Lk 13,1-9
U taj čas dođoše neki te javiše Isusu što se dogodilo s Galilejcima kojih je krv Pilat pomiješao s krvlju njihovih žrtava. Isus im odgovori: »Mislite li da ti Galilejci, jer tako postradaše, bijahu grešniji od drugih Galilejaca? Nipošto, kažem vam, nego ako se ne obratite, svi ćete slično propasti! Ili onih osamnaest na koje se srušila kula u Siloamu i ubila ih, zar mislite da su oni bili veći dužnici od svih Jeruzalemaca? Nipošto, kažem vam, nego ako se ne obratite, svi ćete tako propasti.«
Nato im pripovjedi ovu prispodobu: »Imao netko smokvu zasađenu u svom vinogradu. Dođe tražeć ploda na njoj i ne nađe pa reče vinogradaru: ’Evo, već tri godine dolazim i tražim ploda na ovoj smokvi i ne nalazim. Posijeci je. Zašto da iscrpljuje zemlju?’ A on mu odgovori: ’Gospodaru, ostavi je još ove godine dok je ne okopam i ne pognojim. Možda će ubuduće ipak uroditi. Ako li ne, posjeći ćeš je.’«
U prvom čitanju imamo jedan od ključnih tekstova iz starozavjetne objave. Susret Boga i čovjeka. Prenesimo se u Mojsijevu kožu. Bjegunac iz Egipta, neuspjeli buntovnik, okrvavljenih ruku, ubojica ubojice, nakon visoka položaja koji je uživao spao na pastirski štap. Možda još uvijek ima u viziji slobodu svog naroda, ali se na povratak u Egipat i ne usuđuje pomisliti. Ono što se dogodilo, što je prokockao, određuje njegovu sadašnju situaciju.
Bogojavljenje – objava Božjeg imena
Kako promijeniti stanje? U takvim razmišljanjima događa se nešto neobično. Vidi gorući grm, a Gospodin iz gorućeg grma vidi kako Mojsije prilazi čudovitu prizoru. Bog gleda i čovjek je ugledan, viđen. Isto tako i s čovjekove strane. Uzajamnost odnosa. Čudo se zbiva. Bog i čovjek ostaju ono što jesu, ali se dodiruju, Bog zahvaća u nutrinu, srce jednog čovjeka, osposobljava ga za poslanje u svoje ime.
Unatoč svih prigovora s Mojsijeve strane glede svoje osobe – vrijedno je pročitati o tome sljedeće poglavlje Knjige Izlaska, kako je nesposoban, neprikladan, kako ne zna govoriti, kako treba pronaći nekoga drugoga itd. – Bog ga smatra vrijednim svog povjerenja. Bog ga je tražio, pronašao, u svoj njegovoj nedostatnosti, ograničenosti, slabosti, u svim njegovim manama i opterećenjima. Višekratno on ponavlja kako ne zna govoriti, kako je spor u govoru. Bog mu stoga šalje u pomoć brata Arona.
Bog u potrazi za čovjekom
Temeljni tekst koji govori o Božjoj potrazi za čovjekom u njegovoj izgubljenosti. O potrazi Boga za svakim čovjekom, svakim narodom. Ovo s Mojsijem i Izraelom samo je paradigma za ono što se kroz cijelu povijest zbiva. “Ne bi me tražio, da me već davno nisi pronašao”, rekao je Pascal u “Mislima”.
Cijela su povijest svijeta i evolucija samo (us)trajno traganje Boga za čovjekom, što se na kraju zgušnjava u Isusovoj osobi. A upravo u tome Božjem traganju za nama dolazi čovjek do sebe. Bog nas traži da bismo se vratili sebi, da bismo pronašli sami sebe. Pronaći sebe, otkriti sebe, u bitnome znači otkriti Božju nazočnost duboko u vlastitom biću, u dubini srca, kao gorući grm. Bliži je On meni od mene, rekao bi Augustin.
Sumorne Isusove riječi
Pomor po Pilatovoj naredbi te ona katastrofa pod šiloamskom kulom, u ono vrijeme. Auschwitz, Vukovar, Dubrovnik, Škabrnja, Sirija, tzv. „Islamska država“, Ukrajina danas. Sve same metafore. Kako može dopustiti Bog pokolj u svetištu? I to od mača poganskih vojnika dok su ljudi prinosili žrtve? Kako je moguće pravdati pred pravednim Bogom pomor onih na koje se oborila kula?
Danas – ako se dogodi neka ‘katastrofa’ – bilo da padne zrakoplov, sruši se autobus u provaliju, iskoči vlak iz tračnica te ostavi iza sebe mnogo žrtava, ili pak vulkanska erupcija, ili kakav tsunami odnese mnogo ljudskih žrtava, na mjesto tragedije hrli vojska onih koji nude rodbini “psihološku pomoć”. Tješe neutješene i neutješive. Tko može utješiti majku koja je izgubila dijete, dijete koje je izgubilo roditelje itd.? Nitko, nikakva psihološka pomoć ne pomaže! Samozavaravanje!
Kakva i koja je tu pomoć moguća? Koga će ti „psiholozi“ utješiti kad osobe nema, kad je preminula? Isus ne nudi nikakvu ‘psihološku pomoć’, nego štaviše, on stvari zaoštrava, do maksimuma. „Svi ćete jednako tako stradati!“ Pitamo se, gdje je ona Isusova poslovična empatija i simpatija, s onih modernih „slika i sličica“ uvezenih iz Amerike, gdje se Isus prikazuje u idiličnim, dražesnim pozama? Ništa od toga u ovome tekstu.
Isus ni u slučaju onih žrtava koje je pobio Pilat ni u slučaju onih na koje se sručila kula ne nudi nikakvu “psihološku” pomoć, nego okreće pilu naopako – prema slušateljstvu! Sve vas čeka ista sudbina, ne promijenite li životni stil! Kao da želi reći: Ništa što čovjek napravi nije savršeno pa je stoga logično da će biti i nesreća, i katastrofa. Promislite stoga svoj život i u kom smjeru on ide! U tunel ili slijepu ulicu ili prema svjetlu?
Kao kod većine naših suvremenika, zapitajmo se, imamo li jasnu orijentaciju i cilj. Dolazi svetkovina Svih svetih – oni, svetci, su nam životni orijentiri! U njih se zagledajmo, slijedimo ih! Ljudska je utjeha isprazna, ostaje na razini ljudske psihe i dometa.
Ljudi bi da im Bog polaže račun. Oni bi da im Bog odgovara za one smrti. Isus se ne da navući na takva pitanja glede patnje i pogibije nevinih. Ništa nisu gori prema Isusovoj riječi oni koji su pali kao žrtve od ostalih preživjelih. I nije ono za njih Božja kazna, kao ni ovo za naše suvremenike danas.
Svima treba obraćenje
Vladalo je u Isusovo vrijeme gotovo dogmatsko uvjerenje kako je nesreća redovito kazna za osobni grijeh i krivnju. Isus veli: „Svi ste grješnici, svi ste krivci. Svima treba obraćenja. Nitko nema pravo uprijeti prstom u drugoga i za nešto ga optužiti ili osuditi“. Bog ne treba naše teodiceje, naše apologetike ili obrane svojih postupaka ili putova.
Isus je onodobno bio znak u osobi. Njegov nastup bijaše jedan veliki znak i poziv na obraćenje. I sve njegovo i na njemu bijaše ilustracija njegove propovijedi suvremenicima. Mogli su njegovi sudobnici iščitati to iz Pilatova postupka, ili pak iz one iznenadne smrti, ili pak na primjeru neplodne smokve. Gospodar čeka tri godine na plod, ne nalazi ga.
Suvremenici Isusovi pitaju se spram krivnje, grijeha, zločina i kazne. Isus ne odbacuje njihovo pitanje, nego im vraća misao natrag u krilo, okreće pilu i misao prema slušateljima, postavlja im protupitanje: „S kojim se pravom pitate vi spram krivnje drugih, kad ni sami niste spremni na obraćenje“? Stoga im usporedbom o smokvi zaoštrava oštricu svojih riječi i nakane. Nema više čekanja, nema oklijevanja. Još uvijek je vrijeme milosti, treba prestati živjeti prekriženih ruku.
Isus govori i njima ali i nama: Dokle god vi pokušavajući tumačiti te katastrofe pa tražite krivce drugdje, na drugoj strani, ne ćete razumjeti ni mene ni mojih riječi. Ne okrivljuje Isus vlastodršce, ne optužuje niti krivi Pilata, ostavlja otvorenim pitanje zašto je onakav usud snašao onih osamnaest. On se obraća živima ispred sebe i njima sriče u lice: „Ako mislite da je Bog onaj koji kažnjava, onda bi morao isto tako kazniti svakoga od vas! Želite li se pak osloniti na Boga, zagledajte se u mene. Ja se zalažem za to da nitko od vas ne propadne, ma kakvom smrću umrli“. Isus kao pripovjedač skreće pozornost svojih slušatelja na same sebe. I tu, u sebi, otkrit će se raznorazne ljudske misli, namisli i primisli i pobude na zlo.
Potom ih Isus prenosi metaforički u svijet neplodne smokve kojoj se daje zadnja prilika, što je u Isusovim očima obrat prema nadi i realna mogućnost obraćenja. Otvara svojim slušateljima novi svijet. Stupe li u taj svijet, otvorit će im se nova iskustva s Bogom. Njihov upit spram tuđe i vlastite sudbine ne će se riješiti apstraktnim idejama ni pojmovima, nego ponudom živoga odnosa s Bogom.
Bog se ne treba pravdati ni pred kime pa ni pred nama. Tko koga stavlja pred odgovornost? Mi Boga ili Bog nas, i tko koga stavlja pod upitnik: Mi njega ili on nas ljude i naše postupke? Naš život, djela, našu budućnost, konačni ishod našeg života? O tome je riječ u Isusovim riječima. Vrijeme je da se zamislimo. Ratovi, elementarne nepogode, katastrofe i nenadane smrti samo su metafore za zlo koje postoji u svakome od nas, metafore za ratove koji su u nama osobno i koje svednevice vodimo. Sa sobom, jedni s drugima, sa svima.
Zato je potrebno obraćenje. Mnoštvo je zagonetki i upitnika na našem životnom putu. Nemoguće ih je riješiti, ali je moguće jedno: Odvratiti se od zla puta i donijeti plod obraćenja.
Neplodna smokva – Božja strpljivost
Prispodoba o nerodnoj, neplodnoj smokvi povijest je ljubavi koja se poistovjećuje s jednim gotovo bismo rekli beznadnim slučajem i seže do granica nemogućeg i nerazumnog. Čekati još godinu, dvije ili tri do plodova nakon okopavanja, gnojidbe. Kao da Isus hoće i sam reći: U meni, mojoj osobi pruža se svakomu zadnja prigoda.
Isus je nezaobilaziv u povijesti Izraela, on je posljednja Božja ponuda. Ako se ne iskoristi, ne preostaje nikakva druga mogućnost spasenja u budućnosti. Sve ove nesreće, ali poglavito Isusove riječi i njihova primjena, živi su i konkretni poziv i upozorenje na obraćenje. Isus povlači, raz-otkriva zastor da pogledamo što se iza njega zbiva. Daje uvid ne samo u prednju stranu stvari, nego i onu skrivenu, promatranje zbilje u cjelovitosti.
U tvojoj je ruci sudbina moja
Nismo mi gospodari svoje budućnosti, nego Gospodin drži konce. Našu budućnost i njezin ishod ne određuju naše želje, prohtjevi ili potrebe, osim u negativnom smislu, tj. kao našu propast. Ispunjenjem vlastitih prohtjeva čovjek samo kvari i upropaštava svoju budućnost, gubi uspravni hod, biva slomljen.
Želiš li Božju pomoć i milost, ona se ne stječe jeftino. Milost je obraćenja dragocjeni dar kojim se oslobađamo od lažnih snova, tlapnja. Zato nas Isus pita: U što polažemo svoju nadu? U Boga ili u nešto tvarno, materijalno? To je i danas upitnik cijelom hrvatskom narodu. Od čega očekuje svoju budućnost: Od standarda, većih primanja, novca, ili od trajnih, vječnih vrijednosti koje nudi Isus Krist?
Svi smo ugroženi grijehom koji vodi u (samo)uništenje, ali se svakomu daje vrijeme milosne ‘poštede’. Svi smo ugroženi, ali smo svi na jedno pozvani: Ići pod ruku u ljubavi prema sretnijoj budućnosti. Nesreće koje nas snalaze ne bi nas smjele razdvajati nego zbližavati u jedinstvo ljudskosti i dobrote.
Nedopustivo je suditi o drugima, već osudimo radije svoje usko srce, manjak dobrote u vlastitom biću. Jer ograničeno je vrijeme koje nam preostaje za školovanje u dobroti i ljubavi. Iskoristi ga za vježbanje u Isusovoj školi. Korizma je najprikladnije vrijeme za hod uz Isusovu sigurnu ruku.