Lk 1,39-47
U one dane usta Marija i pohiti u Gorje, u grad Judin. Uđe u Zaharijinu kuću i pozdravi Elizabetu.
Čim Elizabeta začu Marijin pozdrav, zaigra joj čedo u utrobi. I napuni se Elizabeta Duha Svetoga i povika iz svega glasa:
»Blagoslovljena ti među ženama i blagoslovljen plod utrobe tvoje! Ta otkuda meni da mi dođe majka Gospodina mojega? Gledaj samo! Tek što mi do ušiju doprije glas pozdrava tvojega, zaigra mi od radosti čedo u utrobi. Blažena ti što povjerova da će se ispuniti što ti je rečeno od Gospodina!«
Tada Marija reče: »Veliča duša moja Gospodina, klikće duh moj u Bogu, mome Spasitelju«
Mihej je Izaijin suvremenik. Jeruzalemci i njihovi kraljevi izdali su Zakon i Savez i zato se Božja ruka odvraća od prijestolnice i okreće prema pastirskom Betlehemu. Otuda dolazi novi David, s novim poslanjem. Novi početak, novi razgovor Boga s čovjekom, sa stvorenjem, kao nastavak unutartrojstvenog razgovora koji vodi Otac sa Sinom od vječnosti (Poslanica Hebrejima). Ono što se zbiva unutar ovog svijeta samo je utjelovljenje, povijesno ozbiljenje ljubavi koja vlada u Trojstvu.
Kristovo utjelovljenje samo je logični slijed Božjeg života. Sve što Isus u povijesti čini, za svoga zemaljskog života, egzistencijalno je slušanje, osluškivanje Očeva glasa i volje, te životni odgovor na Božju volju. Isus je pretakanje, pre-vođenje Tajne Boga u povijest, u tijelu. Zato i započinje u neznatnosti Betlehema, a svoju poslušnost dovršava na križu.
Marija, netom postavši Bogonositeljicom, otvara vrata svoga doma i zapućuje se u judejsko gorje. Sreća se ne da zatomiti, ona se mora dijeliti s drugom sretnom majkom, nerotkinjom. Gdje Duh zahvaća, on širom otvara vrata, svjetlo sja u tmini, sunce dolazi nakon noći. Luka, vođen Duhom, smješta Mariju na početak Evanđelja ali i Djela apostolskih.
I u Djelima apostolskim otvara Duh vrata mjesta gdje bijahu okupljeni, milost se širi, nezaustavljivo. Marija je s Duhom konaturalna, do kraja srodna, anđeo je oslovljava s ‘Milosna’ (Keharitomene), postaje objavom trojstvenog Boga, zaručnicom i posudom Duha, nositeljicom Sina, Kovčegom zavjeta. Marija se zapućuje Elizabeti kao vidljivom znamenu koji joj je sam Bog po vjesniku dao: Bogu nije ništa nemoguće! I iz mrtva panja moguće je da izbije izdanak. Kao da joj želi reći: “Ako ti se čini nevjerojatnim postati majkom bez muškarca, onda kreni, zaputi se Elizabeti, pa se uvjeri u jedno drugo božansko čudo!”
Prije bilo koje razmjene riječi, nakon uobičajenog ‘šaloma’, Marija ostaje preneražena čudom koje doživljava. Elizabeta na samu riječ i pozdrav prepoznaje duhovsku zbilju u Mariji, čudo bogomaterinstva. Korijen prave mariologije (tj. nauka i štovanja Marije) nalazimo u Elizabetinu postupku. Duh se samo po Duhu prepoznaje. Nebesko nebeskim, zemaljsko zemaljskim. Marijin glas zapaljuje Elizabetu iznutra, sam glas posreduje novu zbilju. Osoba je u glasu. Duh je u glasu.
Jedan je poznati filozof znao reći: “Progovori, prozbori pa da te vidim”. Očima se vidi vanjština, ali tek je u melodioznosti, tonu, izričaju sadržana osoba, srce. Ono što čovjek u sebi nosi. To što Marija čini u Elizabetinoj kući samo je anticipacija onog što će njezin Sin kasnije reći svojim učenicima, da, kad u bilo koju kuću uniđu, najprije joj zažele ‘mir’ (usp. Lk 10,5 sl.). Nije to krilatica ili floskula, nego način prenošenja zublje Duha, s čovjeka na čovjeka. Tko je sam ispunjen Duhom, on ga i na druge prenaša. Glas je neodvojiv od osobe.
Ivan u ‘tami’ majčina krila, u zatvoru, čuje glas Marijin, odnosno Mesijin preko Marije i klikće od radosti. Učinit će to u Ivanovu Evanđelju Ivan i kasnije: “Ali zaručnikov prijatelj, koji stoji i sluša mu glas, od srca se raduje zaručnikovu glasu” – Iv 3,29: Mislim da je vrijeme da naučimo čitati Bibliju višeslojno, a ne samo u jednoj protežnici.
Nakon što je čula Marijin glas, u kontrapunktu završava Elizabeta i scenu sa svojim mužem u hramu, i prizor s Gabrijelom u Nazaretu. Dolazi vrijeme da Marija otvori svoja usta, i tek u tome trenutku izriče ona, nakon što je dobila potvrdu od starice da ono s anđelom nije tlapnja svoju zahvalnu pjesmu, svoj Magnificat. Prisjetimo se anđeoskih ukazanja u Starome zavjetu, poglavito u Knjizi sudaca, gdje su ljudi u nedoumici glede nebeskih ‘glasnika’, a Marija živi u matici svoga naroda! Izriče Marija zanosno svoj ‘Magnificat’. Dotle nema ni riječi iz njezinih usta.
Vjerujem, svi suvremeni vidioci i ‘vidioci’ moraju imati Mariju za uzor: posvemašnja šutnja dok „Starica“, Crkva, iskusna, koja u sebi nosi vrijeme i iskustvo, odnosno tisućljetno pouzdano iskustvo, prozbori, otvori svoja usta i rekne svoj pravorijek, jasno, Duhom nadahnuta. Jer hvalisanje s viđenjima i ukazanjima odn. ‘ukazanjima’ može škoditi i osobama i samoj stvari, ako su ukazanja uistinu vjerodostojna!
Marija je osjećala nutarnju potrebu da nekome priopći svoju tajnu. Ali to joj nije ni trebalo jer je tajna pohranjena u njoj smjesta ‘otkrivena’! Gotovo je suvišno zboriti o tome. Ljudi prepoznaju gdje je Duh i Istina. Po glasu. Prisjetimo se i bajke o Crvenkapici, vuku i baki, te bakinu, a zapravo vučjem glasu vuka koji je progutao baku!. Ma koliko netko nastojao svoj glas izvještačeno dotjerivati u prenošenju Poruke, neće dospjeti do srca i ušiju svog slušatelja, ako ga ne nosi život i nutarnje svjedočanstvo Duha.
Duh se utjelovljuje u glasu. Zato Pavao kasnije i govori kako on posvuda širi ugodan miris Kristov (usp.2 Kor 3) riječju i djelom, cijelim svojim ponašanjem. Otvorimo li evanđelja i osluhnemo li njihov glas, vidjet ćemo koliko je i za Isusa i one oko njega važan upravo njegov glas.
Osoba se po glasu prepoznaje: Nakon oluje na moru, Isus se ukazuje učenicima u, za njih, sablasnoj spodobi. Premrli od straha, tek su čuvši njegov glas, došli k sebi (usp. Mk 6,45 sl.). Marija Magdalena misli da je susrela vrtlara u Isusovoj osobi u uskrsno jutro. Tek nakon Isusova oslovljavanja njezinim imenom „Marijo“ (usp. Iv 20,16), prepoznaje ona u ‘vrtlaru’ Učitelja. Sam Isus govori o ‘ovcama’ koje slušaju glas ‘Pastirov’, i slijede ga (usp. Iv 10). Glas odlučuje tko govori! Za-vodnik ili vođa. Marijin glas, a potonje, i glas Crkve, glas su Duha Božjeg. Možda je taj glas na trenutke suhoparan i težak, ali on na kraju usrećuje. Marija usrećuje Elizabetinu kuću svojim pohodom, porukom. Glas je ‘code’ za osobu. Stoga se Poruka mora naviještati glasnim glasom: proglašavati i oglašavati! To je izvorni način širenja Radosne vijesti i glasa. Kerigma. Biti ‘keryks’ – glasonoša!
Zato i za nas slaviti adventsko i božićno vrijeme znači: ugađati svoje uho i srce za Tajnu Boga u Mariji i njezinu daru svijetu, u Isusu. Osluškivati, i biti pozoran na Marijin glas, ne ušima, već srcem. Marijin glas nikad nije zamuknuo u srcu Crkve. U tolikim ukazanjima. Molimo da prepoznamo glas i Duha što poručuje preko Marije Crkvi. Tu u srcu mora odjeknuti Marijin pozdrav, kao u Elizabeti, i naš odgovor zbog doživljene sreće preko Marije. Izvorna vrlina koja mora resiti vjernika u vremenu došašća jest čekanje. Očekivanje.
Mi ne znamo što će doći, što će nas snaći, ali znamo Tko dolazi. “Nitko nema Boga u mjeri da mu ne bi više trebao i da ga ne bi trebao više očekivati. I nitko ne može očekivati Boga, tko nije svjestan da ga je Bog već odavna očekivao” (Bonhoeffer). Očekujemo Boga, očekujemo Isusa ne kao opasnost i suca svoga života, nego kao jamca vlastitog života i budućnosti. Zato se treba povući u tišinu. Pustinja je samo simbolika te tišine.
Postoji tišina vlastitog kutka, vlastite sobe, poput Marijine u Nazaretu, koja je u blagoslovljenom stanju očekivanja i nade. Jer ne čini čovjeka boljim neko mjesto, kao da će nekoga učiniti boljim hodočašće na neka mjesta ako nije popraćeno pouzdanom molitvom i čvrstom vjerom da Gospodin može promijeniti čak i naše srce, nego spoznaja i uvid da Gospodin moj život mijenja ako mu se prepustim. Sveti bi oci rekli ‘theoria’, tj. gledanje, uvid.
Drugo današnje čitanje čini se na prvi pogled neprimjerenim u ovo vrijeme pripreme za Božić. Međutim, ako pobliže pogledamo, vidimo da nam tekst ima reći bitno. Psalam 40. primjenjuje Poslanica Hebrejima na Isusa. Žrtve ne mogu ispuniti ono što Bog očekuje. Isus dolazi činiti volju Božju. Za nas upitnik: Na kojoj razini mi slavimo Božić? Starozavjetnoj, ili novozavjetnoj? Koliko nedužnih životinja ‘plati glavom’ upravo za Božić, i za kolike Božić ima jedini smisao ako je pun i bogat stol izabranim jelima i pićima. Može li se smisao ove svetkovine koja predstoji iscrpsti u tome? Ima li što dublje što nas pokreće? Što nam može i treba podariti više smisla, radosti, mira? Nije li konačni smisao našeg života činiti Božju volju i tako, poput Krista, ispuniti svoje poslanje?