Iv 18,33b-37
Reče Pilat Isusu:
»Ti li si židovski kralj?« Isus odgovori: »Govoriš li ti to sam od sebe ili ti to drugi rekoše o meni?« Pilat odvrati: »Zar sam ja Židov? Tvoj narod i glavari svećenički predadoše te meni. Što si učinio?«
Odgovori Isus: »Kraljevstvo moje nije od ovoga svijeta. Kad bi moje kraljevstvo bilo od ovoga svijeta, moje bi se sluge borile da ne budem predan Židovima. Ali kraljevstvo moje nije odavde.« Nato mu reče Pilat: »Ti si dakle kralj?« Isus odgovori: »Ti kažeš: ja sam kralj. Ja sam se zato rodio i došao na svijet da svjedočim za istinu. Tko je god od istine, sluša moj glas.«
Već će doskora minuti i prva četvrt novoga stoljeća, a kao da se ništa ne nazire od onoga što smo očekivali za proslave Velikoga jubileja. Svijet je sve više u rasulu, prijete novi sukobi, ratovi se šire, ali imamo i druge prijetnje na globalnoj razini. Sve je veća udaljenost i odmak od onoga što smo očekivali od novoga stoljeća. Ali isto tako bismo trebali pogledati i na minulo stoljeće koje zacijelo bijaše najokrutnije u ljudskoj povijesti.
Nikada, otkako ljudi pamte i pišu povijest nije bilo tako okrutnog stoljeća kao što bijaše dvadeseto. Dva svjetska rata – nešto što se nikada prije nije dogodilo. Ratovi čije se žrtve mogu prebrojati samo u dvoznamenkastim milijunskim iznosima. Shoah – pokušaj sustavnog istrebljenja cijeloga židovskog naroda. To je oblikovalo prvu polovicu minuloga stoljeća. A pred kraj stoljeća imali smo takve prijetnje koje su te svjetske ratove smještali negdje u fusnote svjetske povijesti: Prijetnje pandemija, AIDS, nove seobe naroda neslućenih razmjera, bitka za okoliš, čistu vodu, komad zemlje na kome se i od koga se može živjeti. Planet je čovjek ugrozio.
Kad papa Pio XI. godine 1925. uveo svetkovinu Krista Kralja koju danas slavimo, to nije bio hir. Htio je izraziti sljedeće: Ni strahote rata ni nevolje koje su pratile rat i onu revoluciju u Rusiji ne mogu izbrisati ono što je Isus donio. S njim je došlo nešto posve novo. Naime, za Isusa je bitan pojedinac čovjek. Svaki je čovjek jedinstven i jedincat, stoga beskrajno vrijedan. Potpuno neovisno o tome što tko radi, što ima ili može. Čovjek nikada ne gubi svoju posebnost makar se ogriješio o druge. Svatko ima svoje dostojanstvo koje mu nitko ne može uzeti.
Krist Kralj bijaše odgovor Crkve na prijezir prema čovječanstvu u prvim desetljećima 20. stoljeća. Danas postoji hitan razlog ne samo da se ovaj odgovor ne zaboravi, nego i da se nepokolebljivo, javno i neprestano iznosi. Sam je Isus dva puta jasno izrazio kako se to mora dogoditi i kako se to vjerodostojno može dogoditi: najprije kroz način njegova ulaska u Jeruzalem. A drugi put ono što je odgovorio Pilatu kad ga je ispitivao.
Kad je ušao u Jeruzalem, nije jahao na konju nego na magarcu. I nisu ga pratile rimske kohorte koje su zveckale oružjem, nego djeca, ribari i obični ljudi. U biti, bila je to provokativna demonstracija i karikiranje načina na koji se zemaljski kraljevi ponašaju. I u isto vrijeme simbol da on, Isus, ima u zreniku drukčiju moć od ove svjetske kojom ljudi vladaju jedni nad drugima. Moć koje se predstavnik ponaša tako da osjećate: ne želi ništa za sebe – takve se moći više ne morate bojati. Zato što se stavlja u službu onih za koje se totalno zalaže i za koje živi. Isus je jasno govorio, čovjek ne smije vladati nad čovjekom, nad drugim. To je Božja povlastica. To je istina zbog koje je Isus došao na svijet.
U antičkim poimanjima kralj je predstavnik samog Boga, sami sin Božji – reprezentant u doslovnom smislu riječi kao ‘re-praesentatio: usadašnjenje, posadašnjenje’- dakle on u svojoj osobi predstavlja, usadašnjuje samog Boga. On predstavlja kozmički i politički red i poredak unutar koga je moguće voditi ispunjen, osmišljen ljudski život. Kralj, kraljevstvo, zatim grčki ‘polis’, država ne bijahu samo politički pojmovi nego i religijski simboli nade i iščekivanja. Tu ideju preuzima i starozavjetno ali i novozavjetno poimanje Božjeg kraljevstva, Božjeg kraljevanja. Kraljevstvo se Božje obistinjuje i ostvaruje u Isusovoj proslavi: razapinjanju, križu. I zato razgovor u Pilatovu dvoru služi Isusu da samome predstavniku rimske, okupacijske moći pojasni, u kome smislu je on sam kralj i koje je naravi njegovo kraljevstvo.
Onaj ‘Ecce homo’ – Čovjek u punom smislu riječi, do kraja neljudski raščovječen, s trnovom krunom na glavi, smogao je snage da rekne namjesniku kako njegovo kraljevstvo nije od ovog svijeta. Njegovo je kraljevstvo u svjedočenju za Istinu, u okupljanju svih ljudi oko jedne Istine. Istina koja je više od zbira pojedinačnih istina. Istina koju čovjek ne može posjedovati, nego je jedino prihvatiti, zavoljeti, stupiti u njezinu službu. To je Istina koja oslobađa (usp. Iv 8,32). Istina je to živog Boga u osobi Isusa Krista, praiskonska zbilja, moć njegove svetosti, života i vjernosti. Isus želi svojom istinom prožeti sve, privatni i javni život, svijet rada i razonode. Njegovo se kraljevstvo ostvaruje našom raspoloživošću za činiti dobro i stavljanjem ‘svojih udova kao oružja pravednosti u službu Bogu’ (usp. Rim 6,13).
To se kraljevstvo ne promiče oružjem ili silom, dapače, time se kompromitira Isusov navještaj i htijenje. Ono nije od ovog svijeta, ali je u svijetu. On nema svojih divizija, u Staljinovu smislu, koji se cinično rugao Papi, S koliko taj Papa divizija raspolaže, ali ima snagu Duha, moćniju od svih divizija i čelika. Jer to se kraljevstvo u krajnjoj liniji promiče ne lijepim riječima, nego osobnim angažmanom, spremnošću na žrtvu, pregaranje, pa čak i samu smrt, što svaku zemaljsku silu drma u njezinim temeljima. Jer Isus je u osobi objavitelj Istine, Slobode, Ljubavi. U susretu s njim čovjek doživljava oslobođenje, spas. A tko spada među one koji su ‘od istine’, zavisi od osobnog susreta s Objaviteljem, Isusom Kristom i njegovom Istinom. Tako se pojam kraljevstva prenaša iz političke sfere i sfere moći na egzistencijalno-duhovnu razinu.
Evanđelje je u biti evanđelje slobode. Crkve su često zaboravljale i izdavale to središte svoje misije. Prečesto je Crkva igrala igre s moći vladajućih. Krist Kralj je nešto poput trna u tijelu koji sprječava da zaborave za što zapravo postoje. Boriti se za bezuvjetno dostojanstvo i slobodu ljudskih bića služba je koju mi kršćani dugujemo svijetu – više nego ikad prije. Ako to prakticiramo onako kako je to Isus želio, tada Bogu odajemo čast koju mu dugujemo.
Isus daje svjedočanstvo o sebi kao kralju i svome kraljevstvu. To svjedočanstvo zapravo pojašnjava o čemu je riječ u ovome procesu protiv Isusa, naime, to je Isusov poziv da nastupi kao svjedok Istine. U biti je to proces kozmosa, tj. ovog svijeta, ovog eona, gospodara ovog svijeta protiv Objave i njezina nositelja. ‘Svijet’ upriličuje proces svjedoku božanske stvarnosti (J. Blank). Zato Isus apelira na Pilata da slijedi glas svoje savjesti i svog srca, a ne rimske vlasti… Međutim, Pilat ‘eskivira’, ne želi se odlučiti, on ostaje puko sredstvo u rukama ovog svijeta.
Taj proces Isusu ne odlučuje samo o Isusovu životu, odlučuje on o životu svakog od nas. Taj proces stavlja pod znak pitanja cijeli naš život, i koliko taj život zaslužuje ime ‘života’. Jer sve u našemu životu zavisi od toga da otkrijemo na što nas Bog poziva, koje nam je sposobnosti podario, kojim smo svojstvima obdareni. Ljudi su u Isusovu okružju u svakoj prilici mogli iskusiti upravo ozračje samog Neba, ljubavi, milosti, milosrđa. To je ono što bismo mogli primijeniti na same sebe: Biti u Isusovu kraljevstvu znači biti u dometu njegova pogleda, ljubavi, biti u magnetskom polju njegove osobe.
A najveći blagoslov za svakog od nas bit će u onom trenutku kad svatko sebe osobno pronađe na jednom posve određenom mjestu ili točki Evanđelja gdje je iskusio Isusov pogled, poziv, kao pogled samog Boga, pa bilo to u Getsemaniju, dvoru Ane i Kajfe, pod križem ili drugdje. Njegovo kraljevstvo stavlja pod upitnik sve što opstoji i što nam je znano i drago. Njegovo gospodstvo i kraljevanje počiva na moći istine i ljubavi, dobrote i mira, praštanja i smilovanja. I zato sretni oni koji su iskusili kako ih Isus ljubi, prihvaća, i kojima je on postao Alfa i Omega (2. čitanje).
JOŠ JEDNOM: ISUS PRED PILATOM
Kroz šezdeset i tri nedjelje i svetkovine u godini dana Crkva nam nudi lik i osobu Isusa Krista. U najrazličnijim izdanjima. Na ovu posljednju nedjelju u godini nudi nam trnjem okrunjenu glavu svog Učitelja i Gospodina. Glavu prepunu rana, modrica, trnja. Krist pred Pilatom. Posljednji razgovor koji Isus vodi s jednim čovjekom u zemaljskom obličju. I nije to slučajno da ga vodi s predstavnikom sile, moći ove zemlje. S predstavnikom okupacijske armije, zakletog neprijatelja njegova naroda.
Suočena su dva pola. Posvemašnja polarizacija mišljenja i djelovanja. Dva pola među kojima se odvija razgovor, u biti nespojiv, gdje nema nikakva razumijevanja. Jer polazišta su posve različna, dvije oprječne pozicije. Nije tu riječ o koještarijama koje prate naš život, nego je riječ o svemu: biti ili ne biti, za svijet i čovjeka. I posljednji put se Isus pred predstavnikom rimske sile legitimira glede svog poslanja i svoje uloge u svijetu: “Zato sam ja i došao na ovaj svijet, da svjedočim za istinu“. Dati, pružiti svjedočanstvo o istini i za istinu koja se u njemu utjelovljuje.
Pilat, umorni ratnik, kome nije do bilo kakvih filozofskih umovanja, onako ležerno pita, s dozom skepse:“A što je to istina?“ Istina je konkretna – rekao je Lenjin. Nije ona blijedi papir, beskrvna tinta, apstraktna misao. Istina je dohvatljiva, ona je događaj. Ona je u Isusu konkretno osoba. Kad se istina događa, tada je ona izazov, i čovjek joj se mora suprotstaviti, odnosno s njome se suočiti.
Pilat se uopće ne kuša s tom istinom suočiti. On je kao vlastodržac dovoljno samouvjeren u svoj stav, u ispravnost svoje i rimske politike i pravosuđa, ta nisu tek tako naprečac osvojili svijet, te stavlja pod upitnik Isusovu istinu.
Koja bi to bila tvoja istina, Isuse? – kao da želi reći ovaj rimski namjesnik. Nije li ti jasno da si posve u mojoj ruci. Da od tebe već sutra nema ništa. Da je s tobom gotovo i da si već sutra mrtvac. Mrtav pokopan – s time je i s tobom pokopana i tvoja tobožnja istina.
Sve se odvija po uhodanom scenariju. Car ostaje car, namjesnik namjesnikom. Ništa se ne mijenja. To je moja istina. I ta istina danas caruje u svijetu.
A što to čujem od tebe, Isuse? – kao da ga Pilat pita. Blaženima nazivlješ, kako čujem, siromahe. One praznih ruku. Zar ti nešto znače prazne ruke, sirotinjske? Želiš li to uvjeriti ljude da ne smatraju svoje blago vrijednošću, da ono što baštine ništa ne vrijedi i sl.? Ili da im ne vrijedi ono što zarade kroz svoj mukotrpni život? Smijurije. Kažu da više polažeš na biti nego na imati. I to da je tvoja istina. Pravo bih ti rekao: to su samo sanjarije. Otvori već jednom oči i pogledaj stvarnost oko sebe. Nema veće nesreće nego biti siromah. Imaš li nešto, ti i vrijediš nešto. Moć i novac – tko se može tomu oprijeti? Moć i novac – s time se može sve kupiti i potkupiti, i to ti je, čovječe, jedino bogatstvo koje ostaje i koje nešto vrijedi. Sve su drugo mjehurići od sapunice, bezazlene djetinje igre. To je moja istina.
I veliš još kako treba više cijeniti srce nego vanjštinu. Čujem da ti je vrjednija onaj zadnji novčić udovice od bogatih novčarki i prinosa bogataša. To je tvoja istina. A ja ti velim: broji se samo ono što se može zbrajati. Sve su drugo bajke za uspavljivanje najmanjih. To je moja istina. K tome još nazivaš ožalošćene blaženima. One koji trpe s drugima, koji na svoje grbače tovare tuđe terete, uz već postojeće vlastite koje moraju ionako teškom mukom vući. Velim ti: život je prekratak, a da bi ga čovjek mogao provoditi u žalosti. Dosta više rada u korist vlastite štete. Svatko je najprije sebi najbliži. Dopušteno je što se čovjeku sviđa.
I veliš još da je blaženije davati nego primati, uzimati. Ja ti kažem: tko ne zgrabi ono što može, taj je obični luđak i slijepac. Ili možda vjeruješ kako stvarnost nastaje davanjem? To bi bilo nečuveno novo. To bi ti morao pokušati zavesti među ljude. Ali sad je prekasno, ne preostaje ti još mnogo vremena.
Nazivaš blaženima i mirotvorce. One koji ne uzvraćaju udarac udarcem kako bi problem riješili. Čujem da si još jučer rekao jednome od svojih tobožnjih prijatelja kako treba skloniti mač u korice, jer da tko mačem bije, od njega i gine. To je tvoja istina.
Obazri se oko sebe. Sve se koči od oružja. I kako vidiš, ono je vrlo djelatno. Kažem ti: ne uklanjati mač, nego ga povući prije protivnika, tako da te se on preplaši. Strpljenje je slabost, popustljivac je kukavica, i samo kukavelj se na druge obazire. To je moja istina.
Čujem da si u nekoj slici govorio o neplodnoj smokvi koja već tri godine ne donosi nikakva roda. Te kako si rekao da se ne siječe, nego da se oko nje ponovno okopa, nagnoji, obreže i sačeka na možebitni rod, što u tvom slučaju nikad nije sigurno. Jer, gdje su tvoji plodovi? Pokaži što si učinio? Posijeci, i u vatru s time.
K tome još nazivaš blaženima milosrdne, one koji se smiluju poput Samaritanca o kome si govorio. Kažem ti, to su samo pričice za malu djecu, uspavanke. Još veliš, radije podnijeti nepravdu, nego je nanositi. Oko za oko, zub za zub, to su naše tarife! Osveta se svih snažno doima, a k tome nasilje djeluje zastrašujuće. Milosrdnik je glupan, dobričina je slabić. To je moja istina.
Kažeš da treba praštati. Uvijek iznova. Sedam puta sedamdeset, a to bi iznosilo 490 puta. Nemoguće izbrojiti, a nekmoli izdržati. I ne biti zlopamtilo, tako veliš. A ja ti velim: ne 490 puta, nego je previše i jedanput. Samo će tako ljudi spoznati tko si, kakva si junačina, i čuvat će te se.
Čujem kako si govorio da, ako se tvoj brat ogriješi o tebe, da odeš i porazgovoriš s njime. Moraš li ti to baš sve naglavačke izvrnuti? Ako se netko mora pokrenuti, onda barem onaj tko se ogriješio o tebe, a ne uvrijeđenik. Drugome bi to ionako odgovaralo. Taj ni onako ne bi razumio svijet oko sebe, nego bi situaciju samo za sebe iskoristio i postao još drskiji. Ne, dragoviću moj, ljude se ne mora prisiliti samo na njihovu sreću, nego i na njihov poraz. Što to ti tražiš od čovjeka?
Možda neke budale i pođu za tobom. A jesi li samo zbog tih došao na svijet? A drugi, milijuni drugih, slabića? Za sve mora biti nešto malo, svi su nam dragi. Mi smo realisti i orijentiramo se prema vitalnim interesima. U malome pokazujemo razumijevanje, u velikim stvarima ih znamo opržiti po prstima. To se duboko urezuje u svijest. Ne opterećujemo ljude slobodom ili savješću, nego nam ih oni stavljaju pred noge. K tome ih još dovodimo u stanje da nam za to plješću.
Ti bi, čujem, htio da ljudi ljube bez prisile, slobodna srca? I da je to za tebe najveća stvar na svijetu. Reći ću ti nešto: Ljubav je najveća glasina i obmana na svijetu. To je moja istina. Mnogi su tu stajali i prošli tim mjestom na kojem stojiš, ali ne vidjeh još ‘ptičice’ poput tebe. I svega sam se naslušao. Ali to što ti tvrdiš, nisam još ni od koga čuo: kako je slabost snažna, da čovjek upravo onoliko posjeduje koliko razda, te da se čovjek ne ostvaruje time što se uporno bavi sa sobom, nego u samozaboravu. Još nisam vidio većeg protuslovlja od tebe. Ili je istina ono što ti kažeš – u tom sam slučaju ja samo jedna velika samozabluda -, ili je istina ono što ja zborim: onda to znači tvoj kraj. A ja moram već jednom s tobom svršiti. Upravo sada.
Pilat je u tome trenutku izrekao svoj sud i presudu. Ali nije izišao na kraj s Isusom Kristom. Kao ni mi, kao što neće izići na kraj cijeli svijet dokle ima svijeta. Jednako ni mi u svome međuprostoru. Negdje u logici između Pilata i Isusa. Ne znamo na koju bismo se stranu priklonili. Srcem, pameću, životom.
Navodno pripadamo Kristu, ali smo podložni kušnjama o kojima govori Pilat. S jedne strane, fascinirani Kristom, a s druge strane u jasnoj distanci prema njemu. On nas privlači kao nitko, a ujedno smo i zakočeni, jer nam nije moguće odlijepiti se od sebe. Vječno u pitanju, poput Pilata, dok na kraju ne spoznamo da smo zapravo svi mi veliki upitnici i upitanici.
Fra Tomislav Pervan/Radiopostaja Mir Međugorje