Foto:Radiopostaja Mir Međugorje
Iv 10,1-10
Reče Isus: »Zaista, zaista, kažem vam: tko god u ovčinjak ne ulazi na vrata, nego negdje drugdje preskače, kradljivac je i razbojnik. A tko na vrata ulazi, pastir je ovaca. Tome vratar otvara i ovce slušaju njegov glas. On ovce svoje zove imenom pa ih izvodi. A kad sve svoje izvede, pred njima ide i ovce idu za njim jer poznaju njegov glas. Za tuđincem, dakako, ne idu, već bježe od njega jer tuđinčeva glasa ne poznaju.«
Isus im kaza tu poredbu, ali oni ne razumješe što im htjede time kazati. Stoga im Isus ponovno reče: »Zaista, zaista, kažem vam: ja sam vrata ovcama. Svi koji dođoše prije mene, kradljivci su i razbojnici; ali ih ovce ne poslušaše. ja sam vrata. Kroza me tko uđe, spasit će se: i ulazit će i izlaziti i pašu nalaziti. Kradljivac dolazi samo da ukrade, zakolje i pogubi. Ja dođoh da život imaju, u izobilju da ga imaju.«
Govor o Dobrome pastiru ne započinje Isus riječju “Ja sam Dobri pastir”, nego drugom slikom: “Zaista, zaista, kažem vam: Ja sam vrata ovcama” (Iv 10,7). Prethodno je Isus govorio o razbojnicima i kradljivcima koji se šuljaju te preskaču na drugim mjestima, ne ulaze kroz vrata. Isus kao da želi reći kako je on jedini put i prolaz do Oca, i upravo se tu očituje, je li tko pravi pastir ili ne, naime, ulazi li kroz Isusa kao vrata. Isus vrata ovcama. U ovčinjak.
Isus jest i ostaje gospodar stada. Tek u drugome dijelu Isus će reći kako je on dobri pastir. Najamnici, kradljivci i razbojnici, promatraju ovce kao predmet, objekt, kao stvari, dok dobri pastir polaže, daje svoj život za svoje ovce, štoviše, on im daje, on nudi život u punini.
“Ja sam vrata ovcama” – govori Gospodin Isus. Što je i tko je danas na vratima? Na vratima bilo koje ustanove? Naoružani stražari, zaštitari, nadzorne kamere. Bilježe sve, svaki mig i kretnju. I pohranjuju podatke o svima koji ulaze i izlaze. Pogotovo zaštitari ne puštaju svakoga. Legitimiraju, traže osobne papire. I nemoguće je zaobići ili mimoići njihovu kontrolu i nadzor.
Sjetimo se grčke mitologije. Na ulazu u podzemni svijet nalazio se strašni pas Kerber. Čuvar ulaza, čuvar vrata. Trebalo ga je podmititi. I danas se zna na kapijama pročitati upozorenje: Oprez! Opasan, oštar pas! Trebalo je nadmudriti toga psa, Kerbera, podmititi i onoga splavara Harona da bi se čovjek smirio nakon smrti u onome svijetu. U Hadu, u podzemlju, mjestu mraka i tame, mrzline. Mjestu zaborava svega to je čovjek bio. Rijeka Letha, rijeka zaborava.
Nije tako s Isusom. Isus veli, ja sam vrata. Tko ulazi kroza me, bit će spašen. Nije on strašni čuvar, nije on zaštitar s oružjem, nije on nadzorna kamera koja bilježi svaki mig i kretnju. On poznaje svoje. Izvodi ih, zove sve po imenu. Svoje poznaje poimence.
I veli otvoreno: Svi koji su došli prije mene razbojnici su i kradljivci. – Zašto ne reći: Svi koji su došli i nakon njega te se ponudili svijetu kao spasitelji i mesije, isto su tako razbojnici i kradljivci? On je jedini objavitelj i donositelj spoznaje Boga u svijet. Bilo je i prošlo ovim svijetom mnoštvo mesija i nazovispasitelja, prevratnika i revolucionara. Bilo je zavodnika koji su obećavali brda i doline. I čime je plodilo njihovo djelo? Što su dobra donijeli svijetu? – Suze, krv, znoj, smrt, ubijanje, desetke milijuna ubijenih, svjetske ratove.
Na drugom će mjestu reći Isus: Širok je put koji vodi u propast, a kako je samo uska staza koja vodi u život!? Uska vrata i tijesan put. I malo ih je koji idu tim uskim putem. Uska su vrata u život. Isus će za sebe reći: “Ja sam put. Istina. Život.” Danas u vremenu pluralizma, zagovaranja snošljivosti, relativizma istine, Isusove riječi zvuče prezahtjevno.
Ljudi bi radije ‘kemijali’ vlastitu vjeru, svoju istinu, vlastito ponašanje, uzimali nešto od ovoga ili onoga, pa onda miješali, ‘miksali’ i pravili vjerski ‘cocktail’. Isus to ne dopušta. Stoga uvijek vrijedi upitnik: Za kim idem, čiji glas slušam, čiji glas slijedim? Pastir je i dobar, ali i strog, zahtjevan. Takav je i Isus. Ali to u krajnjoj crti usrećuje.
Isus govori o punini života koju on daje. Svaki čovjek žudi za životom, punim životom. Što je pak taj život? U čemu se sastoji punina života? Živjeti kao rasipni sin i u konačnici spasti na prosjački štap, napasati svinje, hraniti se otpadom, splačinama? Potrošiti sve kredite, sve što je čovjek na bilo koji način u životu stekao, spiskati živeći razvratno? Gospodin je pastir moj, ni u čemu ja ne oskudijevam; na poljanama zelenim on mi daje odmora, na vrutke me tihane vodi, slika je to iz psalma i pod tim se može predočiti punina pravoga života.
Znamo od čega žive ovce. Ali od čega pak živi čovjek? Ne samo od kruha, nego od svake Božje riječi. Isus nudi riječ života, puni život. Čovjek živi od istine, od smisla, čovjek živi iz Boga i od Boga. Biti u Božjoj blizini, konačni je smisao. Zacijelo, čovjek treba kruha, treba hranu za tijelo, ali u dubini duše on treba istinu, treba ljubav, treba riječ života. Ovo je poglavlje (deseto) u najužoj svezi sa šestim, gdje se govori o kruhu života, o euharistiji. Isus je kruh života, Isus je prava paša, livada za sve koji se žele napasati na vječnim pašnjacima. On daje svoj život.
Bitna sastavnica ovoga odnosa pastir-ovce jest međusobno poznavanje i spoznavanje. Pravi pastir poznaje svoje, one ga poznaju, one ga slijede, slijede njegov glas, umilni. Poznavati znači iznutra prihvatiti, pristajati, to je nutarnja pripadnost, srcem, cijelim bićem, što je daleko dublje od posjedovanja stvari. U tome poznavanju ljudi nisu više stvari, nego osobe, koje su prihvaćene, uzljubljene.
Za diktatore – kradljivce i razbojnike, za velike ideologe, političare, menadžere, ljudi su puki objekti i stvari s kojima raspolažu kako im se prohtije. Za pravoga pak pastira ovce su slobodne, i pastir se očituje kao njihov gospodar time što ih ljubi, što ih poznaje, što ih želi u slobodi istine.
Može se ovdje nadometnuti i slika iz sinoptičkih evanđelja gdje pastir ide u potragu za izgubljenom ovcom. Time Isus ispunjava u sebi mesijansku viziju proroka Ezekijela (34,1-34) o pastiru koga sami Bog postavlja. Sve riječi koje Isus ovdje izgovara kao da su nam otkinute od srca, ima nešto neponovljivo u njima, odnos u ljubavi, odnos kakav bi trebao biti između čovjeka i Boga, dvogovor u razumijevanju i prožimanju, (s)poznavanju.
Kao i u običnom životu. Nije bitno što se govori, što majka izgovara kad dijete tješi, umiruje, nego je važno kako to ona govori i izgovara. Onaj ton, ritam, nadvijanje nad čedom, to otvara srce za smisao i izgovorenu riječ. Ljubav ne trpi prijetvornost, namještenost.
Kako slušam? S kakvim osjećajima slušam Isusove riječi? Njegova je riječ uvijek stvarateljska, sili nas na odluku i prihvat. Životom, srcem, bićem.
Fra Tomislav Pervan/Radiopostaja Mir Međugorje