusove teze uprisutnjuju i dublje i temeljitije, i korjenitije od bilo kojeg drugog nauka, životne filozofije ili psihoterapije, odn. dubinske psihologije ili psihoanalize, što u sebe uključuje proces nutarnjeg liječenja koji obuhvaća i sažimlje prošlost, sadašnjost i budućnost, utemeljen na odnosu prema toj jedincatoj osobi.
Pred Isusom – samo obraćenje
To iziskuje od nas, svakoga pojedinačno, obrat razuma, volje, srca, osjećaja. Prihvat vlastite odgovornosti i krivnje, a ne svaljivanje odgovornosti na druge. Biblija nam jasno kaže da je nemoguće postati dobar ili svet vlastitim silama, nego samo prihvaćanjem Božjeg dara u Isusu Kristu. Time se ona bitno razlikuje od svih drugih religija i nauka o spasenju.
Tko i što ima budućnost? Gdje tražiti izlaz u budućnosti? Kakve su perspektive? Oslonimo li se na znanost, onda su crne. Uzmemo li za mjerilo Isusova blaženstva, onda su perspektive u novom nebu i novoj zemlji, gdje pravednost stoluje. Nada koja je u temeljima Isusovih riječi jest osobni i živi susret s Bogom, te da je, ma kako grijeh bio moćan, milost spasenja moćnija u Isusu Kristu. Siromaštvo u Isusovim očima obogaćuje jer čovjeka vezuje uz Boga koji je bogat, koji usrećuje. Zakej je iz susreta s Isusom mogao reći da razdaje polovicu svoga bogatstva siromasima, a da vraća četverostruko onima koje je zakinuo. Franjo Asiški se totalno izvlastio, postao siromah jer bijaše Bogom bogat, ispunjen Isusom Kristom.
Zato Bog traži siromašnog partnera, jer siromaštvo nije samo u materijalnoj neimaštini, nego je ono u Isusovim očima sadržano u osobnoj ovisnosti o višem, ovdje o Bogu. Zatim Bog traži onog koji gladuje za njime, onog koji tuguje, koji ima sućuti s drugima, s bijedom brata čovjeka (tješitelj ožalošćenih: milosrdni Samaritanac). Suvremena pop-scena ima svoj ritual odvraćanja i bijega iz frustracija, tuge i žalosti s pomoću droge, psihofarmaka, pseudo-religija, lažnog otkupljenja, ekstatičkih stanja, bijegom iz stvarnosti, u ništavilo, neutemeljeni optimizam.
Susret sa živim Bogom
Isusov navještaj postaje stvarateljski. On obnavlja život i mijenja svijet. Kroz naše neprestano pounutrašnjenje, suživot s Isusom i nasljedovanje. Svaki susret s njime u njegovoj riječi i osobi jest „Susret sa živim Bogom“, licem u lice. Jest ujedno i sud nad vlastitim životom i ponašanjem. Jest istodobno i kriza u najizvornijem smislu te riječi, kao sudište, razdioba. Sud nada mnom i vlastitim ponašanjem, poziv na razdiobu, izdvajanje iz rijeke nesretnika, određenih za propast. To je ujedno i poziv da se lišimo temeljnog problema svog života: vlastite zaslijepljenosti zemaljštinom i poziv na obrat, zaokret svih vlastitih životnih sposobnosti prema mjerilu Isusovih riječi.
Tu je sveti Franjo uvjerljiv primjer. Ime svetog Franje istoznačnica je za siromaštvo kao nijedno drugo u povijesti kršćanstva. Njegova ljubav prema siromaštvu ne može se razumjeti bez unutarnjeg bogatstva njegove osobnosti. Životopisi govore o ljubavi prema nevjesti, o dragocjenom biseru, o pronađenom blagu, o ljepoti jednostavnog života. To je nešto drugo od društveno kritičke ideje glede bogataša i bogatstva. Iza svega stoje iskustva koja zaslužuju ove nazive. Na početku se javlja događaj koji ga stavlja na novi put.
Dok su on i njegovi prijatelji noću na putu kući, on iznenada stane kao ukopan. Kaže: jer ga je Bog dotaknuo. Kada ga drugi promatraju, on se pretvara u drugu osobu. Pitaju ga o čemu je razmišljao, možda o nevjesti. „Da, o zaručnici“. rekao je, „tako lijepoj, tako bogatoj, tako plemenitoj, kakva se ne može zamisliti.“ To nije bila laž i nije rečeno u šali. Da bi se naglasila važnost te izjave, izvještaj dalje kaže: „On je to rekao iz božanskog nadahnuća; jer je njegova nevjesta bila istinska blizina Bogu kojoj se želio predati. Bila je plemenitija, bogatija i ljepša u svome siromaštvu od bilo koje druge žene.“
Franjo ne bira manjak, gubitak, nedostatak, niti težak način života kao takav, nego radije bira intenzivno, sretno iskustvo Boga koje ide ruku pod ruku sa siromaštvom. Doživio je nešto snažno, lijepo i plemenito, tako da sve što ga je prije privlačilo nestane u ništavilu: život u bogatstvu i raskoši, popularnost među lokalnim prijateljima, njegovi budući planovi posjedovanja dvorca i gospodarenja. Franjo je na vlastitoj koži iskusio da sreća Božje blizine uključuje unutarnju odvojenost od svih posjeda i, obrnuto, da svjesno življeno siromaštvo donosi Božju blizinu blaženstva
I dok se ovih dana sjećamo pok. prof. Ivančića, predragog prijatelja i navjestitelja, koji je napisao duhovnu uspješnicu Susret sa živim Bogom, molimo Gospodina da nam podari mnoštvo svjedoka Njegove prisutnosti u svijetu, mnoštvo onih koji su Duhom prožeti i natopljeni. Prijatelju, Tomislave, počivaj u miru Gospodina svoga i nauživao se rajskih plodova i milosti u krilu svoga Učitelja i Majke Marije koju si tako divno naviještao upravo ovdje u Međugorju.