Lk 7,36-50
Neki farizej pozva Isusa da bi blagovao s njime. On uđe u kuću farizejevu i priđe stolu. Kad eto neke žene koja bijaše grešnica u gradu. Dozna da je Isus za stolom u farizejevoj kući pa ponese alabastrenu posudicu pomasti i stade odostrag kod njegovih nogu. Sva zaplakana poče mu suzama kvasiti noge: kosom ih glave svoje otirala, cjelivala i mazala pomašću.
Kada to vidje farizej koji ga pozva, pomisli: »Kad bi ovaj bio Prorok, znao bi tko i kakva je to žena koja ga se dotiče: da je grešnica.« A Isus, da mu odgovori, reče: »Šimune, imam ti nešto reći.« A on će: »Učitelju, reci!« A on: »Neki vjerovnik imao dva dužnika. Jedan mu dugovaše pet stotina denara, drugi pedeset. Budući da nisu imali odakle vratiti, otpusti obojici. Koji će ga dakle od njih više ljubiti?« Šimun odgovori: »Predmnijevam, onaj kojemu je više otpustio.« Reče mu Isus: »Pravo si prosudio.«
I okrenut ženi reče Šimunu: »Vidiš li ovu ženu? Uđoh ti u kuću, nisi mi vodom noge polio, a ona mi suzama noge oblila i kosom ih svojom otrla. Poljupca mi nisi dao, a ona, otkako uđe, ne presta mi noge cjelivati. Uljem mi glave nisi pomazao, a ona mi pomašću noge pomaza. Stoga, kažem ti, oprošteni su joj grijesi mnogi jer ljubljaše mnogo. Komu se malo oprašta, malo ljubi.« A ženi reče: »Oprošteni su ti grijesi.«
Sustolnici počeli nato među sobom govoriti: »Tko je ovaj da i grijehe oprašta?« A on reče ženi: »Vjera te tvoja spasila! Idi u miru!«
Tko promatra sebe u zrcalu Isusove riječi, ostaje uvijek iznova zatečen kako je malo, zapravo premalo shvatio Isusa i Isusovu poruku. U nama se uvijek nešto buni, jer Isus zbunjuje, trajno. Isusove su riječi i postupci često čisto neshvatljivi. Suočeni smo sa zbiljom i istinom: Bog me ljubi, on me do križa ljubi. To je glavna poruka Isusova života i djela. Možda ćemo nad time odmahivati glavom, ali jedno ostaje neshvatljivo: Bog se daje, on se daje apsolutno, bezuvjetno, pa stoga i nas traži apsolutno i bezuvjetno, da se od svega odvojimo i njemu prepustimo.
Farizej poziva Isusa u goste, na objed. Želi ga pobliže, licem u lice, upoznati. Isus prihvaća ponudu jer je došao svima, ne pravi razlike među ljudima, ide on u goste carinicima, grješnicima, ali i farizejima, „pravednicima“. U takvo se prizorište zapućuje i ona javna grješnica. Ona prekoračuje granice dopuštenoga, granice dobra ukusa, pristojna ponašanja, bontona. Svi je u gradu znaju da je javna grješnica. Pogotovo što dolazi u društvo ozbiljnih muškaraca, revnosnika za Božji zakon, farizeja, onih gore, izdvojenih, koji su mjera i mjerilo morala i ponašanja. To im ime i uloga u društvu određuju i kažu, to im je definicija. I već je u tome trenutku farizejev sud nad ženom, a pogotovo nad Isusom gotov, zaključen i definitivan. Isus je otpisan, osuđen kad si takvo što dopušta.
Farizej se pravi da sve zna. Njegov je sud o Bogu, o Isusu, o ženi mjerodavan, u ovom slučaju do kraja negativan. Šimun, tobože, zna sve i o Bogu i o ovoj ženi, pa posljedično tomu zaključuje i o Isusu. Nije ni svjestan da možda upravo ta žena poznaje mnoge iz toga biranoga društva koji su bili njezine mušterije, noćni klijenti i posjetitelji. Imala bi im i ona (pone)što reći o njihovu (ne)moralu i noćnom životu.
Isus se suprotstavlja takvoj slici Boga kakvu nose u sebi i nude farizeji. Bog nije takav. Bog spašava sve, Bog traži sve, nikoga on ne otpisuje. Bog ne stavlja granice svojoj ljubavi, on se ne dade de-finirati, tj. o-međiti, on se ne omeđuje niti ograničuje. Samo čovjek stavlja granice Božjim mogućnostima! Zato Isus postupa krajnje obazrivo i pedagoški, da ne povrijedi ni gostoprimca, ni uzvanike, a pogotovo da ne povrijedi nebrojeno puta povrijeđenu, poniženu i osramoćenu, prokazanu ženu, u koju svi upiru prstom te s prijezirom prema njoj odmahuju glavom.
Isus ruši uhodane slike o Bogu u svijesti farizeja Šimuna i ostalih ‘pravovjernih’. Ruši idole, predrasude i predodžbe. Sam Bog mora nastupiti kao onaj koji ruši krive slike o sebi, on mora srušiti zidove do čovjekova srca, prokrčiti put do srca.
Vidjeli smo u dva prethodna primjera, u onome satnikovu sluzi i uskrsnuću mladića iz Naina, kako se ondje rađa novi život. I ovdje se rađa i rascvjetava novi život, ispod suza ove žene. Bogu nije ništa nemoguće. Bog ruši granice u trenutku kad žena ruši granice i prekoračuje prag farizejeve kuće. Jer ondje gdje je ljubav, tu je i Bog. Isus samo artikulira, daje rječiti izričaj svemu onomu što je sam Bog već učinio.
Bog je oprostio, jer on je Bog bogat milosrđem, a svoju svemoć najvećma očituje smilovanjem i praštanjem, kako veli misna zborna molitva jedne nedjelje kroz godinu. Samo čovjek ne prašta, samo je čovjek do kraja nemilosrdan. Bog je dao milost obraćenja i ono je već ozbiljeno. Isus svakomu pruža priliku jer kod Boga nitko nije na izgubljenu položaju. U tami on stvara svjetlo, u bespuću pokazuje novi put, u moru zidova i pregrada nudi i otvara nove vidike.
Masa, pa i birana elita, ne može udahnuti život, ona ga u pravilu guši. Čovjek se mora odvažiti samostalno misliti, nastupati, odlučivati, neovisno o sudu drugih. Upravo takvo čudo događa se ovdje, u farizejevoj kući, za objeda. Žena postaje osoba, postaje obraćeni vjernik jer je pronašla osobu koja je ljubi, bez požudna pogleda, interesa ili pozadinskih misli ili odmahivanja glavom.
To je jasna poruka da ćemo i mi dosegnuti smisao svog života samo preko ruku, preko riječi koje nas diraju u dušu, koje bude titraje duše i srca, koje su u mogućnosti darovati čovjekovu životu izvornu čistoću. I upravo je tajanstvenost, nutarnja tajanstvena snaga Isusovih čudesa u tom da je ovaj Nazarećanin uspijevao istrgnuti ljude iz njihova uhodana pa i krajnje grješna života, iz zagrljaja sigurne smrti te ih vratiti Bogu da bi u njima taj Bog ponovno zavladao kao u svojim ljubljenim bićima.
U ovome prizoru s grješnicom imamo komadić neba na zemlji, imamo snagu Duha u obezdušenu, obezduhovljenu svijetu, nalazimo veliko Božje srce u društvu bez srca, otkrivamo milosrđe u društvu bez milosrđa. U spontanosti ove žene zrcali se čovjekova potreba za spasenjem, za ljubavlju.
Isus skreće pozornost na ovu ženu ne zbog njezina skandalozna života, već zbog njezine ljubavi kojom je okajala svoje grijehe. Ona je sretna zbog oproštena grijeha. I stoga je sve ovo za farizejevim stolom veliki upitnik svakomu od nas: Shvaćamo li i prihvaćamo li Boga ozbiljno? Što je s nama ako danima, mjesecima ne odemo u crkvu, ne molimo se Bogu?
Za Isusa ova nazočna žena nije predmet ljudskih ogovaranja, odmahivanja glavom, upiranja prstom ili muške pohote, već osoba koja čezne za ljubavlju, u biti za Bogom. Ona je osoba koju treba ljubiti i prihvatiti, unatoč svim njezinim javnim skandalima. Zato je potrebno jednom zauvijek napustiti sitničavu, uskogrudnu sliku o Bogu.
Upravo to prigovara Isus Šimunu. Nije dovoljno biti korektan, obavljati svoje dužnosti, pa i molitvene i obredne, nego treba ljubiti. A mjera ljubavi jest ljubav bez mjere. Zato u toj nemjerivoj ljubavi koju Isus ima spram nas on svakoga čovjeka traži i stavlja u neposredni odnos pred Boga.
Ona je grješnica prokockala kapital i kredit svoje ljepote, ali je na Isusove noge izlila balzam svoje ljubavi. Sad je napokon mogla spoznati kako je bila iskorištavana, gurnuta u stranu, iscijeđeni limun te je na kraju cijeli njezin život jedno veliko razočaranje, bankrot. Bila je obična čaša vode koju je svatko mogao naiskap ispiti kad bi mu se prohtjelo. U njoj je novac prerastao u tijelo, tijelo je služilo novcu, osjećaje je pretvarala u obrt, a grijeh joj bijaše zvanje.
U Isusovoj osobi kuca Bog na naša vrata. Dolazi kao onomu farizeju, na objed, u pohode. Trebamo otvoriti vrata, ugostiti Isusa.
Dokle mi puštamo Boga u sebe? Koji prostor zadržavam za sebe? Što je moj pričuvni prostor i položaj u koji ni Bog nema pravo unići? Onaj farizej Šimun pušta Isusa samo do površine, do površinskoga sloja svoje kože, ne dalje, ne u svoje srce.
Stoga mu Isus govori kako mu ima nešto reći. Reći njegovu srcu, njegovu biću. Želi mu reći da je u njemu premalo ljubavi za Boga i čovjeka, a previše zakona i osude. Kažimo i mi: Govori, Gospodine, sluga tvoj sluša! Ti imaš riječi života vječnoga…
Fra Tomislav Pervan/Radiopostaja Mir Međugorje