Foto:Radiopostaja Mir Međugorje
Mk 2,23-3,6
Jedne je subote prolazio kroz usjeve. Njegovi učenici počeše putem trgati klasje. A farizeji mu rekoše: »Gle! Zašto čine što subotom nije dopušteno?«
Isus im odgovori: »Zar nikad niste čitali što učini David kad ogladnje te se nađe u potrebi on i njegovi pratioci? Kako za velikog svećenika Ebjatara uđe u dom Božji i pojede prinesene kruhove kojih ne smije jesti nitko osim svećenika; a on dade i svojim pratiocima?«
I govoraše im: »Subota je stvorena radi čovjeka, a ne čovjek radi subote. Tako, Sin Čovječji gospodar je subote!«
Uđe ponovno u sinagogu. Bio je ondje čovjek usahle ruke. A oni vrebahu hoće li ga Isus u subotu izliječiti, da ga optuže. On kaže čovjeku usahle ruke: »Stani na sredinu!« A njima će: »Je li subotom dopušteno činiti dobro ili činiti zlo, život spasiti ili pogubiti?« No oni su šutjeli.
A on, ražalošćen okorjelošću srca njihova, srdito ih ošinu pogledom pa reče tom čovjeku: »Ispruži ruku!« On ispruži – i ruka mu zdrava!
Farizeji iziđu i dadnu se odmah s herodovcima na vijećanje protiv njega kako da ga pogube.
U Isusovo vrijeme židovska je subota bila nešto kao izvozna stavka broj jedan u odnosu na poganstvo, zaštitni znak Izraela i Izraelaca u poganskom svijetu. Još u 3. stoljeću prije Krista sustavno svetkovanje subote putem „dodatnih propisa” postalo je nešto kao treća zapovijed u židovstvu te su je pokušali dodatno zaštititi. Isus je subotom ušao u sinagogu i proglasio svoj mesijanski manifest (Lk 4), Pavao je subotom dolazio na svojim misijskim putovanjima subotom u sinagoge i naviještao novinu Radosne vijesti u Isusu Kristu.
Na židovske prigovore Isusu kako krši subotu te kako je njegovo ponašanje u odnosu na subotu destruktivno Isus odgovara mudro kako je subota zbog čovjeka, a ne čovjek zbog subote. Subotom on čini znakove, čudesa nad bolesnicima te time daje prednost čovjeku pred subotom.
Ritualni subotnji propisi nisu svrhom samima sebi kojima bi čovjek trebao robovati nego su svi propisi samo pomoć na čovjekovu putu u zajednici i na putu do Boga. Čovjek je cilj i smisao stvorenja i svih Božjih djela, a ne obredni propisi koji mogu i trebaju biti samo pomagalo, biti od pomoći, a ne čovjekom gospodariti.
U središnjici današnjih čitanja nalazi se pitanje subote i subotnjeg počinka. Subota je u Izraelu znaku slobode, počinka i Saveza s Jahvom. Ona je znamen uzajamne vjernosti Boga i izabranog naroda. Kršćani slave nedjelju – jer je sve u znaku i znamenu Isusa Krista. Smisao subote, odnosno nedjelje nije u počinku, odmaranju, nego u osobnom susretu s uskrslim Gospodinom. Slaviti se može samo u slobodi, osobnoj i zajedničkoj. Istu misao naglašava i Pavao u odlomku Poslanice Korinćanima.
Ono što se zbilo na sveopćem planu u trenutku stvaranja: svjetlo je prva zbiljnost, ponavlja se u svakom osobnom životu koji se otvori svjetlu Božjem koje je zasjalo u Isusu Kristu. Vjernički život, premda se nosi i živi u glinenim posudama, ispunjen je slobodom i svetošću, ako je životno vezan s Kristom.
Isusov je život protekao u svjesnom izazovu svim neljudskim ustrojbama. On je živi prosvjed protiv nezrelosti, ovisnosti, nesposobnosti odlučivanja, otuđenja. On je izazivao nemir u prividnom miru, svojim nastupima p(r)otresao je uhodana mjerila. Svjesno se opredijelio protiv religije vanjskih zapovijedi i zabrana, straha i osjećaja krivnje. I svi oni koji su tijekom povijesti ustajali protiv kršćanstva, kako ono svojim stavovima producira gornje stavove u svojim vjernicima, možda bi mogli pronaći uporišta za svoja stajališta u stanovitim kršćanskim povijesnim krivotvorinama i otupljivanjima Isusovih zahtjeva, ali nikako ne bi mogli uputiti održivu kritiku samomu Isusu.
Isus ne pita nikoga, ni desno ni lijevo, što mu je činiti. Ne obazire se niti se poziva ni na kakve „presvete“ odredbe, pa ni Mojsija. Protiv uvjerenja svih izdiže se za gospodara i presuditelja o tome što je dobro a što zlo. Što valja činiti, a što se mora propustiti. On očituje savršenu suverenost, nisu mu dovoljno sveti ni država, ni društvo, ni uhodani religijski establishment, kad su u pitanju Bog i čovjek. Božja suverenost i čovjekova sloboda i oslobođenje od bilo kojih prisila. Svi su propisi i zapovijedi za Isusa samo ceste i prohodni putovi koji vode u konačnu slobodu, beskrajna prostranstva, Božje perivoje.
Moral i etika nisu jedini put ni sredstvo do Boga, jednako tako ni obdržavanje propisa i zakona ne će nas približiti Bogu, nego je moralan i etičan život uvijek posljedak naše osobne povezanosti s Bogom, rezultat Božjeg života u nama. Svaki čovjek ima udjela u tom životu i svet život je plod Božje svetosti koja se razlijeva cijelim stvorenjem.
Na samome početku svoga javnoga djelovanja Isus je već tri puta došao u sukob s farizejima, sitničavim opsluživateljima Božjega zakona. Najprije glede oprosta grijeha, zatim zajedništva za stolom s grješnicima i carinicima i onda glede posta. U današnjem odsječku imamo ponovno sukob glede subote. Svjedoci smo stalnoga zaoštravanja situacije oko Isusa. Farizeji se osjećaju ugroženi u svojim životnim zasadama i postavkama jer ovaj Isus olako prelazi preko njihovih životnih svetinja. Često je lakše držati se slova zakona nego se pitati spram smisla i osobne odgovornosti u pojedinačnom slučaju.
Subota je u Izraelu znak slobode, odmora, počinka i Saveza s Gospodinom. Ona je znamen uzajamne vjernosti Boga i Izabranog naroda. Kršćani slave nedjelju – jer je sve u znaku i znamenu Isusa Krista. Smisao subote, odnosno nedjelje nije u dokolici, počinku, odmaranju, nego u osobnom susretu s Bogom, sa samim Gospodinom.
Slaviti se može samo u slobodi, osobnoj i zajedničkoj. Ono što se zbilo na sveopćem planu u trenutku stvaranja: svjetlost je prva zbiljnost, ponavlja se u svakom osobnom životu što se otvori svjetlu Božjem koje je zasjalo u Isusu Kristu. Vjernički život, premda u glinenim posudama, ispunjen je slobodom i svetošću, ako je životno vezan s Kristom.
Isus uzima za sebe božansku povlasticu, kako je on naime gospodar i subote. I njegovo tumačenje subotnjih propisa iziskuje za sebe božansku punomoć koju ima od Oca.
Upravo na to cijelim svojim bićem smjera sam Isus. On smjera na glad i žeđ duše. Svi propisi i zapovijedi vrijede samo dotle ukoliko mogu utažiti u čovjeku njegove iskonske duhovne potrebe. Glad za Bogom, žeđ za Bogom i Božjom riječju. Nazočnošću. Na toliko mjesta u psalmima. „I kad sam s tobom, o Bože moj, ništa me ne raduje ni veseli ovdje na zemlji… Ti me nasićuješ dobrima doma svoga“. I tako redom.
A Marie Noël, francuska pjesnikinja i mističarka, veli o svojim iskustvima s Isusom ovako:
„I tako pobožne gospođe prepričavaju Isusov životni put. I sve bi krenule za njim u Jeruzalem. I sve bi rado postale svetice. Da li bih ga ja, da sam onda živjela, onodobno slijedila? Nisam posve sigurna. Ne bih ga slijedila, ne! Zasigurno ne! I onda bih bila ono što sam i danas. Dobra i čestita župljanka, negdje u Jeruzalemu. Bogobojazna žena, vjerna Zakonu. Pomalo strašljiva, bojažljiva. Ali svakako ona koja u svakoj prilici prihvaća savjete rabina (svog župnika) u zamršenijim pitanjima religije. Ta bi duša vjerojatno pošla u oduševljenu zanosu i prema Kristu. Sa stanovitim grizodušjem.
Poći za njim značilo bi stati u opoziciju i nasuprot svećenicima. I nikada, baš nikada, ne bi se ta duša usprotivila, ni za živu glavu svojoj sinagogi. Vjerovala bi da se ogrješuje o svoga Boga. Izvan Crkve nema istinskog ni pravog Boga. I što si ti, tko si ti prašino, da se usuđuješ drznuti i stvarati sud o Bogu, te biraš Boga svoga srca pa i protiv same Crkve?
A kad bi Veliki svećenik, onodobni papa, osudio Isusa, tog galilejskog opsjenara i prevaranta, njegovu osobu, nauk, ta bi duša u dubini svojeg bića bila do kraja podvojena, vapila bi Bogu, molila njegovu pomoć. Ali bi ipak ostala, makar i sa suzama, poslušna Kajfi, kao što je u sličnim situacijama ostajala i Petru. Osim ako bi to Kristova snaga sve uklonila. Gdje je ta Kristova snaga danas, snaga koja bi bila kadra otkloniti strah? U nama, u svijetu, u Crkvi?“ Gdje je odvažnost slijediti Isusa u svim prilikama u kojima nas poziva i izaziva? Njegova riječ je riječ slobode i oslobođenja.
Mahatma Gandhi: Vjerujem u Boga, ne kao teoriju, nego kao zbilju koja je zbiljskija od zbilje života. Vjerujem u temeljnu istinu svih velikih svjetskih religija. Vjerujem da su sve Bogom dane i vjerujem da je svaka od tih bila nužna narodu kojemu je objavljena. I vjerujem kad bi svatko od nas mogao čitati svete spise različitih vjeroispovijedi očima pripadnika tih vjeroispovijedi, da bismo konstatirali kako svi ti spisi imaju isti korijen i međusobno se podržavaju.
Fra Tomislav Pervan/Radiopostaja Mir Međugorje