Jakovu se rodi Josip, muž Marije, od koje se rodio Isus koji se zove Krist.
A rođenje Isusa Krista zbilo se ovako. Njegova majka Marija, zaručena s Josipom, prije nego se sastadoše, nade se trudna po Duhu Svetom. A Josip, muž njezin, pravedan, ne htjede je izvrgnuti sramoti, nego naumi da je potajice napusti. Dok je on to snovao, gle, anđeo mu se Gospodnji ukaza u snu i reče: »Josipe, sine Davidov, ne boj se uzeti k sebi Mariju, ženu svoju. Što je u njoj začeto, doista je od Duha Svetoga. Rodit će sina, a ti ćeš mu nadjenuti ime Isus jer će on spasiti narod svoj od grijeha njegovih.«
Kad se Josip probudi oda sna, učini kako mu naredi anđeo Gospodnji.
Josip, muž Marijin, hranitelj Isusov, bijaše iz ugledne kuće. Iz Davidova doma. Kraljevskoga roda. Kraljevska kuća. Marija – obična djevojka, neznatna podrijetla. Ipak je njoj namijenjena glavna a Josipu sporedna uloga. Josip ostaje u pozadini. On nije u žarištu zbivanja. Nije riječ o njemu, nego o Majci i Djetetu. Oni su u fokusu, u žarištu.
Za svoju sporednu ulogu treba dovoljno poniznosti, pogotovo u patrijarhalnom društvu kakvo bijaše onodobno židovsko, gdje su žene i djeca bile drugorazredne osobe. Međutim, takvo se što ne primjećuje u Josipa. On je vjerni, brižni, ponizni suprug. Znalački igra namijenjenu mu ulogu u drami Isusova ali i vlastitoga života.
Tajna je prevelika, ne može dokučiti sve to što se oko njega zbiva. Treba mu trajno poduka – u snovima. Ne zna što se sve s Marijom zbiva, velebno je to što je Gospodin zamislio s njom i njime na njezinoj strani, kao zaručniku. I nikada nije u pogrješnoj ulozi. Zna on da se sve što se zbiva odvija prema Božjem planu i zbiva na slavu Božju. I on je suradnik u tome djelu. Ljubi Mariju. Ljubi Boga. Ljubi i prihvaća njezino Dijete po Duhu začeto. I to je ono što ostaje!
Josip – do kraja trijezan i normalan. Promišljen. Kako protumačiti Marijinu trudnoću? Pa to što se s njom zbiva, protivi se zdravom razumu. Tko bi mu danas zamjerio da je izišao u javnost s tim skandalom? Međutim, on to ne čini, ne ide u javnost. Vjeruje anđelu koji mu u snu govori. Nije on čovjek od senzacija, javnih skandala. Ne stvara nikakvu javnu aferu. Ne izlaže Mariju sramoti.
I po tome se on ne uklapa u naše vrijeme koje ne propušta priliku da ljude ogoli, razobliči, u javnosti ocrni, iznosi u javnost tuđe ili svoje prljavo rublje. Jer to je sržna, temeljna zadaća medija. Oni moraju elektrizirati javnost i držati je u napetosti. Mir i tišina ne ‘pale’ danas u javnosti. Tišina nema šanse da se probije na površinu!
Josip je zamišljen, ali i promišljen. Ima svoje misli koje mu se roje u glavi. I dok se bavi svojim mislima i promišlja, u njegove se misli miješa sami Bog preko anđela. Ne boj se! Vjeruj Bogu, vjeruj njegovu glasniku, makar to sve nadilazilo granice tvoga uma. I Josip se do kraja povjerava anđelovoj riječi u snu. Sad on vjeruje i Mariji. On pretače u djelo ono što je spoznao kao volju Božju. Uzima k sebi Mariju za ženu.
Josip vjeruje. Vjerovati ne znači samo, držati neke vjerske tvrdnje istinitima, makar je istina temelj vjere. Vjerovanje je u ovom slučaju ponajprije povjerenje. Upravo kao kod Isusovih čudesa.
Bog želi i nas osloviti, kao i Josipa: Ne boj se! Nerijetko znamo prečuti Božji glas u svome životu, u žurbi i zauzetosti. I ako prodre donekle, znamo ga ugušiti. Povjerenje u Boga nije nikakva lakovjernost. Naime, čuti i slušati Božji glas i činiti Božju volju – to je primjereno povjerenje svakoga kršćanina. Primjer je tomu sveti Josip.
Josip je i dobar, pošten građanin i podložnik. Ispunjava svoje obveze, svoje dužnosti i prema državnim vlastima. Plaća poreze, daje caru carevo, Bogu Božje. Čini on to cijelim svojim srcem. Napose ono što se odnosi na Boga. Pa i kad se treba zaputiti na dug put. U Betlehem, u Egipat. Ondje živi kao (e)migrant. Riječ nosi sa sobom – Božju Riječ u osobi Isusa Krista. Kao da se i time želi reći: Isus je određen biti Poruka cijelomu svijetu, njegova riječ vrijedi za cijeli svijet, za sve ljude. Bez razlike na rasu i boju, države ili granice. Josip se, jasno, pokorava više Bogu nego ljudima, kad uzima Mariju, usuprot propisima i običajima okoline u kojoj je odrastao te govorkanja susjeda spram Marijine trudnoće. S Marijom uzima i Isusa – dijete, te s njima tvori Svetu Obitelj.
Josip je i osoba djela. Nema u njega velikih riječi – u Bibliji iz njegovih usta nije zabilježena ni jedna jedina riječ. Za razliku od proroka, on se s Bogom ne svađa, ne prepire, ne cjenka. Lako je Bogu s Josipom! Josipova je zadaća odlučno se i spremno prihvatiti Božjega plana, a to je odgovornost za Dijete i Majku. Time on postaje Božjim suradnikom u Božjem planu spasenja.
Aktivno se uključiti u odgovornost, preuzeti odgovornost, bez velikih riječi – to je i danas zadaća trenutka. Imperativ koji nam se nameće. Onodobno bijahu ugroženi život Majke i Djeteta. I danas imamo slične prilike. Treba nam činiti ono što je Josip činio, inače će ostati neostvarenim snom Božji plan spašavanja svijeta.
Josip je marljivi radnik, čestit i pošten. Radio je radom svojih ruku. U evanđeljima se veli da je bio „tekton“, što je daleko više od „drvodjelja“. Riječ uključuje u sebe sve ono što je vezano uz gradnju, uz obradu drveta, ali i zidanje. Bijaše to pojam opora, tvrdoga obrta, danas bismo kazali, bijaše građevinar koji je gradio kuće (danas su to arhitekti – arhi-tekton).
Istodobno je s tim povezana i konstrukcija kuća, ali i naselja. Graditi, sagraditi mjesto za život i suživot. Pavao će reći, da smo svi suradnici Božji, radimo, surađujemo na Božjem planu. Svatko je od nas upotrebljiv. Raditi i odraditi svoj posao, ne očekujući pohvalu, plaću ni nagradu. Raditi za Boga, za Crkvu, ne za sebe i svoj ‘image’. Raditi poput Josipa. Predano i ponizno. Zahvalimo mu na primjeru.
SVETI JOSIP I VAŽNOST TIŠINE I KONTEMPLACIJE U BUČNO DOBA
Svi znamo za izvještaj o anđelovu navještenju Mariji i njezinu velikodušnom odgovoru. ‘Fiat’, Marijino da primjer nam je kako treba slušati i slijediti Božju volju. No, danas želimo usmjeriti svoj pogled na svetoga Josipa i prisjetiti se da je i njega pohodio anđeo, u snu, navijestio mu rođenje Sina Božjega. Nema nikakva zabilježena razgovora, nego samo jednostavan i izravan čin: Josip „učini kako mu je zapovjedio anđeo Gospodnji“ (Mt 1,24). I tako, makar od Josipa nemamo nijednu zabilježenu riječ, znamo svetog Josipa kao pravednika, koji je u svakom trenutku ispunjavao volju Gospodnju.
Sveti Ivan Pavao II. u svojoj apostolskoj pobudnici O SVETOM JOSIPU (Redemptoris Custos, 25), govoreći o svetom Josipu pod naslovom: „Primat nutarnjeg života“, kaže: „Ista aura šutnje koja obavija sve ostalo o Josipu također prekriva njegov rad tesara u nazaretskoj kući. To je, međutim, šutnja koja na poseban način otkriva unutarnji portret čovjeka. Evanđelja govore isključivo o tome što je Josip ‘učinio’. Ipak, dopuštaju nam da u njegovim ‘djelima’ – obavijenim šutnjom – otkrijemo auru duboke kontemplacije. Josip je svakodnevno bio u kontaktu s otajstvom ‘skrivenim od prošlih vjekova’ koje je ‘stanovalo’ pod njegovim krovom. To objašnjava, na primjer, zašto je sveta Terezija od Isusa, velika reformatorica karmelićanki, promicala obnovu štovanja svetog Josipa u zapadnom kršćanstvu.”
Iz prethodnog jasno možemo razumjeti da Josipova šutnja nije zanijemjelost; to je tišina puna slušanja, aktivna i mukotrpna tišina, tišina koja otkriva njegovu snažnu nutrinu. To što je Isus odrastao u ovoj „školi svetog Josipa“ ne bi nas trebalo čuditi jer Sveto pismo govori o tome da je Isus tražio prostore za tišinu tijekom svoje zemaljske službe. Luka 5,16 govori o Isusu koji se često povlačio na usamljena mjesta kako bi molio. Drugi biblijski odlomci koji odražavaju ovu stvarnost su Mt 14,23, Luka 6,12-13, itd. On je također pozivao svoje učenike da dožive ovo iskustvo tišine i kontemplacije, kao što vidimo u Marku 6,31.
Kako bi bilo divno kada bi svatko od nas, po uzoru na svetoga Josipa, uspio povratiti tu kontemplativnu dimenziju života koju otvara upravo šutnja. Ali svi znamo iz iskustva da to nije lako u ovo moderno doba: šutnja nas pomalo plaši jer traži od nas da uđemo u sebe i pronađemo onaj najistinitiji dio sebe. Mnogi ljudi boje se tišine, moraju pričati, stalno govoriti ili slušati zvukove koji dopiru iz njihovih komunikacijskih naprava, ometajući mir onih oko njih, ali ne mogu prihvatiti tišinu, jer su u strahu od samih sebe. Filozof iz 17. stoljeća Blaise Pascal istinito se izrazio: „Svi problemi čovječanstva proizlaze iz čovjekove nesposobnosti da mirno i u tišini sjedi sam u svojoj sobi.” Da bismo postigli kreposti, moramo njegovati šutnju. Šutnja oblikuje velike ljude.
Prigrlimo stoga tu krepost šutnje vraćajući se u “Školu svetoga Josipa” i moleći njegov zagovor. Po zagovoru svetog Josipa utječemo se kreposti šutnje, u svijetu koji je često prebučan, koji ne voli meditaciju ili slušanje Božjeg glasa.