Foto:Radiopostaja Mir Međugorje
Mt 11, 20-24
Stane Isus prekoravati gradove u kojima se dogodilo najviše njegovih čudesa, a oni se ne obratiše: »Jao tebi, Korozaine! Jao tebi, Betsaido! Da su se u Tiru i Sidonu zbila čudesa koja su se dogodila u vama, odavna bi se već oni u kostrijeti i pepelu bili obratili. Ali kažem vam: Tiru i Sidonu bit će na Dan sudnji lakše negoli vama.«
»I ti, Kafarnaume! Zar ćeš se do neba uzvisiti? Do u Podzemlje ćeš se strovaliti! Doista, da su se u Sodomi zbila čudesa koja su se dogodila u tebi, ostala bi ona do danas. Ali kažem vam: Zemlji će sodomskoj biti na Dan sudnji lakše nego tebi.«
Prije gornjih prijetećih Isusovih riječi upućenih mjestima u kojima se dogodi većina Isusovih čudesa imamo u Mateja Ivanov upit iz tamnice Isusu preko svojih učenika spram njegove autentičnosti. Je li Isus pravi ili nije, je li on onaj koji ima doći, ili da čekamo nekoga drugoga poslanika od Boga? Isus ne odgovara izričitim da ili ne, nego krajnje obazrivo, s osjećajem duboke sućuti spram Ivanove sudbine, odgovara neizravno, smjerajući na ono što on čini i koja su njegova djela.
Kad bi i da je Isus odgovarao Ivanovim rječnikom, onda bi morao govoriti o sjekiri i vijači, o gumnu, žitu i pljevi, konačnom sudu, ognju i razdiobi. Od toga ništa nema u Isusovu djelovanju i nastupu. Nije mogao reći ni ne, nisam ja taj, jer ne bi ostavio Ivanu nikakvu nadu ni budućnost, bacio bi ga u još dublji očaj u tamnici. Nego odgovara navodom iz proroka Izaije, što se sve zbiva pod njegovim rukama, u njegovoj nazočnosti. Kako se u njemu obistinjuju mesijanski znakovi. Kao da želi reći, tko ima uši i oči neka čuje i neka vidi, neka otvori svoja osjetila. On je do kraja u službi čovjeka i njegova spasenja.
Nakon što čusmo Isusove prijeteće riječi osude, čovjek bi pomislio: „Zar je moguće čuti takve prijetnje iz Isusovih usta?” Pa on koji nije ni travke ni mrava zgazio, koji nikomu nije naudio, on koji je svojima govorio kako ne smiju suditi niti osuđivati, izriče ovdje jednu od najstrašnijih osuda nad galilejskim gradovima, u priobalju Genezaretskoga jezera. Pitamo se kako je mogao tako, bez srca i duše, izreći te teške riječi o svojim suvremenicima? Riječi kao da stoje u oprjeci sa svime što je Isus htio donijeti ovomu svijetu.
Zar su se nad njegovo djelo spustili takvi oblaci u rodnom kraju, u zavičaju, u mjestima njegova javnog djelovanja? Zar je sve otišlo uzalud, utaman, uprazno? Zar mora tragično svršiti po njega i slušateljstvo? Da, lako se nama danas pitati. Međutim, što bi bilo s nama da smo onda živjeli? Bismo li mi – da smo bili Isusovi suvremenici – prihvatili Isusovu osobu i poruku? Bismo li ga mi slijedili? Bismo li se mi obratili? Na koju bismo se stranu djenuli ili svrstali? Samo su jedna Veronika, samo jedan Šimun na Isusovu križnom putu, a nekoliko žena pod Isusovim križem ili su ga promatrale izdaleka na križu.
Ljudi kojima je Isus upućivao svoju poruku nisu smatrali da moraju išta promijeniti u svome životu. Vjerovali su kako su oni pobožni, korektni, čestiti, pošteni, kako im ne treba promjene u životu. Mole, poste, daju milostinju, idu u sinagogu, djecu uče Božjem zakonu. Možda kao i mi danas.
Sve su to pitanja koja moraju i nas danas p(r)otresati. I što se to zbilja promijenilo i dogodilo u našim životima, a desetljećima smo kršćani? Jesmo li zbilja obraćeni kršćani koji su stali cijelim svojim bićem i do kraja na Isusovu stranu? Isus ne želi niti hoće navijača, ne želi onih koji mu iz publike plješću, nego poziva konkretno: Uzeti svakodnevno svoj križ i njega slijediti.
Ljudi koji su onodobno živjeli u Kafarnaumu, Betsaidi, Korozainu – pa nisu oni bili mahom svi nevjernici, nedajbože, bezbošci. Sjetimo se onoga mladića koji je došao Isusu i pita se spram onoga što mu je činiti da baštini život vječni? I veli da je sve one zapovijedi obdržavao. Dakle, u bitnome, ljudi ‘normalni’, naravni, korektni, krajnje učtivi. Ali s jednim naglaskom: Nisu smatrali da im treba bilo kakve promjene u životu, bilo kakva obraćenja! Neka život teče svojim uhodanim tijekom, što nam treba nekakav radikalizam. A Isus traži upravo radikalizam. Traži jasnu, korjenitu oprjeku postojećem stanju. Ništa bolji nismo od Isusovih suvremenika ni mi danas. Znamo reći: ‘Pa idem na misu, pa nisam nikoga ubio, pa nisam ovo, nisam ono.’ Sve u niječnom obliku.
Upitnik je: A što si učinio da postaneš kršćaninom, vjernikom? Što si učinio da se razlikuješ od ‘dobrih’ ljudi? Od prosjeka? Isus uspoređuje svoje suvremenike sa Tirom i Sidonom, poganskim gradovima, sa Sodomom i s Gomorom, gradovima koji su poznati sa svoje oholosti i pokvarenosti. Unatoč čudesima, gradovi se u Isusovo vrijeme nisu obratili. Čudesa su bila jasni Isusov govor i poziv, bila su znakovi i poziv za promjenu života i stajališta.
Ne znamo gdje je i kako došlo do loma i kidanja veza između Isusa i Kafarnauma. Betsaida bijaše rodno mjesto Petra i Andrije te Filipa, ali je Petar imao kuću i u Kafarnaumu. Tu ih je Isus pozvao, tu je Isus naučavao, vjerojatno se u Petrovoj kući nastanio nakon što je onako sramotno otjeran iz Nazareta. U potonjim novozavjetnim spisima Kafarnaumu nema nigdje spomena, pa ni u kršćanskoj tradiciji.
Kafarnaum je čuo nečuvene riječi, doživio neviđena čudesa, njegovim je putovima i ulicama hodio sam Sin Božji, a nestao je u povijesnoj bezimenosti, kao hrpa ruševina. I uvijek završna prijetnja: Pogani će ustati i suditi ovome naraštaju zbog njegove tvrdokornosti, okorjelosti srca i bića. Ti gradovi i danas u svojim ruševinama stoje kao znamen onoga: „Za svu vječnost prekasno!” Onaj rimski stotnik doživio je ozdravljenje svoga sluge upravo u Kafarnaumu i povjerovao Gospodinu, a Isusov grad zatvori mu svoja vrata. I zato teške, preteške riječi.
I danas nam ostaje zagonetno ponašanje Isusovih suvremenika. Pitamo se, zašto ni tolika znamenja, tolika čudesa ne bijahu poticaj da se njegovi suvremenici priklone Isusu? Zašto je izostalo obraćenje nakon tolikih znakova mesijanske prisutnosti? Ostaje to tragedija ljudske slobode i egzistencije. Isus upravo kod svojih nije imao uspjeha. Ljudi su radije ostajali kod svojih uhodanih kategorija i navada. Nisu se dali pokrenuti u drugome smjeru.
Slično bi se dalo primijeniti i na naše Međugorje. Koliko milosti, čudesa, koliko riječi, propovijedi, a gdje je župa kao župa? Gdje smo mi pojedinci u župi, koliko zasijeca sama pojava, blažena Djevica Marija, u naš osobni, obiteljski, zajednički život?
I Isus je rekao kako će doći mnogi s istoka i zapada, sa sjevera i juga, i sjesti za stol s Abrahamom, a izabrani će sinovi biti izbačeni van, jer se nisu odazvali niti prihvatili Božju ponudu u svome životu…
Isus ne prijeti sudom i kaznom, nego upozorava kako čovjek sama sebe razara, uništava, kad i ako ne slijedi zov onoga što je zahtjev našega života, za čime nam duša u biti ipak žudi.
Fra Tomislav Pervan/Radiopostaja Mir Međugorje