Foto:Radiopostaja Mir Međugorje
Mt 5,38-42
Reče Isus svojim učenicima: »Čuli ste da je rečeno: Oko za oko, zub za zub!
A ja vam kažem: Ne opirite se Zlomu! Naprotiv, pljusne li te tko po desnom obrazu, okreni mu i drugi. Onome tko bi se htio s tobom parničiti da bi se domogao tvoje donje haljine prepusti i gornju. Ako te tko prisili jednu milju, pođi s njim dvije. Tko od tebe što zaište, podaj mu! I ne okreni se od onoga koji hoće da mu pozajmiš.«
Nakon gornjih Isusovih riječi pomislili bismo: Pa ovaj je Isus pao s neba, s drugoga planeta. Zar ne vidi kakve su prilike na svijetu, u kome je čovjek čovjeku vuk, ne brat. Daleko više neprijatelj nego prijatelj. Nije li to strani nauk u biću i tkivu ovoga svijeta? Nietzsche se rugao tim Isusovim riječima. Govorio je o klecavim i kljastim, sakatim učenjima Nazarećanina. Jer postoji staro pravilo: „Želiš li mir, spremaj se za rat“ („Si vis pacem, para bellum!“).
Političarima su prepuna usta govora o miru, a u primisli i potaji imaju na zalihi toliko uništavajućih oružja da mogu 50 puta pretvoriti u prah i pepeo ovaj naš planet. Postoji zapravo i nepisano pravilo o preventivnom udaru. Ako očekuješ da se netko sprema napasti te da odavna sprema oružje i gomila snage, preventivni udar je nerijetko jedini lijek da ga se opameti. Tako su postupili Židovi u lipanjskom ratu 1967. Arapske se zemlje spremale stjerati Židove u Sredozemno more, a oni im preventivnim udarom uništili sve zrakoplove i kopnenu vojnu silu. Na tome se gradi gotovo cjelokupna sigurnosna politika u svijetu. Politika izjednačenoga straha, ravnoteže straha i izjednačene sile, gdje se svatko svakoga boji.
Čemu služi vojna služba nego da se čovjek nauči druge onemogućiti, u konačnici, naučiti ubijati, usmrtiti? Vojni rok kao vrijeme kad se izučava ubijanje bližnjega. Svi govore o miru, a u potaji se naoružavaju. Prekovat ćemo mačeve u plugove, a koplja u srpove, stoji u proroka Izaije i Miheja, ali i pred zgradom UN na East Riveru, a zapravo imamo svaki dan sve više sofisticiranijeg oružja u svijetu. Ne mogu ljudi svojom voljom ni snagom prekovati mačeve u plugove, a koplja u srpove. Utopija. Nestvarnost. Pa vidimo što se događa već više od dvije godinei u Ukrajini, ali i drugdje u svijetu, gdje gospodari oružje.
Uzvratiti na mjeru istom ili većom mjerom, kao „odgojnom metodom“, to je gotovo uvijek zakon međuljudskog ponašanja. Osveta kao da je zapovjeđena, kao da je u ljudskoj naravi. I to bi se moglo smatrati ‘pravednim rješenjem’, čak i naprednim, spram beskrajnoga lanca prekomjerne osvete kakvu ćemo pronaći u primitivnim društvima. Međutim, ni taj mali napredak u Isusovim očima ne vrijedi. To samo još većma vodi u začarani krug osvete, odmazde za nanesenu nepravdu. I na kraju vlada zakon jačega, pesnice. Upravo tomu zakonu jačega suprotstavlja Isus zakon slabijega, s jasnim novim nalozima.
Nevjerojatna je zahtjevnost Isusovih riječi. I autoritet s kojim nastupa te punina moći, ovlasti kojom riječi izriče. Dok Mojsije na Sinaju prenosi samo Božje riječi i odredbe, dok je on ondje samo u službi Svevišnjega i prenosi narodu za neko stanovito vrijeme Božje riječi, naviješta Isus ovdje Božju volju – u prvom licu – dakle, kao Božji Sin, za sve ljude i sva vremena – zauvijek. „A ja vam kažem!“ I pitamo se: Nije li ovo iz Isusovih usta pretjerano?
Ono što Isus veli: „Kazano je starima…“ – to se može staviti u usta i oca, i majke, i učitelja, i svih odgovornih za odgoj. To je ono što bismo nazvali dobrim uljuđenim moralom, moralnim vjernikom i pristojnim kršćaninom, ljudskim, humanim ponašanjem. To bi bilo ono što se traži da čovjek korektno živi i u odnosu prema Bogu i čovjeku. Dakle, problem je tu onoga, što se smije, što ne smije, što je dopušteno, a što nije, što je grijeh, a što ne. Naravna etika poštivanja u međuljudskim odnosima.
Isus veli: ‘A ja vam kažem!’ Isus hoće da nas pokrene dalje: Što čini moj život punim, autentičnim, dubljim, ispunjenim, osmišljenim? To je bio problem i onoga mladića što je došao Isusu i pitao ga spram života vječnoga. Svijet je pitao Petra na Duhove, nakon njegove propovijedi: ‘Što nam je činiti?’ Taj mladić je zapovijedi obdržavao, ali nije bio ispunjen, nije bio do kraja sretan. Uvijek se nameće problem smisla života u blagostanju, kad čovjeku naizgled ništa ne manjka, a zapravo mu sve nedostaje. Čovjek u konačnici traži i teži, žudi za živim Bogom, a to se događa i kroz osobni razvoj, sazrijevanje. Primjerice, post nije samo odricanje i ograničavanje, nego oslobađanje, obogaćivanje.
Očito je da na svijetu nema te sile kadre probiti začarani krug mržnje, osvete, straha, nasilja. Isus u svome stavu nije htio više sile i nasilja, nego posvemašnje nenasilje, a toga se ne drži ni Crkva, pa čak ni u svome nauku, kad se govori o pravednom ratu. Isus smjera na čovjekovu posvemašnju nutarnju slobodu, usidrenost i neuzdrmljivost, pri čemu glavni čimbenik svih mojih reakcija ne može niti smije biti drugi, ili pak moj protivnik, nego gdje ja osobno živim iz nutarnje slobode koja mi omogućuje djelovati slobodno, i ne dopustiti da mi drugi propisuje moje ponašanje.
Na to smjera i slika o haljinama iz današnje prispodobe. U židovstvu bijaše moguće dati u zalog donju haljinu, ali ne i gornju, ogrtač, koji je u potrebi i nevolji služio kao noćni pokrivač. Na to je imao pravo i najbjedniji siromah. Isus pak kaže: Čak i onoga na što po naravnom pravu imam pravo moram se odreći zbog Božje istine. Bog me zakriljuje, štiti svojim krilima (psalmist), on se za mene brine i skrbi, pa što mi onda još mogu ljudi uzeti, čega me oni mogu lišiti? Ako mi oduzmu sve, Gospodin je moja snaga, baština, zaštita. Sve što ljudi čine, čine mome tijelu, to je puka vanjština. Zbog toga se ne moram uznemirivati. U Božjoj sam ruci. Ta je činjenica do te mjere čarna da se ne moram brinuti ni za ono što je prividno za moj fizički život nužno.
Ili drugi primjer koji Isus navodi. Rimska je okupacijska sila imala pravo prisiliti svakoga Židova da pođe s njime jednu milju i pokaže skupini vojnika put do sljedećega, daljnjeg miljokaza, ili ga je mogla prisiliti nositi mu vojnički prtljagu. Židovi su se morali pokoravati tomu zakonu. Dojmljivi su u tome smislu prizori iz filma Ben Hur. Židovi su tu svoju obvezu ispunjavali redovito stisnute šake ili škrgućući zubima protiv neprijatelja. I ako bi pritom Židov nosio rimsku prtljagu na svojim leđima, sve je prerastalo u nesnošljivu mržnju. Neprijateljsko raspoloženje u njemu je raslo, krv navirala u glavu, neprijateljstvo su se i mržnja samo produbljivali i množili.
Stoga Isus veli: Pođi milju više! Pokušaj s tim svojim neprijateljem razgovarati prijateljski, pokušaj ga urazumiti i pridobiti za sebe i svoju pravednu stvar. Štaviše, ponudi mu se sam, ne iz ropskoga stava, nego da bi mogao stupiti s njim u prijateljski razgovor. Treba da ja svojom dobrotom, ljubavlju, susretljivošću toga stranca pridobijem, osvojim, učinim čovječnijim. I prestat će mržnja i nepodnošljivost među ljudima. Postat ćeš mu bližnji, brat, prijatelj. Dakle, bitno je biti dirnut u srce i srcem dirnuti bližnjega, ne zakonom i osvetom, nego ljubavlju.
I onda ćemo se nakon dvije milje rastati kao braća i prijatelji! Moramo naučiti pobjeđivati mržnju ljubavlju, moramo pobijediti dobrim zlo. Samo to može izliječiti pukotine i poderotine u čovječanstvu. Samo takvim iznenadnim i iznenađujućim djelovanjem koje nadilazi uhodane kategorije pobjede i poraza te postulata i prava ujedno htjeti biti uvijek u pravu možemo izići kao pobjednici, samo tako se liječe rane u čovječanstvu i u međuljudskim odnosima. Samo se tako mogu ispuniti pukotine koje su među ljudima, okoštanja koja su se kroz stoljeća i pokoljenja nastala i ugnijezdila u ljudskim srcima. Samo se ljubavlju može pobijediti mržnja.
Moramo jedno istaknuti: Isusu nije bilo stalo do riječi, već do činjenja i života. Nije mu nikad ni na kraj pameti da održava postojeće stanje (status quo), već je osnažio obećanje iz Otkrivenja: „Gle, evo činim sve novo“! Ono što su ljudi okrenuli naglavačke, Isus uosovljuje na noge i postolje. Ne veže se uz izričaje ili formule, već uz sadržaje, ne uz pravednost ili osvetu, već uz ljubav i pomirenje, ne uz teoriju, nego praksu.
Govor na gori nije izrečen za neko blaženo vrijeme u vječnosti ili eshatonu, jer ondje se ionako ne ubija, ne mrzi, ne čini preljub, ne laže, ondje ionako nema tamnica ni ovršitelja zakona. Isusove ključne riječi su za danas, za ‘ovdje’ i ‘sada’. S njime započinje novi svjetski poredak. To je smisao Govora na gori. Amerikanci rado govore o novus ordo seclorum – novi svjetski poredak koji bi navodno započinjao s njima pa to imaju u svojemu državnom pečatu i na svojim novčanicama. Davno prije njih započeo je s tim Isus Krist. I trebalo bi to Isusovo uzbiljiti, pretočiti u stvarnost.
Njegov nauk nije za slabe i hendikepirane, već za sretnike koji stvaraju novi svijet. Tko je prožet istinom Govora na gori, tomu je Isus put, istina i život. Jer Isusov moral nije s onu stranu života i ovog svijeta, nego on mijenja stubokom svijet i odnose u njemu. Odbijao je uvijek usklađivanje s postojećim prilikama. „Novo vino u nove mjehove“. Zato je odlučno pitanje svakomu kršćaninu: „Je li on ono što bi mogao i morao biti, što bi trebao biti“?
Isus ne iziskuje ni manje ni više nego prevrat, unutar pojedinca i društva. Zato nije čudnovato što je ovaj prevratnik svršio na križu, nego je veće čudo kako je mogao djelovati tri godine, kako su ga ondašnji vlastodršci pustili toliko dugo govoriti i zavoditi svijet. Bila im ga je ‘puna kapa’. I onda kao i danas Isus je žalac u tijelu svijeta.
Fra Tomislav Pervan/Radiopostaja Mir Međugorje