Lk 1,67-79
Zaharija, otac Ivanov, napuni se Duha Svetoga i stade prorokovati:
»Blagoslovljen Gospodin Bog Izraelov, što pohodi i otkupi narod svoj! Podiže nam snagu spasenja u domu Davida, sluge svojega kao što obeća na usta svetih proroka svojih odvijeka: spasiti nas od neprijatelja naših i od ruke sviju koji nas mrze; iskazati dobrotu ocima našim i sjetiti se svetog Saveza svojega, zakletve kojom se zakle Abrahamu, ocu našemu: da će nam dati te mu, izbavljeni iz ruku neprijateljâ, služimo bez straha u svetosti i pravednosti pred njim u sve dane svoje. A ti, dijete, prorok ćeš se Svevišnjega zvati jer ćeš ići pred Gospodinom da mu pripraviš putove, da pružiš spoznaju spasenja narodu njegovu po otpuštenju grijeha njihovih, darom premilosrdnog srca Boga našega po kojem će nas pohoditi Mlado sunce s visine da obasja one što sjede u tmini i sjeni smrtnoj, da upravi noge naše na put mira.«
Nakon što smo čuli Marijin hvalopoj Magnificat, zahvalnu pjesmu za sve što joj Bog učini i što će još učiniti – Marija nastupa kao Kraljica proroka, novozavjetna proročica – na sličan način izbija i iz Zaharije zahvalna i proročka pjesma, njegov Berakha, Blagoslovljen – Benedictus. To tvori završnicu izvješća o Ivanovu rođenju. Prethodno su mu se razvezali nijemi jezik i usta, a njegov pjev je proročka, Duhom Božjim nadahnuta riječ. Hvalospjev ima dva dijela.
U prvome dijelu imamo hvalu i zahvalu, hvalopoj vjernomu i milosrdnom Bogu koji je spasio narod svoj, koji ne zaboravlja svoje te koji će ga i u budućnosti spašavati od neprijatelja. Cilj je svega: Služiti Gospodinu u svetosti i pravednosti u sve dane života našega, hodeći pravedno i sveto pred njim. Isus će u razgovoru sa Samarijankom reći da se treba klanjati Gospodinu u Duhu i Istini.
U drugom dijelu obraća se otac izravno djetetu, sinu darovanu u starosti, koji će biti Mesijin preteča. Dijete je određeno pripravljati putove Gospodinu, koji dolazi kao Svjetlo iz visine, koji pohađa svoj narod. Ivan će biti svjedokom toga svjetla. Bog je napokon n pohodio svoj narod, zahvatio ponovno, snažno, moćno, čvrstom rukom u njegovu povijest.
Ne smijemo smetnuti s uma, ne zaboravimo, Izrael je samim svojim postojanjem bio nešto kao izazov svim ondašnjim narodima, pa i do dana današnjega, bio i ostao trajni živi žalac u živom tijelu ondašnjega poganstva zbog svoga jednoboštva i posebnih uredaba. Dok su drugi štovali mnoštvo bogova, Izrael je imao samo jednoga Boga. I zato su ga svi mrzili, progonili, ismijavali, svi su mu se protivili, a i on je sam ismijavao i rugao se tuđim božanstvima. Treba samo pročitati iz Proroka Baruha Pismo proroka Jeremije o ništetnosti poganskih božanstava (Bar 6). Sva su ta božanstva jedno veliko Ništa!
Izrael se nije smio miješati s drugim narodima, on je morao ostati jedan i jedinstven u moru poganstva. Izrael bijaše osamljenik sa svojim Bogom, to bijaše njegova teška sudbina koju je morao nositi stoljećima te se tako dokazivati. Zato će Mesija biti zaštitnik svoga naroda od svih neprijatelja, on će mu podariti, donijeti spasenje i mir.
Bez pravednosti i milosrđa nitko ne će moći vidjeti Gospodina, nitko ne može bez tih značajki stajati pred licem Gospodnjim ili u njegovoj blizini. Bog poziva u svoje zajedništvo, ali čovjek mora skinuti sa sebe staro. Zaharijina riječ sažimlje sve što je kroz duga stoljeća ucijepljeno u dušu Izabranoga naroda. Ni u Marije a isto tako ni u Zaharijinu Hvalospjevu nema onoga što će izrasti iz Kristova djela – naime, Crkva kao novi narod.
Na Marijina i Zaharijina usta progovara Stari zavjet, ovdje je sažeto sve ono što je u njemu sadržano. Još nema najave Isusova poslanja, djela, križa, uskrsnuća. Ivan će samo navijestiti spoznaju spasenja svomu narodu, svijest i znanje: Gospodin je tu.
Ipak se Zaharija ne ograničava samo na svoj narod. Izrael prerasta u zajednicu svih naroda, Mesija će zahvatiti sve narode svijeta, on će obasjati one koji sjede u tami i sjeni smrtnoj. Ovdje kao da imamo ono što je davno već navijestio prorok Izaija, obuhvaćajući svojom porukom sve narode svijeta.
Nestaju granice, prestaju neprijateljstva, uklanjaju se napetosti koje vladaju među narodima. To je Mesijino djelo. Ne uspostava staroga Davidova kraljevstva, nego oslobađanje svih naroda iz katakomba izgubljenosti i očaja, usmjeravanje na put mira.
Zaharija prorokuje. Prorok nije onaj koji predviđa, pretkazuje budućnost, nije on tumačitelj ili navjestitelj budućih događaja. Naravno da kod proroka budući događaji igraju veliku ulogu. Ali daleko je značajnija od bilo kakvih prognoza ili pretkazivanja budućnosti dijagnoza sadašnjega stanja. Ta dijagnoza nije moguća bez trajnoga podsjećanja na ono što se događalo između Boga i njegova naroda kroz cijelu povijest.
Kakva je dijagnoza postojećeg stanja u narodu? O tome govore i Marija i Zaharija. Sve izrasta iz promišljanja silnih djela iz prošlosti te ovoga što Gospodin čini u sadašnjem trenutku, nakon stoljeća šutnje.
Zaharija stoji na pragu Novoga zavjeta. On svojim riječima smjera prema onome što Bog čini, gdje je Bog već na djelu. I mi slavimo svoj Badnjak i molimo s cijelom Crkvom: “Dođi, Gospodine Isuse!” – To je odgovor vjerničke zajednice na Isusovu zadnju riječ u Knjizi Otkrivenja: “Da, dolazim brzo, dolazim uskoro!” Taj poziv u ljubavi stavlja cijeli naš život u stanje iščekivanja Kristova dolaska, pokreće nas prema njemu, na hod njemu ususret. Svojim ‘dođi, Gospodine’ nosimo mu svoja srca. Onima koji ga ljube dolazi već ovdje, u euharistiji, dolazi u bližnjima, dolazi nam u siromasima.
Božić, odnosno Badnjak, svetkovina je za dušu i srce. Vjera postaje osjećaj, prerasta u cijelo naše biće, dira nas u dubine duše i srca. Stvara u nama oduševljenje i radost, čovjek osjeća kako mu život ima smisla. Sve su to povijesne činjenice zabilježene u evanđeljima, prenošene s naraštaja na naraštaj, kako bismo imali životni oslonac. Vjera treba liriku, treba srce, a ne samo suhu teologiju, um i znanje. Stoga nam treba Božić kao blagdan srca i duše, ljubavi, zajedništva.
Fra Tomislav Pervan/Radiopostaja Mir Međugorje