Mk 13,24-32
Reče Isus svojim učenicima: »U one dane, nakon velike nevolje, sunce će pomrčati i mjesec neće više svijetljeti, a zvijezde će s neba padati i sile će se nebeske poljuljati.
Tada će ugledati Sina Čovječjega gdje dolazi na oblacima s velikom moći i slavom. I razaslat će anđele i sabrati svoje izabranike s četiri vjetra, s kraja zemlje do na kraj neba.
A od smokve se naučite prispodobi! Kad joj grana već omekša i lišće potjera, znate: ljeto je blizu. Tako i vi kad vidite da se to zbiva, znajte: blizu je, na vratima! Zaista, kažem vam, ne, neće uminuti naraštaj ovaj dok se sve to ne zbude. Nebo će i zemlja uminuti, ali riječi moje ne, neće uminuti. A o onom danu i času nitko ne zna, pa ni anđeli na nebu, ni Sin, nego samo Otac.«
Eshatološki govori, tj. govorenje o tzv. ‘posljednjim stvarima’, vezanima uz konačnicu svijeta i povijesti, uvijek je povezano s puno mašte, neobičnih slika, stravičnih prizora, prirodnim katastrofama, apokaliptičkim, stravičnim slikama, kakve je nemoguće doživjeti ni u najstrašnijim snomoricama. Zato tumačiteljima Isusovih govora o posljednjim stvarima, a to su zapravo njegovi oproštajni govori od učenika (izuzevši Ivanovo Evanđelje), upravo ta isprepletenost sadašnjih zbivanja i onoga što neposredno predstoji te onoga što će biti na kraju svijeta, za tzv. ‘strašnog, konačnog suda’, stvara velike poteškoće. Koji je smisao i poruka tih govora? Je li riječ o prirodnim katastrofama, smaku svijeta, porazu Božjih neprijatelja, ili nešto drugo?
Odlomak iz Knjige proroka Danijela predstavlja također zahtjevniju i težu literaturu. Govori se o zbivanjima u posljednje vrijeme, riječ je o borbi na život i smrt. Stari zavjet još uvijek nema jasne predodžbe o uskrsnuću mrtvih. Tek je Isusovo uskrsnuće bacilo novo svjetlo na tu tajnu o životu iza smrti!), ali jedno je jasno: Bezbožnici će propasti, pravednici će biti upisani u ‘Knjizi života’. Odlomak iz Poslanice Hebrejima stavlja nam pred oči Isusa s desne Božje’, na Božjem prijestolju, a pred njim svi njegovi poraženi neprijatelji. On jednom zauvijek prinio sebe kao žrtvu – Jaganjac koji oduzima grijeh svijeta.
Isus poziva svoje na budnost i molitvu. Sve korača prema konačnom cilju, cijeli se svijet nalazi u procesu sazrijevanja. Smjenjuju se vremena dobra i zla, vremenske plime i oseke mogu se odčitati kroz povijest svijeta. Možda je upravo nama dodijeljena sudbina da živimo u zlim, prijelomnim vremenima. Zapravo u okruženju zlih ljudi koji huškaju na rat, mržnju, krvoproliće. U vremenu kad se oko nas događala strašna apokalipsa na zalazu drugog kršćanskog tisućljeća. I upravo je ovo vrijeme izazov svakome svjesnom životu. Lijek protiv lijenosti, učmalosti. Vrijeme je ovo snalaženja, predanog rada, usrdne molitve, pomlađivanja. Ovo nas vrijeme jednostavno sili da premislimo svoje životne postavke u odnosu na svijet, Boga i čovjeka. Zato sve ovo oko nas ima ulogu katalizatora, ulogu pročišćavanja i obnove vlastite svijesti i narodnog bića. Katarza svega kroz oganj i vatru.
Što ima Isus u zreniku kad upućuje onakve teške riječi svojim učenicima, a posredno i nama? Cilj nije kažnjavanje, uništenje, zatiranje neprijatelja, Božji će sud zacijelo biti i silniji, božanskiji i čovječniji!, nego on smjera na dolazak Sina Čovječjeg. U moći i slavi. Ozbiljenje onih izričaja iz Očenaša: ‘Sveti se ime tvoje, dođi kraljevstvo tvoje, budi volja tvoja’. Uključena je tu i završna molitva, ‘oslobodi nas, izbavi nas od Zloga’, tj. konačne propasti. Isusov nas poziv obvezuje, kao i pozivi starozavjetnih proroka, na obraćenje u ovom trenutku, u sadašnjem životu, da možemo opstati pred Sinom
Čovječjim. Bog prema kome smo se zaputili i u koga vjerujemo nosi crte Isusa Krista. Sve što se zbiva samo je mogućnost da se pojedinac i zajednica vjernika pokaže i dokaže pred svijetom, čije obilježje nosi.
Isusove su riječi jasno upozorenje da je nemoguće stvoriti savršeno ljudsko društvo, zemaljsko kraljevstvo savršenog humanizma ljudskim sredstvima. Samo je u Bogu cilj, smisao, nada. Samo je Isus Krist pravi izbor između bitka i nebitka, vremena i vječnosti.
U vremenima kad se sve ruši i urušava, gdje pronaći uporište i na što se osloniti? Židovi su kroz svoju povijest toliko puta doživjeli rušenje svega postojećeg. Ali je uvijek ostajala vjera, nada i povjerenje u Boga. I za razaranja Jeruzalema pod Nabukodonozorom, o čemu svjedoči prorok Jeremija (587. prije Krista), i za ustanka g. 70 poslije Krista, i u Auschwitzu. Isto je proživljavao i hrvatski narod u tragediji nakon onoga rata 1945., zatim Vukovara, Škabrnje, u tolikim razaranjima, kad su se zatirali povijesni spomenici vlastite uljudbe, vjere, opstojnosti na ovim prostorima.
Židovski je narod trpio kroz cijelu svoju povijest nešto kao Veliki petak. Nikada mira ni spokoja. Upravo u vremenu kad je ovo Evanđelje Markovo pisano dogodio se veliki ustanak protiv Rimljana. Tit, vrhunski rimski general, sin cara Vespazijana, opkolio je Jeruzalem u pretvorio sve u prah i pepeo. Odveo Židove u roblje, srušio Hram, opljačkao njegovu riznicu, i s novcem koji je opljačkan, sagradili su Rimljani čuveni Koloseum. Dogodio im se zbiljski ‘Veliki petak’, sumrak svega. Sve razoreno, sve uništeno, kao ni Boga više nije bilo na njihovu obzoru. Za vjerne Židove i mladu Crkvu to je moralo značiti nešto kao smak svijeta.
Da, ali Marko pisac Evanđelja, zna za Isusovo uskrsnuće, da ni to uništenje nije smak svijeta. A uništenje Jeruzalema g. 70. bilo je upravo ono što je i Isus naviještao za svoga života. I na što je upozoravao: Ne pouzdavati se u zemaljsko, u vlast i moć, u bogatstvo i slavu. Tražiti drugdje svoje uporište i hvatište, svoj život u drugome i drukčijemu sidriti. Tko misli da će ovladati krizama u svijetu ljudskom moći, gradi na pijesku i na kraju svršava u kaosu.
Gdje pronaći uporište? “Ovo je sadržaj vjerovanja u providnost: Kad pljušti smrt s neba, kao što se to danas zbiva. Kad okrutnost zahvaća narode i pojedince, kao što se to danas zbiva. Kad glad i progoni tjeraju milijune i milijune s njihovih ognjišta, kao što se to danas zbiva, tada se možemo u takvim vremenima ponositi, da nas sve to nije kadro niti može rastaviti od ljubavi Božje u Kristu Isusu… Providnost nije poput stroja u kome se sve odvija prema ustaljenom planu. Providnost naprotiv znači da u svakoj situaciji postoji stvarateljska i spasiteljska mogućnost“ (P. Tillich).
Isusova smrt na križu, njegov Veliki petak je trenutak kad umire cijeli svijet, da bi obnovljen i preporođen uskrsnuo na novi život. Vizija Isusove smrti u Markovu Evanđelju jest ujedno i vizija propasti svijeta. Bog zadržaje zadnju riječ, on nad svime gospodari u konačnici. To će potvrditi i Pavao u poslanici Rimljanima, davno prije nego je Marko napisao svoje Evanđelje za Crkvu (usp. Rim 14,7sl.).
Stoga i posred takvih mračnih slika i turobnih događaja koji se odvijaju na svjetskoj pozornici Isus donosi utješnu sliku iz prirode. Daje primjer smokve. Kao što u proljeće smokva pupa, tjera lišće i zeleni se te onda donosi ljeti slatki plod, očituje dakle moć života, tako i mi trebamo biti nošeni nadom: Gospodin je redatelj povijesti. Na jednom grobu iz srednjega vijeka stoji natpis: Živim, ali ne znam koliko. Umirem, ali ne znam kada. Idem, ali ne znam kamo. I sam se čudim da sam još uvijek veseo. – Radost treba prožimati i nas ovih dana, kad su dani kraći a ljudi zamišljeniji. Znamo tko nas vodi i čeka, s onu stranu.
Fra Tomislav Pervan/Radiopostaja Mir Međugorje