Mt 28,8-15
Žene otiđoše žurno s groba te sa strahom i velikom radošću otrčaše javiti njegovim učenicima. Kad eto im Isusa u susret! Reče im: »Zdravo!« One polete k njemu, obujme mu noge i ničice mu se poklone. Tada im Isus reče: »Ne bojte se! Idite, javite mojoj braći da pođu u Galileju! Ondje će me vidjeti!«
Dok su one odlazile, gle, neki od straže dođoše u grad i javiše glavarima svećeničkim sve što se dogodilo. Oni se sabraše sa starješinama na vijećanje, uzeše mnogo novaca i dadoše vojnicima govoreći: »Recite: ‘Noću, dok smo mi spavali, dođoše njegovi učenici i ukradoše ga’ Ako to dočuje upravitelj, mi ćemo ga uvjeriti i sve učiniti da vi budete bez brige.« Oni uzeše novac i učiniše kako bijahu poučeni. I razglasilo se to među Židovima – sve do danas.
Djela apostolska – Evanđelje Duha Svetoga
Kroz sljedećih pedeset dana – do Duhova – u crkvenom se bogoslužju čitaju Djela apostolska. Lukin je to spis koji opisuje djelo Duha Svetoga u Crkvi i svijetu – nakon Isusova uskrsnuća i proslave. Nazvana su također i Evanđelje Duha Svetoga jer je Duh onaj bitni čimbenik u širenju Radosne vijesti; on krči put evangelizaciji, on je glavni činitelj cjelokupne evangelizacije, navještaja o Isusu Kristu. Pred sobom imamo povijest širenja Radosne vijesti o Isusu Kristu – počevši od Jeruzalema, Judeje, Samarije, preko Grčke i Rima do kraja zemlje i svijeta.
U korpusu novozavjetnih spisa Djela apostolska imaju posebno mjesto i igraju specifičnu ulogu. Ona su svjedočanstvo kako se – unatoč svim mogućim prijeporima i otporima unutar samoga apostolskoga zbora, ali i svim protimbama svijeta – stvara zajednica vjernika – Crkva, od Židova i pogana, Grka, Rimljana i ostalih, koji su u to doba davali odlučujući, dominantni ton na kulturnom i duhovnom polju.
Uspjeh nije Božja kategorija
Ono što je započelo s Isusovim rođenjem, završilo je sramotnom smrću na križu, na Veliki petak. Sve u svemu, život koji nije imao gotovo nikakva ili veoma malena uspjeha. Mjereći ljudskim mjerama i mjerilima, prema ljudskim kriterijima, Isusov život bijaše jedan jedinstveni fijasko, bankrot. Naizgled katastrofa. Završava svoj životni vijek s nepunih 33 godine života snažnim, nebolomnim vapajem, krikom i uzvikom s križa. I tu se spušta, pada zastor na taj jedinstveni život.
Rekli bismo, krajnje neuspješan. Nije imao mnogo pristalica, još manje je imao odanih osoba i prijatelja; nije bilo mnogo onih koji su mu bili dokraja privrženi, odani. Za apostole se veli kako ga u Getsemniju svi ostaviše i pobjegoše, dadoše petama vjetra. Uspjeh nije Božja deviza ni božanska ‘dionica’ u ovome svijetu. Bog ne računa s uspjehom u svijetu, zna od kakva su gradiva ljudi koje je stvorio. Da su svi dah i prah, lažni i nepostojani.
U smrti – u svojoj smrti – Isus je htio pokazati kako je htio do kraja biti čovjek kao i mi. Ljudi se mogu i donekle moraju prepoznati u njegovu životu. To je ono što bi nam trebalo ulijevati utjehu i nadu. Isus nije stavio izvan snage smrt, ali je u svojoj smrti bio smrt smrti, dao je protulijek umiranju. On je i poraženik i pobjednik. U svojoj muci i smrti izbacio je iz sedla apokaliptičke jahače koji haraju i danas svijetom, rat, glad, bolest i smrt.
Iz te smrti i uskrsnuća rodio se život, razvila se cijela jedna povijest. Iz Isusova života, smrti i uskrsnuća rodilo se nešto kao svjetska povijest. Povijest svijeta s novim predznakom, zaokret koji se dogodio u osobi i s osobom – napose uskrsnućem – Isusa Krista.
Raduj se, Marijo – Radujte se, žene na grobu
Navještaj Evanđelja uvijek je i ponuda koju čovjek može prihvatiti ili odbaciti. Tko Gospodina prihvati s vjerom u srcu i u svoje srce, tko se dadne njime zahvatiti, on će ga u životu i susresti. Upravo kao ove vjerne žene. One jesu prepune straha, ali nakon njegova pozdrava: Hairete – Radujte se! Ne bojte se! – one mu se približuju i padaju do nogu. Istu je riječ upotrijebio Gabrijel kod Marije, za navještaja, u Nazaretu: Haire – Raduj se! Ne boj se, Marijo! Uskrs je blagdan radosti! Radovanja i sreće.
Na drugoj strani imamo nevjeru i mržnju. Kod žena i apostola imamo, nakon početnih dvojbi, vjeru i poklon, a kod Židova, zatvorenost, nevjeru i laž. Za njih je sve to prijevara i obmana. To su stajališta koja čovjek zauzima spram Uskrsloga Gospodina.
Rekli bismo, uvijek isto stanje i raspoloženje. Židovi bi htjeli istinu suzbiti koruptivnim djelovanjem. Najprije su ishodili na lažnom suđenju Isusovu smrt, sad bi htjeli korumpiranjem vojnika suzbiti i onemogućiti proglas istine o njegovu uskrsnuću. Istina se ne da poraziti niti ušutkati. „Ako ovi zašute, kamenje će progovoriti“, rekao je Isus za ulaska u Jeruzalem.
I onda kao i danas na sve stane korupcija. Pa i u Isusovu slučaju. Nemoguće je mitom i koruptivnim radnjama suzbiti širenje istine. Pa ni ovim bombaškim napadima na kršćane, upravo u ove velike dane, u Indoneziji, Nigeriji, raznim afričkim državama, ali i drugdje u svijetu, na Uskrs. Diljem svijeta. Uskrs je slavodobiće, trijumf života nad smrću, Dobra nad Zlom, Neba nad Paklom. Isus je pobjednik.
Naš odnos prema Uskrslome?
Što je pak s nama? – Isus je prošao zemljom, izrekao svoju moćnu božansku riječ u ovaj svijet, oprostio grijeh i krivnju, pobijedio patnju i smrt – a mi živimo kao da se ništa, ama baš ništa bitno u svijetu i ljudskoj egzistenciji nije dogodilo. Mučimo se u svojim mukama i savjestima, hodimo u svojim grijesima, idemo sa strahom u budućnost. A Isus uskrsli veli: Ne bojte se! Ja sam pobijedio i tvoj strah, i tvoju smrt, i tvoju bolest. Često smo nalik onima koji pored golema brda kruha i namirnica umiremo od gladi, ili pored žuborećega bistra gorskoga potoka skapavamo od žeđi.
Požar od prije šest godine dana u pariškoj crkvi Naše Gospe – Notre Dame znakovit je u mnogim protežnicama. Postoji krilatica koja veli: „Svi putovi vode u Rim”. U Francuskoj sve udaljenosti i razdaljine počinju i računaju se od katedrale Notre Dame – Naše Gospe. Ona je „nulta točka” s koje se određuje središte grada i zemljopisna točka s koje se određuju i računaju sve udaljenosti u Francuskoj. Notre Dame jest srce francuske prijestolnice, znamen Francuske, njezinih kršćanskih korijena i njezine ljubavi prema Mariji. Ona svjedoči o nacionalnoj svijesti i povijesti kroz minulih tisuću godina, ona je znamen kulturnoga i civilizacijskoga uspona te utjecaja na Europu i cijeli svijet.
Međutim, u samo nekoliko sati to milenijsko zdanje progutala je vatra. Za njezinu obnovu trebalo je uložiti goleme iznose novca! Danas, nakon nemarna postupanja i strahovitoga požara u Velikim tjednu, toliki „oplakuju” to zdanje i već su skupili milijardu eura pomoći za obnovu. Međutim, nemoguće je vratiti stari sjaj.
Ikona Francuske odavna je prestala biti ikonom duhovnosti u Francuskoj. Postala je turističkom atrakcijom kojoj su se milijuni divili. Ovaj požar samo je znamen rastakanja, urušavanja, destrukcije i dekompozicije kršćanske kulture na Zapadu, gdje je otjeran Bog iz svih ustava te svih segmenata života. Više je ređenika za svećenike u Hrvatskoj nego u Francuskoj ili Njemačkoj zajedno. Njemački je ustav još 1948. u svojoj preambuli naveo odgovornost i svijest pred Bogom, čega danas, pola stoljeća nakon njegova usvajanja nema u tzv. Europskom ustavu.
Treba nam najprije duhovna, a tek onda tvarna obnova. Katedrale su podizale vjera i odanost Bogu, Kristu, Mariji. Kršćanstvo je najprije (s)išlo u katakombe, i ondje, u dubini zemlje, duboko ispod zemljine površine, slavili su euharistiju i pokapali svoje mrtve. Nad katakombama mogla su izrasti velika zdanja vjere u obliku silnih teoloških djela i djela na području umjetnosti. Je li to zauvijek minulo? Nadajmo se da nije. Međugorje je znamen obnove vjere u današnjem vremenu.
Danas smo suočeni sa sve većim osipanjem vjere u uskrsnuće i Uskrsloga. Sve manje ljudi vjeruje u osobno uskrsnuće, sve više ih se priklanja istočnjačkim uvjerenjima, vjeruju u ponovno utjelovljenje, tzv. reinkarnaciju. Ponovno imamo oživljavanje starih mitova i mitologija koje su u krajnjoj suprotnosti s kršćanstvom. Gotovo trećina ljudi na Zapadu vjeruje u nekakav oblik reinkarnacije, ponovnoga utjelovljenja. Preuzimaju istočnjačko vjerovanje kojemu je cilj čovjekove egzistencije nakon tolikih reinkarnacija, utjelovljenja prijeći u ništavilo, nirvanu, što je u posvemašnjoj opreci s vjerom u uskrsnuće tijela i život vječni koji je zasjao jednom zauvijek u Isusu Kristu.
Svaki oblik vjere u reinkarnaciju, selidbu duša ili ponovno utjelovljivanje, nijekanje je vjere u uskrsnuće i Kristovo i osobno. S tim moramo biti načisto kad se upuštamo u istočnjačke metode samospoznaje i samonadilaženja.
„Koji sjediš s desne Ocu, smiluj nam se“, smiluj se ovomu svijetu koji bježi od Boga.
