Lk 12,35-38
Reče Isus svojim učenicima: »Neka vam bokovi budu opasani i svjetiljke upaljene, a vi slični ljudima što čekaju gospodara kad se vraća sa svadbe da mu odmah otvore čim stigne i pokuca.
Blago onima slugama koje gospodar, kada dođe, nađe budne! Zaista, kažem vam, pripasat će se, posaditi ih za stol pa će pristupiti i posluživati ih. Pa dođe li o drugoj ili o trećoj straži i nađe ih tako, blago njima!«
Neobično nas se doima i zvuči ovaj evanđeoski odlomak. Jučer smo slušali riječ o bogatstvu i bogatašu koji se nije bogatio u Bogu, nego imao svoju utjehu u svojim poljima i žitnicama, ali mu Bog iste večeri (od)uzima život. Rad i smrt, posao, planiranje, ali bez promišljanja i misli na ono što čovjeka čeka prekosutra, a ne samo sutra. I što potom, što onda? Postoji mudra izreka: „Što god radiš, razborito radi, i misli na kraj!“
Isus čini prijelaz s bogatstva na temu budnosti, uključuje u prispodobu zaručnika koji se vraća sa svadbe, na kućedomaćina koji, našavši svoje sluge i sluškinje, robove i ropkinje, da bdiju i čekaju njegov dolazak, koji ga pri kucanju i dolasku, pozdravljaju i otvaraju vrata – taj kućedomaćin naređuje robovima i ropkinjama da posjedaju, a on ih sam poslužuje. Pa ma kada on došao, pa i za treće noćne straže, tj. pred sami izlazak sunca, ako ih zatekne budne, naziva ih sretnim i blaženima. Dvostruko blaženstvo robovima i ropkinjama, dvostruka sreća onima koji bdiju i čekaju.
Rana je Crkva živjela iz svijesti i vjere u skori Isusov dolazak. Glavni bogoslužni uzvik bijaše Maran Atha – Gospodine naš, dođi! Zaključna misao Knjige Otkrivenja završava tim uzvikom, pronaći ćemo ga u Pavlovim spisima, imamo ga u euharistijskom bogoslužju opisanu u Nauku dvanaestorice apostola tzv. Didahe. Kako se pak Isusov ponovni dolazak oduljio, evanđelist želi naglasiti da se ne smijemo uljuljati i početi živjeti razuzdano, svjetski i svjetovno.
Treba danomice raditi na sebi, biti kao umjetnik koji skida s mramorne gromade suvišno kako bi izronio i zasjao pravi lik koji se suobličuje prauzoru, Isusu Kristu, Sinu Čovječjem. Mi kao vjernici ne idemo ususret nekome usudu, fatumu, slijepoj sudbini, nego ususret Isusu Kristu koji nama dolazi ususret.
Već u Djelima apostolskim, za Isusova rastanka s apostolima, imamo upit, kad će uspostaviti u Izraelu kraljevstvo Božje. Isus im odgovara da njihovo nije znati vrijeme i pravi čas, trenutak, (u izvorniku: hronoi kai kairoi – kronos i kairos!), nego da moraju moliti i čekati, obući se u silu Duha, bdjeti (Dj 1,7). Učenici, apostoli trebaju biti vjerni, bdjeti, moliti. To su temeljne značajke vjernika u ovome vremenu.
Gospodin bdije nad svojim narodom. ‘Oko će moje bdjeti nad tobom’, veli psalmist (usp. Ps 32,8), a isto tako ‘ne drijema i ne spava on, čuvar tvoj, Izraele’ (usp. Ps 121,3). Isusova usporedba o pet mudrih i pet ludih djevica smjera u istome pravcu: Budnost, imati dovoljno ulja, čekati zaručnika kad će se pojaviti (Mt 25,1-13).
Dvije tisuće godina prošle su od ovih Isusovih riječi. Ne znamo kad će Isus doći ponovno. Pojedinci su se tijekom povijesti odveć bavili matematikom i proračunima kad će doći, neki su čak najavljivali i nadnevke smaka svijeta, a mnogi su pretkazivali i godinu 2012., kao godinu kozmičke katastrofe prema nekakvu kalendaru starodrevnih Maya.
S jedne strane svi mi živimo u vremenu Post Christum natum, a s druge stane mi živimo također i u vremenu Ante Christi adventum, iščekujući njegov ponovni dolazak. Kad se uzme današnji europski pa i svjetski trend u odnosu na kršćanstvo i Crkvu, vidimo kako Krist pada u zaborav. Isus svojima želi reći kako je Bog tu, neposredan, kako nam se nudi zgusnuto, kako je on pred vratima. Tko vjeruje, ima budućnost.
Govoreći rječnikom kozmologije, Biblija ne govori o vremenu ni nadnevcima Kristova ponovnoga dolaska, nego nas želi upozoriti na činjenicu: Jesmo li blizu Bogu, koliko smo blizu njemu, koliko nam je Bog egzistencijalno blizak i što nam on znači u životu.
Za Isusa nije pitanje ni problem u vremenu (kronos), nego u životnoj zgusnutosti trenutka (kairos) kad on ulazi u naš život te kad on prevraća, prekapa naše temelje i stavlja naš život na prave temelje i noge, na prava nosiva mjerila i uporišta. Zato i vrijedi Isusovo upozorenje kako moramo promijeniti svoje stajalište spram posjeda, vlasništva i novca.
Isus nam jasno veli kako mi svojim bogatstvom ubijamo Boga u sebi i drugima, kako svojim ponašanjem i svojom nebrigom za druge ubijamo život na zemlji. Zemlja zadržava ono što je njezino, zemljano, ona ubija one koji nju ubijaju, ona se osvećuje onima koji nju izrabljuju i iskorištavaju. Doživljavamo to danas u ovim globalnim klimatskim promjenama. Novac nas ne će zaštiti, bogatstvo nas ne će spasiti, jer ga jedu moljci i nagriza rđa. Nego samo budnost i molitva te pogled usmjeren na Gospodina. Pa i u onoj pandemiji koja je harala svijetom, virusu, koji je navijestio rat čovječanstvu.
Stoga i upozorenje: Vi ste putnici i pridošlice u svijetu. Uvijek spremni za pokret, na polazak. Upravo kao za židovske pashalne večere, opasanih bokova, s upaljenim svjetiljkama. Biti svjetlila u svijetu, obasjavati noć svijeta, (u)nositi svjetlo u svijet – to je Isusova poruka. Vi ste svjetlo svijeta.
U Knjizi Otkrivenja imamo sliku Gospodina koji kuca na vrata. Želi unići i blagovati s onim tko mu otvori, želi ga usrećiti svojom prisutnošću (usp. Otk 3,20). Čujemo li njegovo kucanje od puste buke koja se prolama u našim kućama, od glazbe, televizora? Znamo li isključiti sve prijamnike, biti u tišini, zašutjeti, da nam Gospodin govori? Motiv služenja provlači se trajno kroz Isusov navještaj. Došao je ne gospodariti, nego služiti i dati svoj život kao otkupninu. On se sam pripasao za pashalne večere, oprao svojima noge, kao zadnji rob.
Gospodin sam postaje poslužiteljem, postaje slugom svojim robovima, slugama i sluškinjama. Da će to tako biti, jamči Isus svojim ‘Amen’! To je kao prisega, časna riječ! Zajedništvo stola s Gospodinom vrhunac je i smisao čovjekova života. Sve ima svoju završnu točku, svoj klimaks u Isusovu predanju na križu!
O tome je riječ kod evanđelista Luke i na Posljednjoj večeri, kad je izbio prijepor oko toga tko je među njima prvi. Isus ih pita, tko je veći, onaj za stolom ili poslužitelj. I domeće: “A ja sam među vama kao poslužitelj!” (Lk 22,27). Isus na sebe preuzima ulogu poslužitelja, i on je uzor svima koji se svađaju oko prvih mjesta, koji se stalno natječu, takmiče s drugima.
Marijin Magnificat ističe upravo tu protegu, kako Gospodin siti gladne, preokreće postojeće svjetske kriterije i kategorije.
Fra Tomislav Pervan/Radiopostaja Mir Međugorje