Foto:Radiopostaja Mir Međugorje
Mt 11, 28-30
Reče Isus: »Dođite k meni svi koji ste izmoreni i opterećeni i ja ću vas odmoriti. Uzmite jaram moj na sebe, učite se od mene jer sam krotka i ponizna srca i naći ćete spokoj dušama svojim. Uistinu, jarani je moj sladak i breme moje lako.«
Ono što čusmo jučer te i ove današnje riječi stoje u uskome surječju. Jedna drugu do kraja osvjetljuje. Isus je Sin koji objavljuje Oca, on je razdvojnica i razdjelnica među ljudima. Čovjek se može Isusu ukloniti, izmaknuti mu se, tražiti druge mudrace ili učitelje života, ali će u konačnici promašiti cilj. Isus govori o malenima, neznatnima, kojima je u srcu zasjala istina o Isusu i Isusova istina. Ti su sposobni i kadri ići Isusovim putem. Isus je put i ujedno snaga za putovanje, on je i cilj, ali istodobno i odmor na putu do cilja te konačno smirenje u vječnosti.
Nisu li, međutim, i put i cilj preteški? Nije li Isus u Govoru na gori postavio takva mjerila koja je nemoguće dosegnuti ljudskim silama? Nije li on sve u čovjeku do te mjere radikalizirao, da je nemoguće Isusovu riječ, makar i u postotcima, a nekmoli stopostotno uzbiljiti?
Sve je to on učinio, sve je to izrekao samo s jednom nakanom: Da zbacimo i stresemo sa sebe sve oklope, ljušture i terete koje nam drugi nameću. Njegova riječ, njegov poziv upućen je „poniženima i uvrijeđenima“, o kojima tako divno piše Dostojevski. Svoj poziv ‘umornima i opterećenima’ Isus povezuje s obećanjem kako će kod njega pronaći počinak i mir. Jer je njegov jaram sladak, a breme lagano. Već u nastupnom govoru u Nazaretu, prema Luki – a to je Isusov životni manifest, proglas blizine Božjega kraljevstva – govori se o ‘slomljenim srcima’.
Za Židove subota bijaše dan počinka i odmora. Isus je onaj pravi subotnji počinak. On je onaj koji u svojoj osobi stvara novi Izrael, svojim Govorom na gori, blaženstvima i svim onim životnim pravilima koja ostavlja potonjim naraštajima. Sin nas snagom Duha uvodi u tajnu Boga. Slušati njega i slijediti ga kraljevski je put, a ne put mučenja i vlastitog iscrpljivanja. Zato i govor o jarmu. Jaram nije mučilo, ono čega se čovjek straši, kao zaprežna živina, već on omogućuje onomu tko ga nosi da svoj korisni ulog i posao obavlja lakše i osmišljenije. Isus je onaj obećani „šabat“, onaj istinski subotnji počinak poslije svih zemaljskih muka i napora, konačno mjesto odmora.
Sve slike koje su potonja stoljeća stvarala o Isusu ljudski su pokušaji da ga se definira (usp. znamenitu monografiju J. Pelikana, Jesus Through the Centuries, Yale 1985: Isus kroz stoljeća. Njegova pojavnost i djelotvornost kroz dvije tisuće godina kulturne povijesti svijeta). Definicija po svome etimološkom značenju znači već stanovito omeđivanje, de-finiranje, postavljanje granica i iskolčivanje, podijevanje ‘kolaca’ i miljokaza. Jednom je on zaručnik duše, socijalni reformator, za neke druge je on „superstar“ (čak i rock-opera takva naziva), prijatelj malenih, prezrenih, patnik, Otkupitelj, Spasitelj, Gospodin, sve su to samo karike u dugom nizu atributa koje mu pridijevamo i kušamo ga odrediti ljudskim pojmovljem. On pak cijelim svojim bićem kida i nadmašuje sve uhodane kategorije i sve ljudske sheme. Isusa je nemoguće zbiti u ljudske pojmove, de-finirati, o-međiti, u-glaviti.
Po čemu je zapravo jaram ugodan i breme lagano? Po čemu su zahtjevi Govora na gori lagani? Odgovor je jasan: jer se on sam stavlja sa svakim čovjekom u jaram, jer on nije kao njegovi protivnici koji ljudima prte i tovare terete, a sami ni da prstom maknu. On se sam podmeće, on nosi i svoj i moj/tvoj križ te nam tako pomaže nositi, da se pod njim ne slomimo. Ni s jednom drugom riječju ne gestikulira on cijelom svojom egzistencijom (Kierkegaard) kao s ovom. Dođite …
Upravo je taj filozof i veliki kršćanin otkrio ‘glazbu iza tih riječi’, ‘životni žar iza te glazbe’. Filozof uspoređuje ovaj mesijanski poziv s onim masovnim otpadom nakon govora o Kruhu života u Kafarnaumu (Iv 6,60-66). Na jednoj se strani Isus razdaje, poziva sve u svoje društvo, s druge strane, ljudi odbijaju i pomoć i Pomoćnika, okreću mu leđa. To ga je moralo strahovito (za)boljeti u dnu duše.
„Isus otvara svoje ruke i poziva sve – oh, kad bi svi koji su opterećeni i umorni došli k njemu. Sve bi ih obujmio svojim rukama, privinuo na svoje srce i svakomu bi rekao: ostani sada kod mene, jer ostati kod mene znači biti u miru, imati mir. Pomoćnik je istinska i prava pomoć“ (Kierkegaard). To je ono što je izrekao sv. Bonaventura kad je zapisao: „Isusova tjelesna rana smjera na njegovu duhovnu ranu… Gledajmo kroz vidljivu ranu onu nevidljivu ranu ljubavi“. Isus spasava svijet otvarajući svoje srce i biće ljudima.
Nikada Isus ne čini čudesa kako bi očitovao svoju moć i silu, kako bi dokazao da je božanski poslanik, nego da pomogne čovjeku. Čudesima želi očitovati kako se Bog ovjerovljuje kao Bog malenih i neznatnih, potrebitih i bijednih. Isus u tijelu i krvi, u svome životu postaje živom prispodobom samoga Boga, pozivajući sve nas: Dođite k meni svi koji ste umorni i opterećeni, ja ću vas odmoriti… Naći ćete (s)pokoj, smiraj dušama svojim… Dakle, dođite svi! Svi ovamo k meni, bez razlike! I vi pobožni i bezbožni, vi zadovoljni i nezadovoljni, dođite k meni svi koji ste se u životu nasukali, svi vi bijednici i siromasi, dođite besposleni i nezaposleni, vi pijanci i odrpanci, grješnici i ovisnici. Dođite svi vi koji ste Boga izgubili ili zaboravili, dođite svi koji ne možete vjerovati – dođite i postanite moji učenici – i pronaći ćete mir dušama svojim, pronaći ćete spokoj koji ste izgubili u životu i svijetu, jer ste išli krivim putovima, jer ste zalutali na krive staze.
Put do spoznaje Boga i do Boga vodi preko siromaštva, neznatnosti, neukosti, biti poput djeteta, preko otvorenosti, a ne ljudske učenosti. Smiriti se pred Gospodinom i promatrati svoj život kao Božji dar. Ako ima igdje potvrdu ona Pascalova, kako treba otvoriti oči srca, ili da srce ima sebi vlastite i znane razloge koje razum ne poznaje ili onu Saint-Exuperyja, kako se samo srcem dobro vidi, onda to vrijedi u odnosu na Isusa u ovom današnjem evanđeoskom odsječku. Tako se ostvaruje ono o čemu zbori Pavao: „Živim, ali ne viša ja: u meni živi Krist, i ja svim svojim bićem živim, egzistiram u njemu“ (usp. Gal 2,20).
Ne smijemo smetnuti s uma: Isus se očituje na svadbi u Kani Galilejskoj kao donositelj radosti, za razgovora s Nikodemom kao donositelj svjetla u tami svijeta, za razgovora sa Samarijankom na Jakovljevu zdencu kao donositelj žive vode i objavitelj Boga, u govoru o kruhu kao kruh života, u povratku očinjega vida slijepcu kao svjetlo svijeta, u uskrsnuću Lazarovu kao uskrsnuće i život čovjeka.
Grozan je morao biti osjećaj u Isusovu biću da ljudi nisu htjeli prihvatiti ni njega kao osobu ni njegovu poruku. Kolika je samo bol morala probadati njegovo srce i biće? Onda ali i danas!
Fra Tomislav Pervan/Radiopostaja Mir Međugorje