Foto:Radiopostaja Mir Međugorje
Iv 21,15-19
Kad se Isus ukazao svojim učenicima, nakon doručka upita Šimuna Petra: »Šimune Ivanov, ljubiš li me više nego ovi?« Odgovori mu: »Da, Gospodine, ti znaš da te volim.« Kaže mu: »Pasi jaganjce moje!« Upita ga po drugi put: »Šimune Ivanov, ljubiš li me?« Odgovori mu: »Da, Gospodine, ti znaš da te volim!« Kaže mu: »Pasi ovce moje!« Upita ga treći put: »Šimune Ivanov, voliš li me?« Ražalosti se Petar što ga upita treći put: »Voliš li me?« pa mu odgovori: »Gospodine, ti sve znaš! Tebi je poznato da te volim.« Kaže mu Isus: »Pasi ovce moje!«
»Zaista, zaista, kažem ti: Dok si bio mlađi, sam si se opasivao i hodio kamo si htio; ali kad ostariš, raširit ćeš ruke i drugi će te opasivati i voditi kamo nećeš.«
A to mu reče nagovješćujući kakvom će smrću proslaviti Boga. Rekavši to doda: »Idi za mnom!«
Sagledamo li svoj život u retrospektivi i zapitamo li se što smo učinili te koji je smisao svega onoga što smo u životu postigli, u čemu je bio smisao našega života, što smo bili i postali te postigli, otkrit ćemo kako je u svačijem životu bilo čvorišta, čvornih trenutaka i točaka u kojima se sve sažimalo i zgušnjavalo, ono bitno oko čega se život okretao. Postoji jedna mudra izreka s Istoka koja kaže kako bi bilo divno kad bi mladost znala sve što može, a starost mogla sve što zna i što je u životu iskusila.
Takve čvorne točke redovito su trenutci u kojima smo bili stavljeni pred odluku i upitnik, tko smo i što smo, što je bit naše osobe, što je bitno u našemu životu, što je naš životni „credo“? Koji je smisao života? Zatim je tu pitanje spram sposobnosti ljubiti i biti ljubljen. Poglavito pak kad nas sam Bog pita. Pitanja su to koja nam se danonoćno i svednevice nameću, koja nam ne daju mira, pitanja o kojima ovisi cijeli život. Pitanja spram ljubavi te odgovor u kome se poklapaju i preklapaju riječi i osoba, život i riječ. Tako otprilike postupa i Isus sa svojim učenicima, svojim prijateljima, napose sa Šimunom Petrom. Pita ga spram ljubavi, veće, silnije ljubavi.
Isus se treći put ukazuje svojima, ovaj put na Tiberijadskom moru. Nakon čudesna ribolova zajedno su za doručkom. Možemo samo predočiti sumornu šutnju koja vlada, ozračje u kome nitko ne izgovara ni riječi. Gospodin je opet među svojima, a oni posramljeni zbog svoga sramotnoga ponašanja i bijega za njegove muke, križnoga puta, razapinjanja, smrti i pokopa. Ostali su goli i razgoljeni. Sebe su do kraja ogolili. Svi se razbježali, a i sada se vratili na svakodnevni posao. Ribari ostaju ribari, ne mogu dalje od svoga obrta i staroga posla.
U cijelom Novom zavjetu pronaći ćemo samo na dva mjesta riječ „žeravica“. Jednom je to u dvoru Ane i Kajfe gdje se Petar grijao na žeravici, uz vatru, a drugi put kad im sam Gospodin pripravlja ribu za doručak.
Petar je u nazočnosti sluškinja i slugu uz žeravicu zatajio, doslovce zanijekao Isusa tri puta, a ovdje, ponovno uz žeravicu i vatru, tri ga puta pita Isus spram ljubavi. Zadnji, duboki i odlučni razgovor dvojice, Učitelja i učenika, i pitanje spram ljubavi. Uz žeravicu zataja i nijekanje da Učitelja uopće poznaje, uz žeravicu opetovano očitovanje ljubavi. I povjeravanje stada o Crkve Petru.
Ova žeravica podsjeća na onu iz noći izdaje. Još uvijek je Petar osjeća. Gori, pali pod kožom. Kao da mu Isus želi poručiti: Imaj na pameti onu večer, onu noć izdaje, onaj trenutak slabosti. Snagu ne ulijeva niti (do)nosi vlast, čast ni služba koju netko obnaša, nego jedino ljubav prema Isusu. Ti si još uvijek stari Šimun, sin Ivanov, od krvi i mesa, od straha i nevjere. Nisi svet zato što si papa, biskup, svećenik, nego jedino ako si i jer si srcem uz Učitelja. Prva riječ koju Isus upućuje nositelju službe i vlasti jest riječ ljubavi. Nigdje tako zorno kao na ovome mjestu nije istaknuta ljubav prema Gospodinu.
Oslovljava Gospodin Petra trokratno: „Ljubiš li me? Voliš li me? Ljubiš li me?“ Oslovljava ga njegovim imenom koje je dobio od oca, u obitelji: Šimune, sine Jonin! Ljubiš li me ljubavlju koja nadmašuje ljubav ostalih? Ljubiš li me više od ostalih! – Na ispitu je sav Petar, sve njegovo, cijelo njegovo biće, od očinske kuće. Stoga Isus i spominje očevo ime. Na ispitu je cijeli njegov život, sav prevaljeni životni put. Koliko je vjerodostojan, koliko ima u sebi osobne ljubavi za svoga Učitelja? Je li mu istinski prijatelj?
Petar odgovara bez okolišanja, bez dvoumice, nedvosmisleno: „Da, Gospodine! Ti sve znaš! Ta ti si razlog i temelj svih mojih sposobnosti, i da volim, i da ljubim, i da živim, i da osjećam kako mi je Bog Otac. Tebi zahvaljujem sve, Isuse. Kako da te ne ljubim, Gospodine?“ Odgovor je krajnje zreo, promišljen, kroz suze.
Isus jest obećao Petru za zemaljskoga života da će biti Glavom, Stijenom na kojoj će (sa)graditi svoje djelo u svijetu. Ali, želi li do kraja ispuniti svoju službu pastira i predvodnika, mora ljubiti. Ljubiti bezuvjetno, ljubiti cijelim bićem. Tek kad ga Isus pita po treći put spram ljubavi, shvaća Petar težinu odgovornosti koja mu se stavlja na pleća i ramena, spoznaje svoju vlastitu nedostojnost i nedostatnost.
Prepuna mreža riba bijaše predznak za Crkvu koja će zahvaćati i prihvaćati sve. Petrovo nije biti samo ribar, nego i pastir velikoga stada. Isus povjerava Petru koji ga je triput zatajio, ali je i gorko oplakao svoj grijeh, prvenstvo među učenicima, a ne primjerice Ljubljenom učeniku, koji je ostao do kraja vjeran, i pod križem, gdje je preuzeo skrb i uzeo k srcu Mariju, Isusovu Majku.
Kao da je Isus htio reći: Crkva jest Crkva grješnika, ne savršenih ljudi, ona je živa. Ona je prisutna i u najsiromašnijima i najbjednijima, ona kroči i hodi kroz ovaj svijet, grješna i uprljana, čisteći se u ljubavi i ljubavlju prema Isusu. Ona čini pogrješke, ali istodobno i okajava svoje grijehe. Nije ona samo onaj prelijepi ornat, božanska liturgija, nebesko pjevanje, uzvišene katedrale, nego je ona i u tami kušnje i otpada, gdje s Petrom plače, rida i moli za oprost. I što čeka Petra na kraju? Mučeništvo. Križ kao i Gospodina. To je cijena ljubavi prema Isusu.
S toga je razloga dirljiv, ganutljiv završni Isusov razgovor s Petrom spram ljubavi, spram veće ljubavi prema njemu. Kao da mu je htio ponovno posvijestiti ono što je Isus davno rekao:
Nazvao sam vas svojim prijateljima jer vam priopćih sve što sam čuo od Oca svojega (usp. Iv 15,15). Upravo to očekuje u ovom trenutku od zbunjenog Petra, te ostalih što su u nedoumici. Jeste li moji prijatelji? Mogu li na vas računati u svijetu i kroz potonju povijest?
Petar je poslije u propovijedanju mogao navoditi primjere iz svog drugovanja s Isusom, podsjećati na dane privrženosti i odanosti, dane kad su bili jedno srce i jedna duša, ali je mogao i morao navesti i sramotno zakazanje, utaju i izdaju, i samoga sebe i Gospodina. Ništa nije uljepšavao. Znamo kakvi su bili svi odreda. Bilježio je to ‘pisar’ njegovih ‘memoara’ evanđelist Marko. Stoga u ovom trenutku može smo mucajući odgovoriti, kako Gospodin zna njegovu nutrinu, njegovo plaho srce, te kako Gospodin može računati s njim kao privrženikom i prijateljem.
Neprestanim i upornim pitanjima Gospodin kao da želi Petra učiniti nesigurnim, kao da želi da izgubi tlo pod nogama, kao ono za hoda po vodi, da ga učini malim djetetom. Istodobno ga želi učvrstiti u obećanju, odanosti, nepokolebljivoj privrženosti.
I kao da mu želi poručiti i reći da se ubuduće ne oslanja na svoje ljudske sile, ma koju službu i vlast on obnašao među apostolima i u Crkvi, bio on okrunjen tijarom, imao pod sobom nebrojeno podanika. Službu treba obnašati upravo sukladno s Gospodinovom voljom, kao onaj koji služi, a ne zapovijeda u moći, koji pase i napasa Gospodnje stado, ali nikada kao najamnik komu nije do ovaca ni stada. Na kraju će uvijek ostati važećom Petrova, kako je Gospodinu znano sve. I o njemu, i o meni, i o tebi, i o svakome čovjeku. Isus zna što je u nama, ne treba on nas kao šaptača…
Fra Tomislav Pervan/Radiopostaja Mir Međugorje