Foto:Radiopostaja Mir Međugorje
Iv 19,25-27
Uz križ su Isusov stajale majka njegova, zatim sestra njegove majke, Marija Kleofina, i Marija Magdalena. Kad Isus vidje majku i kraj nje učenika kojega je ljubio, reče majci: »Ženo! Evo ti sina!« Zatim reče učeniku: »Evo ti majke!« I od toga časa uze je učenik k sebi!
Jučer smo proslavili svetkovinu Duhova, a danas se slavi blagdan Marije Majke Crkve. Marija je Majka vjere, Majka ljubavi i patnje, Majka nade i predanja…
Kraljica je apostola, utočište grešnika, utjeha žalosnih i “dika roda našega”…
Bila je “neznatna službenica Gospodnja”, a određeno joj je bilo biti Majkom Sina Božjega.
Bila je izabranica Gospodnja, a predodređena je za “mač boli”, za izdržavanje raspinjanja Sina Božjega i svojega. Time ona postaje majkom svima, uzorom svima, pomoćnicom svima…
Tako ona, naša Majka i Tješiteljica, u sebi skuplja sve čežnje za zaštitom, za nježnošću i ljubavlju, za razumijevanjem i utjehom…
Time je Marija i “početak boljega svijeta”.
Boljega, jer s Kristom nastaje nova civilizacija ljubavi. S njom i bez nje naši ovozemaljski koraci ne bi bili isti. A ti su koraci slijedili i slijede njezine…
Te su strepnje nakalemljene na njezine… Te su suze utkane u njezine…
Te su nade utopljene u njezine. Majka Marija u sebi skuplja sve što bismo joj kao djeca mogli i htjeli dati i darovati da bi nas povela i dovela do ruba Golgote, ali i do vazmenog događaja nad događajima. Njezine su ruke široke, njezin plašt topao, njeno lice nježno Majka je koja nas zna i uvijek je tu.
Marija Bogočovjeka i čovjeka Isusa Krista Majka jest i Majka Crkve.
Bogorodica je majka Kristova koji je glava Otajstvenoga tijela Crkve u koju ulaze svi krštenici. Ona je istodobno “majka i udova Kristovih … jer je ljubavlju sudjelovala da se u Crkvi rode vjernici, koji su udovi one Glave” (sv. Augustin). Prigodom zatvaranja trećeg zasjedanja Drugoga vat. sabora 1964. g. papa Pavao VI. o tome reče: “Na isti način na koji je božansko majčinstvo utemeljenje njezina posebna odnosa prema Kristu i njezine prisutnosti u djelu ljudskog spasenja koje je priveo kraju Isus Krist, jednako je tako božansko materinstvo glavni izvor odnosa između Marije i Crkve. A to stoga jer je Marija Majka Krista, koji u trenutku utjelovljenja u njezinu djevičanskom krilu postaje glava svojega otajstvena Tijela, Crkve. Marije je, nadalje, majka i vjernika i svih pastira, to jest cijele Crkve.” Tom prigodom je Pavao VI. zaželio da “tim slatkim imenom već sada sav kršćanski narod još više časti Bogorodicu”.
Duhovski ponedjeljak
Na molbu pokojnog kardinala Kuharića, Kongregacija za bogoštovlje 1979. g. određuje da se u svim biskupijama na teritoriju bivše države blagdan Marije Majke Crkve slavi u ponedjeljak po Duhovima. Da bi se obogatila i unaprijedila marijanska slavlja svete godine pomirenja 1975., priređen je obrazac misnog slavlja i uvršten u Rimski misal među zavjetne mise BDM. U njoj su istaknuta četiri momenta povijesti spasenja:
-utjelovljenje Riječi kada je Marija “neokaljana srca primila, u djevičanskom krilu začela i rodivši Krista u njemu njegovala početak Crkve” (predslovlje);
-muku Kristovu u kojoj je Isus Mariju postavio i za našu majku (zborna, pričesna, predslovlje);
-izlijevanje Duha kada Marija svoje prošnje sjedinjuje s učenicima i tako postala uzor Crkve moliteljice;
-uznesenje na nebo što je znak proslave svih putnika prema vječnoj domovini (predsl.).
Zbog toga kršćani s pravom mole Boga za “čisto i poučljivo srce da bi vjerno vršili njegove zapovijedi, nadasve ga ljubili i braći u potrebama pomagali”. U tome je Marija uzor i zagovornica.
Na misi kojom je zaključio III. sjednicu Drugoga vatikanskog sabora, 21. studenoga 1964., papa Pavao VI. izjavljuje da je presveta Marija Majka Crkve, tj. svega kršćanskoga naroda, i vjernika i pastira, koji je nazivaju ljubljenom Majkom. Marija kao Majka Crkve. U istom je govoru Papa odredio da tim slatkim imenom već sada sav kršćanski narod još više časti Bogorodicu. Taj naziv je po prvi put svečano proglašen upravo tom prigodom. Pavao VI. će ga još jednom ponoviti u nagovoru 8. prosinca 1975. prigodom desete obljetnice završetka Drugoga vatikanskog sabora: Ako je Marija majka Kristova po tijelu, onda je ona i duhovna majka toga tijela komu i sama, na izvanredan način pripada kao kći i sestra.
Majka Glave i udova
Potaknute tim riječima, mnoge su redovničke zajednice i pokrajinske crkve počele štovati Blaženu Djevicu kao Majku Crkve. Za svetu godinu pomirenja 1975. odobren je misni obrazac pod tim naslovom i uvršten u Rimski misal među zavjetne mise Blažene Djevice Marije. Zauzimanjem kardinala Franje Kuharića, papa Ivan Pavao II. 5. ožujka 1979. odobrava za čitavo područje Biskupske konferencije bivše Jugoslavije da se uvede blagdan Blažene Djevice Marije Majke Crkve i da se svake godine slavi na ponedjeljak poslije Duhova.
Time nije proglašen nov sadržaj kršćanske vjere nego je samo jače istaknut jedan vidik tradicionalne kršćanske vjere. Zbog toga Pavao VI. samo potiče da kršćanski narod još više časti Bogorodicu. Taj je vidik jasno istaknut u liturgijskim obrascima svetkovine Svete Bogorodice na osmi dan Božića, kada se kršćani slaveći majčinstvo Djevice Marije klanjaju njezinu sinu Kristu Gospodinu (pozivnik u Časoslovu).
Polazeći od vjerničkog tumačenja otajstva utjelovljenja Riječi Božje da je Marija začela Riječ Božju corde et corpore = srcem i tijelom, mišlju i djelom, teološko razmišljanje i otajstveno produbljivanje proširuje to materinstvo na sve one koji riječ Božju slušaju i opslužuju (Lk 11,28). To je već sadržano u kršćanskom vjerovanju u otajstvenost Tijela Kristova prema glasovitu Augustinovu izričaju Christus totus = cjeloviti Krist, Glava i udovi, tj. Krist i mi vjernici. Ona koja je majka glave, majka je i svih njegovih udova, a to su oni koji u plemenitu i dobru srcu slušaju Riječ, zadrže je i donose rod u ustrajnosti (Lk 8,15).
U predslovlju mise “Marija slika i Majka Crkve”, o Mariji ispovijedamo: “Ona je tvoju Riječ neokaljana srca primila, u djevičanskom krilu začela i rodivši Krista u njemu njegovala početke Crkve. Ona je pod križem primila oporuku svoga Sina i sve ljude prihvatila za svoju djecu, koja se smrću Kristovom rađaju na nebeski život. Ona se pridružila molitvi apostola kad su čekali obećanog Duha i postala uzor Crkve koja se moli. Uznesena u nebesku slavu, ona majčinski ljubi Crkvu koja putuje svijetom prema domovini, dok ne svane slavni dan Gospodinova dolaska”.
Majka Crkve – slika ili stvarnost?
Ugledajući se na Mariju, Majku Kristovu, i nasljedujući njezinu djelotvornu vjeru, Crkva također postaje majka što rađa djecu Božju. O tome Oci Drugoga vatikanskog sabora rekoše: Crkva promatrajući Marijinu otajstvenu svetost i nasljedujući njezinu ljubav, i vjerno izvršavajući Očevu volju, po vjerno primljenoj Božjoj riječi i sama postaje majkom: jer propovijedanjem i krštenjem rađa na nov i besmrtan život djecu začetu po Duhu Svetomu i od Boga rođenu (LG 64).
Crkva postaje majkom time što nasljeduje Mariju u djevičanskom materinstvu po vjeri, ljubavi, poslušnosti, po vjerno primljenoj Božjoj riječi. Marijino materinstvo je predložak za sliku majke Crkve. Crkva je samo Marijina kopija.
U osmom poglavlju Lumen Gentium, što raspravlja o mjestu i ulozi Blažene Djevice Marije u otajstvu Krista i Crkve, izbjegnut je izraz “Marija majka Crkve”.
Komentirajući to, njemački teolog i isusovac Otto Semmelroth piše: Da bi se razjasnilo to što je Marija prozvana Majka izvan svoga odnosa s Isusom, riječ je o figurativnoj tvrdnji i usporedbi. Slike i sličnosti uvijek vrijede samo pod određenim vidikom gledanja i uvažavanja.
Autori nekih tekstova – rijetki i ne tako drevni – što Mariju nazivaju “Majkom Crkve”, uvijek su bili veoma određeni … Mi možemo pristupiti promatranju Crkve s različitih polazišta. Već Augustin govori da Crkva igra ulogu majke i djece. Shvaćena u svojoj potpunosti, ona je majka; ukoliko je promatramo u zajednici pojedinaca u njezinu krilu, ona se poistovjećuje s djecom. Crkva kao postojeća zajednica spasenja pojedincima je duhovna majka u čijem majčinskom krilu pojedini vjernici postaju djeca po sudjelovanju na Kristovu nadnaravnom životu.
Prema najdrevnijoj predaji oni postaju preporođeni na život milosti u takvu majčinskom krilu Crkve po krštenju. Tako promatrana, Crkva je duhovna majka vjernika. Pretpostavimo li da je u skladu s katoličkim pojmom Crkve promatrati je kao zajednicu koja postoji prije pojedinaca, dok je protestantsko poimanje promatra prvenstveno kao zbir pojedinaca, uočavamo da mogu iskrsnuti poteškoće nazvati Mariju majkom Crkve … Ako pak pod pojmom “Crkva” mislimo na jedinstvo mnogih pojedinaca – što nije nemoguće spojiti ni s katoličkim poimanjem, a nije posve neobičan ni u modernom okruženju, obilježeno individualističkim poimanjem spasenja – možemo Mariju nazivati i Majkom Crkve čije je materinstvo nesumnjivo duhovno. (LThK, Das zweite vat. Konzil, t.1, 338-340).
Djeca dviju majki
Marijino majčinstvo uvijek promatramo u odnosu na Krista i Crkvu. Riječ je o jednom materinstvu u dvije faze. Djeca smo dviju majki i njih obje rađaju “čitava Krista”. Ta je ideja osobito razrađena u teološkim spisima sv. Ambrozija i Augustina te sažeta kod srednjovjekovnih teologa i mistika. Sv. Beda Časni veli: Sve dosad i sve do svršetka vremena Gospodin se ne prestaje začinjati u Nazaretu i rađati u Betlehemu, jer svaki slušač koji ubere cvijet Riječi postaje kuća kruha (=Betlehem). Crkva dnevno začinje Krista vjerom u djevičanskom krilu; rađa ga krštenjem. Svaki dan nas začinje roditeljka Crkva Božja na djevičanski način snagom Duha Svetoga … nasljedujući Mariju vazda Djevicu, koja rodi djevičanski bez bolova. Razmatrana teološka načela podloga su trima molitvenim obrascima u Zbirci misa o BDM pod naslovom “Blažena Dj. Marija slika i majka Crkve”.
Fra Tomislav Pervan/Radipostaja Mir Međugorje