Foto:Radiopostaja Mir Međugorje
Mk 9,38-40
Ivan reče Isusu: »Učitelju, vidjesmo jednoga kako u tvoje ime izgoni zloduhe. Mi smo mu branili jer ne ide s nama.« A Isus reče: »Ne branite mu! Jer nitko ne može učiniti nešto silno u moje ime pa me ubrzo zatim pogrditi. Tko nije protiv nas, za nas je.«
Što i kako činiti s onima koji nisu u vjerničkoj zajednici, ali kušaju djelovati u Isusovo ime? Oduvijek je to bio problem u samoj Kristovoj Crkvi. Pa i u Djelima apostolskim vidimo prijepore glede toga, susrećemo one koji nastupaju u Isusovu Duhu, a nisu ovjerovljeni od Crkve, nemaju poslanje. Pogotovo u potonjim stoljećima. Stoga se i učenici pitaju ovdje spram jednoga tko je pokušavao u Isusovo ime djelovati, izgoniti nečiste sile. Ovdje je spomenut izričito Ivan Zebedejev kako se žali Gospodinu. Čini se da je on prerevan za samoga Gospodina, pogotovo kad se uzmu još neka druga mjesta gdje on zastupa čvrsto stajalište spram svoga Učitelja i grupe koja ga slijedi.
Učenici brane, oni smatraju kako su oni povlaštenici u Isusovu krugu, kako samo njima pripada ovlast izgoniti nečiste sile, imati udjela u Isusovim ovlastima i moći. Ni sam Isus ne daje rješenje za sva vremena. On samo daje praktično pravilo koje nas sve iznenađuje svojom velikodušnošću i širokogrudnošću. Tko se na Isusa poziva, tko u njegovo ime djeluje, na neki je način povezan s tim imenom, veže se uz njega. Kao da Isus želi reći: Nedovoljna je samo vanjska pripadnost zajednici, Crkvi. Ne smije to biti povod za oholo ponašanje ili nekakvu preveliku samosvijest. Nismo mi jedini u posjedu Duha. Duh se razlijeva cijelim svijetom i Duh pripada svim ljudima. Svatko ima udjela u Duhu ako mu je dovoljno otvoren. Prizor zorno očituje nesnošljivost učenika glede ostalih, dok je Isus krajnje snošljiv i otvoren prema svakome.
Isus veli, nemoguće je u isto doba njegovo ime prizivati te to isto ime istodobno i proklinjati. Sve treba služiti čovjeku, zajednici. Istinski je velik onaj tko drugima služi, rekao je Isus u prethodnom odsječku te time zauvijek riješio pitanje prvih mjesta i prave veličine u samoj zajednici. Sad se pak podiže pitanje odnosa prema njegovoj osobi i njegovu, Isusovu poslanju. Kako se odnositi, kako postupati?
Isus ne želi uskogrudnost, zatvaranje, ne boji se on za svoju osobu i riječ, za budućnost svoga djela. On se ne boji za svoj ugled ili posjed. Ovako govori samo netko tko je prepun nutarnje sigurnosti, samosvijesti i pouzdanja te tko očekuje da će ljudi prihvatiti njegovu riječ kao istinu koja oslobađa, pa i izvan uskoga kruga učenika. Za Isusa je bitnije od puke fizičke pripadnosti činjenica da se ljudi snagom njegova imena oslobađaju od nečistih sila. I to nikako ne može biti pogrješno ili predmetom osude iz Isusovih usta.
Ne prijeti on potopom kojim bi trebalo uništiti grješno čovječanstvo, ne rabi on sliku Noine lađe koja bi trebala spasiti samo neke izabranike, nego ima sliku velike Judejske pustinje koja vapije za blagotvornom kišom, blagoslovom, životom. Stoljećima su ljudi iščekivali znak s neba, ohrabrujuću riječ koja će ih podići, osloboditi, riješiti spona zla i grijeha. Stoga je nemoguće kišu ili rosu s neba što se u Isusu izlijeva na sve, ograničiti na samo uski krug, sve skrenuti samo u jednu maticu.
Isus sam sebe predstavlja kao izvor energije, kao osobu iz koje izlaze sile i sve liječi, na sve ljude prelazi blagotvorna milost. Trebamo imati udjela u toj Kristovoj ‘centrali’ i širiti u svijet rukavce milosti. Ne u nadmetanju ili nesnošljivost prema ovomu ili onome, ne u isključivosti, nego u razumijevanju istih korijena. Danas je nažalost liječenje ovih vrsta bolesti, uznemirivanja nečistih sila, iselilo iz Crkve i ispovjedaonica u psihijatrijske čekaonice i ordinacije. I danas je moguće izvan Crkve pronaći iscjelitelje koji se zalažu za zdrava pojedinca, svim svojim bićem, ali je nemoguće ovjeroviti njihove učinke.
Ovako je govorio sv. Grgur Nazijanski o svome ocu, koji se kao odrastao dao krstiti: „Dok je pokojnik bio još izvan našega stada (tj. izvan Crkve), pripadao je nama. Njegov ćudoredni život sve nas je s njime povezivao. Koliki pak među nama i između nas ne pripadaju zapravo nama budući da ih njihov život otuđuje od zajedničkoga organizma. S druge pak strane mnogi izvan stada pripadaju nama ukoliko njihov ćudoredni život i ponašanje prethodi vjeri. Njima nedostaje još samo jedno, ali ne i stvar. Među te je spadao i moj otac. On je doduše bio strani izdanak, ali se svojim životom posvema nama priklonio”.
Kraljevstvo Božje nije nam povjereno da mi s njime raspolažemo ili upravljamo. Mi ga možemo samo prihvatiti, naše je biti samo suradnikom u Božjem djelu spasenja. Bog spasava, Bog poziva, Isus nas opunomoćuje. Ne možemo kraljevstvo Božje niti sami stvoriti niti sagraditi. Možemo samo otvoriti svoje srce Gospodinovoj riječi. Mi jedino možemo stupiti u ozračje Božje milosti koja se na nas izlijeva, koja nam se nudi. Treba nam stav otvorenosti.
Mi se doduše trudimo i nastojimo učiniti to kraljevstvo drugima prihvatljivim, širiti ga, ali je po svojoj naravi sve samo jedno veliko Božje djelo, a ne naše. Pa i ondje gdje mislimo da započinje naše vlastito djelo moramo misliti na Isusovu riječ da smo samo sluge beskorisne. S druge strane ništa od onoga što drugima učinimo ne će ostati nenaplaćeno. Od nas se iziskuje posvemašnji angažman, a s druge strane sve naše nije ni izdaleka primjereno onomu što to kraljevstvo predstavlja. Možemo samo u molitvenu stavu očekivati da Bog dadne blagoslov i sretni ishod svemu našemu djelovanju u svijetu i zauzimanju za njegovo djelo u svijetu.
Fra Tomislav Pervan/Radiopostaja Mir Međugorje