Lk 12, 54-59
Reče Isus mnoštvu: »Kad opazite da se oblak diže na zapadu, odmah kažete: ‘Kiša će!’ I bude tako. Kad zapuše južnjak, kažete: ‘Bit će vrućine!’ I bude. Licemjeri! Lice zemlje i neba umijete rasuditi, kako onda ovo vrijeme ne rasuđujete?«
»Zašto sami od sebe ne sudite što je pravo? Kad s protivnikom ideš glavaru, na putu sve uloži da ga se oslobodiš pa te ne odvuče k sucu. Sudac će te predati izvršitelju, a izvršitelj baciti u tamnicu. Kažem ti: nećeš izići odande dok ne isplatiš do posljednjeg novčića.«
Najčešća je i najomiljenija naša isprika: “Pa mi to nismo znali”. Takva isprika ne vrijedi u odnosu na Isusa i njegove riječi koje su stalno naglašavale žurnost trenutka, izazov vremena, poziv na obraćenje i promjenu života, promjenu životnih standarda i običaja, promjenu odnosa prema Bogu i Zakonu, prema bližnjemu. Nemoguće je nastaviti živjeti uhodanim životom nakon što se čovjek suoči s Isusovim riječima i osobom.
Ne vrijedi ni political correctness, više ne vrijedi nikakav zdravi razbor, kakav se i danas promiče čak i u Crkvi, zdravo rasuđivanje, smisao za realnost, konstruktivni pristup, common sense, o čemu se danas stalno govori. Isus je nestrpljiv, ne dopušta da se nastavi uhodanim stilom i tijekom. Zato svoje upozorava na krajnje ozbiljne posljedice neprihvaćanja onoga što on nudi u svojoj osobi.
Danas i ovdje – naglašava Isus – treba prepoznati znakove vremena, iščitavati što nam vrijeme poručuje. S Isusom je nastupilo posve novo vrijeme, nastupilo je ono ‘danas’ s kojim se ovjerovio i očitovao za svoga nastupa u sinagogi u Nazaretu. I to se ‘danas’ proteže svaki dan, za svaki naraštaj, do kraja svijeta. Svijet i odnosi moraju se iščitavati u svjetlu toga Isusova ‘danas’. S Isusom je otkucala nova ura povijesti i čovječanstva, kucnuo je odlučni, posljednji čas: Kraljevstvo je Božje ovdje, došlo je danas i ovdje (Lk 11,20). Taj je Isusov dolazak ujedno i završna kriza čovječanstva i povijesti, ali ujedno i njezino dovršenje. Sve zavisi od toga jesu li ljudi zahvaćeni, čita li i shvaća li čovjek znakove svoga i ovoga vremena.
Učenici to shvaćanju, oni razumiju znakove vremena. Narod pak – tako mu Isus prigovara – ne razumije, nije kadar tumačiti znakove vremena. Koje pak znakove? Onaj tko traži od Isusa znak, Isus će mu skrenuti pozornost na Jonu, na Hram, na Salomona, na Ninivu, Kraljicu s Juga, na svoj govor o obraćenju. Onima koji vide i iščitavaju znakove, dovoljne su Isusove riječi i djela, ‘godina milosti Gospodnje’ je nastupila.
Izabrani se narod ne nalazi u bilo kakvoj ili bilo kojoj povijesnoj uri, ovo je odlučni trenutak, kairos u kome je u pitanju sve ili ništa. Isus je završni poziv i riječ čovjeku. Sve je u igri i na kocki. Isusovi su suvremenici udareni sljepilom. Kako to da znaju prosuđivati vrijeme i vremenske (ne)prilike, kako to da znaju pretkazivati vrijeme, davati vremenske prognoze, stvarati konkretne zaključke i sukladno tomu se ponašati, a na drugoj strani, kako to da ne znaju ‘prosuditi’ ovo vrijeme u kome žive, znakove Neba koji su bjelodani?
Vrijeme ima svoju posebnu kvalitetu i sadržaj zbog Isusove osobe. Ovo je vrijeme konačne odluke za sve, bez razlike. I danas se govori o klimatskim promjenama, koje su jasni znak vremena, i čovjekom uvjetovanih promjena, što trebaju moći znati čitati svi ljudi, ne žele li da se planet zvani Zemlja sunovrati u klimatsku katastrofu.
Stoga Isus poziva: Treba se pravodobno odlučiti za obraćenje u ponašanju i mišljenju. I potom navodi sliku iz svakodnevnoga života te razborita ponašanja, prije nego se dođe na sud pred sudca. Spoznaju treba pratiti, slijediti djelovanje. Ako čovjek nešto vidi, spozna li da će nešto uslijediti, na vrijeme se treba pripremiti za ono što dolazi. Djelovati, kako se danas popularno veli, ‘preventivno’. Bog je zahvatio u povijest i treba se sukladno tomu ponašati. Isus u najgorem slučaju prijeti konačnim sudom i osudom.
Tko propusti trenutak, pravo vrijeme, povijesni kairos, tko previdi znakove vremena, čeka ga sud. Na sudu mu se ne će ništa darovati. Stoga je krajnje vrijeme za obraćenje i prihvat Isusa sa svim posljedicama, sa svime što Isus u svojoj osobi iziskuje od svakoga od nas.
Otkako je u Isusu Bog postao čovjekom, o Bogu se i čovjeku može govoriti samo Isusovim rječnikom i u njegovim protežnicama, ili se pak o čovjeku može govoriti govoreći o Isusu Kristu, savršenom čovjeku. On ostaje znakom i mjerilom svima i svega.
Govor o Bogu postaje govorom o čovjeku i obrnuto. Govor o čovjeku jest ujedno i govor o Bogu čovjekoljupcu. Sve je ljudsko mišljenje, djelovanje i stvaranje radikalno, u svojoj konačnoj smislenosti vezano uz Krista Isusa, pravog Boga i pravoga čovjeka. On je potresao i protresao čovjeka, on je zahvatio apostole do te mjere da nisu mogli ništa drugo, nego samo njega naviještati, o njemu zboriti, zgodno i nezgodno. Mogli su samo izvikivati u svijet Isusovo ime. To je znak vremena o kome Isus danas govori. On je vidljivi znak, i sva dosadašnja povijest bijaše priprava za ovaj konačni, završni dolazak. Za ovu ‘puninu vremena’. Isus je ubuduće za sva vremena pogonska snaga čovjeka i povijesti.
U istome surječju govori Isus o praštanju i o pomirenju. Ne dogodi li se oprost i pomirenje na međuljudskoj razini, ni sami Bog ne će oprostiti čovjeku. „Milosrđe mi je milo, ne žrtve“, dakle, čisto srce u odnosu na druge prethodi bilo kojem obliku žrtvenoga prinosa. Prema Isusovu poimanju oprost i pomirenje najprječe su stvari, prječe od molitve i žrtve u Hramu. Bez pomirenja i mira među ljudima nema mira u svijetu, bez uređenih međuljudskih odnosa nema uređena svijeta i nemoguće je ostvariti Isusovu zamisao ako smo u rastrojenosti i rasulu. Dia-bolos je onaj koji razbacuje, rasipa, stvara nered.
Čovjeka hvata strah pri pomisli: Pa i ovo je Božja riječ, i ovo je dio objave iz Isusovih usta. Što ako su ove riječi koje čusmo doslovne, u punom smislu istina? Znamo da su ove riječi zabilježene iz vremenske blizine, ne povijesnoga odmaka, znamo da su mnoge riječi iz Isusovih usta zabilježene i za vrijeme njegova zemaljskog života.
Ni o jednoj osobi iz toga doba nema toliko autentičnih svjedočanstava i zapisa kao o Isusu i njegovim nastupima i riječima. Nema oblikovanja Isusovih riječi u nekakvim potonjim naraštajima, za nekakvim redakcijskim stolovima raznih urednika (kao danas cenzuriranje na uredničkim ‘deskovima’).
Isus se pojavio poput munje, bljesnuo i zaparao nebom, poput silne oluje, silnog tajfuna ili uragana koji je izazvao masovni pokret, pokrenuo je cijeli svijet oko sebe za sobom. Ljudi su dolazili i po tristo kilometara udaljenosti da ga čuju, u onim okolnostima, bez prijevoznih sredstava. I imali su što čuti!
Sve što je izrekao protivi se čovjekovoj sebičnosti, uskogrudnosti, strašljivosti, čovjekovoj pohlepi, lakomosti, vezanosti i prianjanjem za zemaljsko. Pozvao je čovjeka misliti uzvišeno o sebi, pozvao je sve da se suoče s Bogom, u konačnoj odluci svoga života, da zauzmu jasno stajalište glede svoje budućnosti. Ovdje i sada, a ne sutra ili prekosutra.
Iščitavati znakove vremena. Ne vremenske prognoze, nego što se zbiva ispod površine, gdje se i danas događaju i odvijaju tektonski poremećaji. U svijesti, društvu, i gdje bi Isus trebao biti odlučni čimbenik i presuditelj.
Fra Tomislav Pervan/Radiopostaja Mir Međugorje