Mt 16,13-19
Dođe Isus u krajeve Cezareje Filipove i upita svoje učenike: »Što govore ljudi, tko je Sin Čovječji?« Oni rekoše: »Jedni da je Ivan Krstitelj; drugi da je Ilija; treći opet da je Jeremija ili koji od proroka.« Kaže im: »A vi, što vi kažete, tko sam ja?« Šimun Petar prihvati i reče: »Ti si Krist-Pomazanik, Sin Boga živoga.« Nato Isus reče njemu: »Blago tebi, Šimune, sine Jonin, jer ti to ne objavi tijelo i krv, nego Otac moj, koji je na nebesima. A ja tebi kažem: Ti si Petar-Stijena i na toj stijeni sagradit ću Crkvu svoju i vrata paklena neće je nadvladati. Tebi ću dati ključeve kraljevstva nebeskoga, pa što god svežeš na zemlji, bit će svezano na nebesima; a što god odriješiš na zemlji, bit će odriješeno na nebesima.«
“A ja tebi kažem: Ti si Petar-Stijena i na toj stijeni sagradit ću Crkvu svoju i vrata paklena neće je nadvladati. Tebi ću dati ključeve kraljevstva nebeskoga, pa što god svežeš na zemlji, bit će svezano na nebesima; a što god odriješiš na zemlji, bit će odriješeno na nebesima.” (Mt 16, 18-20)
Danas zapadna liturgija slavi blagdan Katedre svetog Petra. Riječ je o vrlo staroj tradiciji, potvrđenoj u Rimu od IV. stoljeća, kojom se zahvaljuje Bogu za poslanje povjereno apostolu Petru i njegovim nasljednicima.
Riječ “katedra” doslovno označava biskupsko nepomično sjedalo, postavljeno u Crkvu majku neke biskupije, koja se stoga i naziva “katedrala”, te je simbol biskupove vlasti, a posebice njegova “učiteljstva”, to jest evanđeoskog nauka što ga je on, kao nasljednik apostola, pozvan čuvati i prenositi kršćanskoj zajednici. Kad biskup preuzima odgovornost za mjesnu Crkvu koja mu je povjerena, on, noseći mitru i pastirski štap, sjeda na katedru. S toga će sjedala, kao učitelj i pastir, voditi hod vjernika u vjeri, nadi i ljubavi.
Koja je, dakle, bila “katedra” svetoga Petra? On, izabran od Krista kao “stijena” na kojoj će biti izgrađena Crkva (usp. Mt 16,18), započeo je svoje služenje u Jeruzalemu, nakon Uzašašća Gospodinova i Duhova.
Prva “stolnica” Crkve bila je Dvorana Posljednje večere, te je vjerojatno da je u toj dvorani, gdje je zajedno s učenicima molila i Marija, Majka Isusova, posebno mjesto bilo namijenjeno Šimunu Petru. Nakon toga Petrovo je prebivalište postala Antiohija, grad smješten na rijeci Orontu, u Siriji, koji je u ono doba bio treće središte Rimskoga Carstva, nakon Rima i egipatske Aleksandrije.
Petar je bio prvi biskup toga grada, što su ga evangelizirali Barnaba i Pavao i gdje se “učenici najprije prozvaše kršćanima” (Dj 11,26). Čak je i Rimski martirologij, prije obnove kalendara, predviđao posebno slavlje Petrove katedre u Antiohiji. Odande je Providnost dovela Petra u Rim, gdje je mučeništvom zaključio svoju trku u službi Evanđelja. Stoga rimska stolica, koja je primila najveću čast, primila je i zadaću što ju je Krist povjerio Petru, da bude u službi svih mjesnih Crkava za izgradnju i jedinstvo cjelokupnog Naroda Božjega. Rimska je stolica tako priznata kao ona koja pripada Petrovu nasljedniku, a “katedra” rimskoga biskupa počela je predstavljati katedru apostola što ga je Krist zadužio da pase čitavo njegovo stado.
To potvrđuju najstariji Crkveni oci, poput primjerice sveti Irenej, lionski biskup, koji u svojoj raspravi Protiv hereza opisuje Rimsku crkvu kao “najveću i najstariju, priznatu od sviju;… utemeljenu i ustrojenu u Rimu po dvojici najslavnijih apostola, Petru i Pavlu”; te dodaje: “S ovom se Crkvom, zbog njezine osobite nadmoći, mora uskladiti sveopća Crkva, to jest vjernici koji se nalaze posvuda” (III, 3,2-3). Tertulijan, sa svoje strane, izjavljuje: “Ova Rimska crkva, koliko li je blažena! Sami su joj apostoli, svojom krvlju, ulili sav nauk” (Propis heretika, 36). Katedra rimskoga biskupa predstavlja, stoga, ne samo službu rimskoj zajednici, nego i njegovo poslanje u predvođenju čitavoga Naroda Božjeg.
Slaviti “Katedru” Petrovu znači, stoga, pripisati joj snažno duhovno značenje, te u tome prepoznati povlašteni znak ljubavi Boga, dobroga i vječnoga Pastira, koji želi okupiti čitavu svoju Crkvu i voditi je putem spasenja. Među tolikim svjedočanstvima Otaca, možemo ovdje iznijeti ono svetoga Jeronima, preuzeto iz jednoga pisma napisanog rimskom biskupu, a osobito zanimljivo, jer izričito spominje upravo Petrovu “katedru”, predstavljajući je kao sigurno pristanište i sidrište istine i mira.
Ovako piše Jeronim: “Odlučio sam se posavjetovati s Petrovom katedrom, gdje se nalazi ona vjera što su je usta Apostolova uzvisivala; dolazim sada tražiti hranu za svoju dušu ondje gdje jednoć primih odijelo Kristovo. Ne slijedim neki drugi primat, nego onaj Kristov; stoga se stavljam u zajedništvo s tvojim blaženstvom, to jest s Petrovom katedrom. Znam da je na ovoj stijeni utemeljena Crkva” (Pisma, I, 15,1-2).
U apsidi bazilike sv. Petra, kao što znate, nalazi se spomenik Katedre Apostolove, djelo zreloga Berninija, ostvaren u obliku velikoga brončanog prijestolja, podržanog kipovima četvorice crkvenih naučitelja, dvojice zapadnih, svetog Augustina i svetog Ambrozija, i dvojice istočnih, svetog Ivana Zlatoustog i svetog Atanazija. Zastanimo pred tim dojmljivim djelom, kojemu se danas možemo diviti, urešenom tolikim svijećama. Molimo se danas na osobiti način za službu što ju je Bog povjerio našemu Papi. Podižući pogled prema alabasternom vitraju što se otvara točno iznad Katedre, zazovimo i Duha Svetoga, kako bi uvijek svojim svjetlom i svojom snagom podržavao njegovo svakodnevno služenje čitavoj Crkvi.
Je li katedrala, prvostolnica, plod nekakve letimične želje ili nešto što se može prema želji ostvariti?… Posve sigurno, crkve su plod mučeništva, velikodušnih djela i patnji. Njihovi temelji sežu duboko, temelji crkava počivaju na navještaju apostola, na mučeništvu mučenika i djevica, vjerovanju svetaca, na prvim postignućima Evanđelja u našoj zemlji. Sve što je u arhitekturi tih zdanja plemenito, što nam očarava oči i prodire u srce nije čisti izljev ljudske mašte, to je dar Božji, to je duhovno djelo.
Križ se uvijek podiže u opasnostima i patnjama, križ je uvijek natopljen suzama i krvlju. Ako navještaj križa ne prati odricanje, pokora, nigdje on ne će udariti korijena niti će donijeti ploda. Moćnici i vlastodršci mogu izdavati svoje ukaze, mogu povlađivati ili favorizirati neku religiju, ali oni nisu kadri usaditi vjeru, oni je mogu samo narediti. Samo Crkva može posaditi i usaditi crkvu. Nitko osim svetaca, poniznika, navjestitelja pravoga puta, priznavatelja istine ne može podignuti istinsku i pravu kuću Božjoj istini.
Stoga su hramovi Božji ujedno i spomenici njegovih svetaca… Njihova jednostavnost, veličina, solidnost, čvrstina, dražest i ljepota podsjećaju trajno na strpljivost i čistoću, odvažnost, blagost, ljubav i vjeru onih koji su se Bogu klanjali samo u brdima i pustinjama. Oni su se trudili, ali ne uzalud. Drugi su unišli u plod njihovih nastojanja (usp. Iv 4,38). Na duge staze njihova je riječ donijela ploda. Njihova je riječ postala crkvom, katedralom, u kojoj Riječ odavna prebiva… Blažen onaj tko stupi u dodir, u vezu sa svetcima prošlosti i s cjelokupnom Crkvom na cijelome svijetu. Blažen i onaj tko stupi u tu Crkvu te tako svojim srcem prodre u sama nebesa.
Fra Tomislav Pervan/Radiopostaja Mir Međugorje