Lk 12, 13-21
Netko iz mnoštva reče Isusu: »Učitelju, reci mome bratu da podijeli sa mnom baštinu.« Nato mu on reče: »Čovječe, tko me postavio sucem ili djeliocem nad vama?« I dometnu im: »Klonite se i čuvajte svake pohlepe: koliko god netko obilovao, život mu nije u onom što posjeduje.«
Kaza im i prispodobu: »Nekomu bogatu čovjeku obilno urodi zemlja pa u sebi razmišljaše: ‘Što da učinim? Nemam gdje skupiti svoju ljetinu.’ I reče: ‘Evo što ću učiniti! Srušit ću svoje žitnice i podignuti veće pa ću ondje zgrnuti sve žito i dobra svoja. Tada ću reći duši svojoj: dušo, evo imaš u zalihi mnogo dobara za godine mnoge. Počivaj, jedi, pij, uživaj!’ Ali Bog mu reče: ‘Bezumniče! Već noćas duša će se tvoja zaiskati od tebe! A što si pripravio, čije će biti?’«
»Tako biva s onim koji sebi zgrće blago, a ne bogati se u Bogu.«
Isusu pristupa čovjek u ozbiljnoj osobnoj nevolji. Vjerojatno je zakinut kod diobe baštine. Oduvijek je bilo ostavinskih i imovinskih rasprava te nezadovoljnika ishodom baštinjenih prava. Znamo i danas, primjerice, za nepisano pravilo i u Njemačkoj, na seoskim gospodarstvima, bogatim šumama, poljima, oranicama, da prvi sin baštini imanje, dobro. Šume, njive, oranice. Ne žele da se cjelovito dobro dijeli, i zato je prvorođenac redovito povlašten. U srednjem vijeku znali su kraljevi novačiti drugo- ili trećerođene sinove u vojsku i ratne pohode, obećavajući im dobra i pozamašne komade osvojene zemlje. Tako bijaše i u Isusovo vrijeme. Drugi sinovi su se morali snalaziti kako su već znali, očevi nisu dali da se baština komada, cjepka. Stoga ovaj priziva Isusa kao pomoćnika u ostavinskoj raspravi, želi da mu Isus pomogne steći svoj zakonski dio.
Isus odgovara govorničkim, retoričkim protupitanjem: “Čovječe, ma tko to mene postavi djeliteljem, sudcem među vama, nad vama?” (r.14). I onda nastavlja s temeljnim životnim stavom i opredjeljenjem: Biti ili imati? U čemu se sastoji čovjekov život? U jelu i odijelu, iću i piću’, ili nečemu drugome? U bogatstvu ili veleposjedu? Čovjekov život ne zavisi od imanja, od posjeda. To učenici moraju shvatiti.
Siromaštvo je i danas svjetski problem, međutim, u Isusovu zreniku nije problem siromaštvo ni siromasi, nego upravo bogatstvo i bogataši. Oni su i danas svjetski problem zbog toliko nagomilanoga blaga te ne znaju kamo bi s njime. Pa vidjeli smo i u onoj minuloj pandemiji kako bogati zgrću bogatstvo na račun bolesti, napose pojedinci u farmaceutskim tvrtkama. Stoga zorno upozorava Isus na opasnost od lakomosti, pohlepe, škrtosti u životu. Posjed, ma kakav ili koliki bio, nikada nije izvor iz koga može čovjeku dotjecati životna snaga, energija, pogotovo ne sreća, a preobilje nije sadržaj koji čovjeku može ispuniti život. U svome obraćanju bogatašima Isus se jasno odredio: “Jao vama, bogataši, imate svoju utjehu!” (Lk 6,24).
I onda Isus navodi zorni primjer bogata seljaka, pravoga farmera, komu su polja obilno urodila. Gotovo je normalno razmišljati što učiniti u tome slučaju. Bogatstvo nije stekao nepravedno, nije on kriv a ni zaslužan što je godina bila blagoslovom obilna i plodna. „Ti kruniš godinu dobrotom svojom, plodnost niče za stopama tvojim“, pjeva već psalmist (Ps 65,12) te ovaj promišlja u sebi kako će srušiti stare spremnike, silose, podignuti nove, pa će zgrnuti bogatstvo na bogatstvo, svoje blago umnožiti i oploditi višestruko.
I ono što posjeduje sili na stalni daljnji (po)rast, on žanje, sprema, posprema, i nada se kako će se jednom u savršenu miru, kao plaću za svoje muke i trudove, moći u miru odmarati, otpočinuti, reći duši svojoj da je zavrijedila odmora i spokoja.
Ipak, prema Isusovu naputku i zaključku postupa on nerazumno jer se ni s kim ne savjetuje, ni s čovjekom, ni s Bogom. On se vrti oko sebe i svoga imanja, on smišlja i kuje svoje planove, on drži monologe sa samim sobom. Samorazgovore. Solilokvije. On misli da može sa svime raspolagati kako hoće, koliko hoće, dokle, kako i gdje hoće. Smatra da ni u vječnosti ne će morati polagati račun za bogatstvo koje je stekao. Nije ga namaknuo nepravedno, prijevarom, otimačinom ili pljačkom. I ne veli Isus da to bogatstvo odlučuje o njegovoj vječnoj sudbini. Veli se samo jasno da mu bogatstvo ne (d)ostaje, da život nije u imanju ni posjedu velikih zaliha za zle dane, kad će možda prodavati žito skuplje od tržišne vrijednosti zbog oskudice.
Nije svjestan da mu je sve darovano, počevši od života. Misli da mu je sve što ima, i život, i zdravlje, i bogatstvo, jednostavno njegovo, kako on na to ima nasljedno pravo. Međutim, nerijetko se događa da netom se nečiji lijes spusti u zemlju, rodbina i oni najbliži već se otimaju za bogatstvo i baštinu, bankovne račune. Već za onoga objeda nakon ukopa. I raskomadaju sve – kao ratnici ili hijene – svoj plijen i strvinu. Otimaju se za pokretna i nepokretna dobra, što će komu pripasti. I nerijetko se raziđu u mržnji da se nikada više ne sastanu, a pogotovo ne susretnu kao ljudi. A najbliži su rod.
Isus samo veli kako je čovjek glup i lud! ‘Luđače’ – tako ga Isus oslovljava! Dobro je to što misliš, korak dalje. Ali misli dva koraka. Misli na ono što slijedi prekosutra, a ne samo večeras i sutra. Svi ovi koji danas razuzdano žive misle: Život je sve, smrti nema. Smrt će te, tako umuje Isus, otpuhnuti. Zašto živiš otuđeno, zašto si se otuđio od sama sebe. Zašto si se usredotočio samo na sebe, na bogatstvo, a ne na Boga. Zašto se ne bogatiš u Bogu? Zašto si propustio u životu misliti na Boga? Zašto nisi pronašao ono što tvoj život nosi? Komu će to što si stekao pripasti? Ništa ti sve to ne koristi. Znamo da mrtvačka odjeća nema džepova ni spremnika. Znamo da ništa nismo donijeli na ovaj svijet te da iz njega ništa ne ćemo moći ni odnijeti sa sobom u vječnost (usp. 1 Tim 6,7). Veli se, svakomu treba dva metra bez geometra…
Koja je čovjekova pogrješka? Zaboravio je na vječnost i Boga. S Bogom uopće ne računa, a ni s drugim ljudima. On nema komu zahvaljivati. Pa ni Bogu. Svu je svoju nadu stavio u zemaljsko. Tko zaboravlja Boga, živoga Boga koji se objavio u Isusu Kristu, obični je idolopoklonik. Klanja se lažnim bogovima. Tko zaboravlja Boga, zaboravio je bitnu poveznicu, bitnu odnosnicu svoga života. On je poput lađe bez tereta i težine koju valovi tjeraju a malo jači je vjetar prevrne. Sve ono u što je čovjek polagao svoju sigurnost, na kraju se urušava kao kula od karata. Nestaje u jednom hipu.
Čovjek ne računa s Bogom u svome životu, ne računa da Bog može zahvatiti u život i da anđeo smrti može tako lako prekinuti životnu nit. Poslije će Pavao poručivati da treba živjeti tako kao da čovjek ništa ne posjeduje, a sve ima (1 Kor 7,29-31). Ne dati se vezati niti zarobiti imanjem ili bogatstvom. Ne biti vezan uza zemaljsko, nego svoj život sidriti u Bogu, bogatiti se u Bogu. Upravo kao sveti Franjo i toliki drugi svetci.
Isus veli, ono zadnje, bitno, ne da se napraviti, stvoriti ljudskim nastojanjem ili brigama. To se dade jedino pronaći, otkriti, kao blago na njivi, kao dragocjeni biser, kao sreća. Upravo na primjeru i u smislu jednoga Zakeja. Kad čovjek otkrije smisao i sreću, kad pronađe nutarnje uporište, tada se može smiriti, upokojiti dušu svoju, kao ‘dojenče na grudima svoje majke’, kako veli psalmist. Već je Marija kazala u svome Magnificatu kako “Gospodin otpušta bogate praznima” (usp. Lk 1,53), a svu će bijedu bogatstva prikazati Isus u onoj slici o bogatašu i siromašnom Lazaru (16,19-31).
Ne osuđuje Isus gospodarsko planiranje ni djelovanje kao takvo, nego bešćutnost, prijezir i nezainteresiranost bogataša za bližnje, za Boga, za svoju dušu. Opasnost je da čovjek zbog imanja promaši svoj život. Što koristi čovjeku ako sav svijet stekne, a sebe izgubi ili svojemu životu i duši naškodi? Stječite sebi blago na nebu, gdje nema ni moljca ni rđe, veli na drugom mjestu Isus. “Čuvajte se svake pohlepe” – kazao je Isus u ovom poglavlju, nekoliko redaka prije. Poučna je i Tolstojeva priča o tome koliko čovjek treba zemlje. Nakon svih premjerivanja upravo onoliko koliko mu treba za grob…
Tko u životu ne računa sa smrću, ludo postupa. Smrt može doći u svakom trenutku, i stoga je apsolutno pogrješno odgađati životne odluke za neko potonje vrijeme, ako je čovjek spoznao istinu i ispravnost onoga za što se odlučuje. Vrijeme nije neograničeni resource za kojim čovjek može u svako doba posegnuti ili u kome se mogu uvijek ostvariti planovi. Svakomu slijedi njegov osobni sud onkraj groba. Tu više nema zaštite u narodu, u plemenu ili nekom drugom fiktivnom pomoćniku. Svatko je prepušten sam sebi u trenutku smrti i suda. Stoga treba mudro iskoristiti vrijeme. Poučna priča:
Ležaše neki kalif na svilenim jastucima, nasmrt bolestan. Liječnici iz cijele države stajahu oko njega, složni da mu samo jedno može donijeti ozdravljenje: Košulja sretna čovjeka koja bi se stavila kalifu pod glavu. Razletjeli se sluge i u svakom gradu, svakom selu i svakoj kolibi, stanu u potragu za sretnim čovjekom. Ali, svi koje pitahu o sreći, imali su samo brige i nevolje. Kad su već mislili odustati, naiđu na nekog pastira koji je čuvao svoje ovce; on puca od smijeha i radosti, sav raspjevan: “Jesi li ti sretan čovjek?” – upitaju ga. “Ne poznam nikoga tko bi bio sretniji od mene”, odgovori on. “Daj nam onda svoju košulju” – zatraže sluge.
“Ali, ja nemam košulju. Ja sam bez košulje!“ Takva vijest, da jedini sretan čovjek koga su njegove sluge pronašle nema niti košulju na sebi, dade kalifu povod za razmišljanje. Tri dana i tri noći nikoga nije k sebi puštao. Četvrtoga dana naloži da se svi njegovi svileni jastuci, drago kamenje i ostalo blago – razdijeli narodu. Priča se da je od tada ponovno ozdravio. I bio sretan čovjek.
Fra Tomislav Pervan/Radiopostaja Mir Međugorje