Posla Bog anđela Gabriela u galilejski grad imenom Nazaret k djevici zaručenoj s mužem koji se zvao Josip iz doma Davidova; a djevica se zvala Marija. Anđeo uđe k njoj i reče: »Zdravo, milosti puna! Gospodin s tobom!«

Na tu se riječ ona smete i stade razmišljati kakav bi to bio pozdrav. No anđeo joj reče: »Ne boj se, Marijo! Ta našla si milost u Boga. Evo, začet ćeš i roditi sina i nadjenut ćeš mu ime Isus. On će biti velik i zvat će se Sin Svevišnjega. Njemu će Gospodin Bog dati prijestolje Davida, oca njegova, i kraljevat će nad domom Jakovljevim uvijeke i njegovu kraljevstvu neće biti kraja.«

Nato će Marija anđelu: »Kako će to biti kad ja muža ne poznajem?«

Anđeo joj odgovori: »Duh Sveti sići će na te i sila će te Svevišnjega osjeniti. l

Zato će to čedo i biti sveto, Sin Božji. A evo tvoje rođakinje Elizabete: i ona u starosti svojoj zače sina. I njoj, nerotkinjom prozvanoj, ovo je već šesti mjesec. Ta Bogu ništa nije nemoguće!«

Nato Marija reče: »Evo službenice Gospodnje, neka mi bude po tvojoj riječi!« I anđeo otiđe od nje.

Kršćanske su zemlje u srednjem vijeku započinjale građansku godinu na Blagovijest, 25.ožujka, na svetkovinu Gospodnjega utjelovljenja. “Utjelovio se po Duhu Svetome. Rođen od Djevice Marije i postao čovjekom”. Hic genuflectitur – „Ovdje se pokloni, ovdje se prigiba koljeno“ stajalo je, crvenim slovima napisano, u starome rimskom misalu na odnosnome mjestu misnoga Vjerovanja.

Onodobno se čitao redovito i Proslov Ivanova Evanđelja na kraju svete Mise na latinskom jeziku, i na riječi Et Verbum caro factum est – I Riječ je tijelom postala, stajalo je također crvenim slovima Hic genuflectitur – Ovdje se pokloni. Ovdje se prigne koljeno do zemlje. U novome misalu to je predviđeno samo za današnji dan, za Blagovijest i za svetkovinu Gospodnjega rođenja – na sami Božić. Svetkovinu Blagovijesti od Božića dijeli punih devet mjeseci – vrijeme jedne trudnoće. Svetkovina pada u rano proljeće kad se priroda budi, kad ptice počinju svoj poj, kad se ševa diže u visine, sa svojim pjevom, sve zanosnijim, u većim tonalitetima, leteći u visine, slaveći Gospodina.

I utjelovio se po Duhu Svetom

I utjelovio se – i postao čovjekom. Slušamo li bilo koju od uglazbljenih misnih dijelova – Kyrie, Gloria, Credo, Sanctus i Agnus Dei – u gotovo svakoj skladanoj misi kod tih riječi zamuknu riječi, staje dah, glazbala prelaze u jedan „pianissimo“.

Nema kršćanskoga skladatelja od imena koji nije skladao misne dijelove na latinskom jeziku. Svatko se okušao u crkvenoj glazbi, bio on vjernik ili inovjerac ili bezvjerac.  Ljudski se glas kod tih riječi – I UTJELOVIO SE PO DUHU SVETOM … I POSTAO ČOVJEKOM pretvara u umilnu pastoralu, idilu, a glazba u predivnu uspavanku uz kolijevku. Glazbenici su suočeni s Tajnom nad tajnama.

I kao da ne znaju kako bi tu Tajnu izrazili. I veliki klasici i veliki romantici, i jedan Mozart i Beethoven, Schubert i Gounod. Dojmljiv je tu napose Franz Schubert. Na smrtnoj postelji sklada svoju velebnu Misu u Es-duru i svjestan blizoga kraja ostavlja čovječanstvu svoju duhovnu oporuku, sklada uspavanku Isusu u jaslicama – u 12/8 taktu (dvanaest osminka).

Ta lirska duša čovječanstvu je za nepunih trideset godina života podarila nevjerojatno velik broj uglazbljenih pjesama, simfonija, skladbi, misa. U toj Misi u Es-duru ostavio je besmrtni trag i poruku svakomu od nas: Čovjek nije izgubljen, čovječanstvo ima svoju nadu u Isusu Kristu. Bog je radi nas ljudi i radi našega spasenja sišao s nebesa i postao čovjekom. U strahoti umiranja, neizbježivosti smrti i neumitnosti skoroga kraja poručuje svima: Život je lijep, ima smisla, Bog je tu u Isusu Kristu, među nama, nudi nam nadu i spas onkraj patnje i groba. Došao je podariti nam nadu.

Prignimo koljena – do zemlje

Hic genuflectitur – Ovdje se pokloni! Pred Tajnom preostaje nam samo jedno, pokloniti se, prignuti koljeno. Upravo kao što veli i ranokršćanski himan iz Poslanice Filipljanima, da se na ime Isusovo pokloni svako koljeno – na nebu, na zemlji i pod zemljom te da svaki jezik prizna: Isus Krist je Gospodin.  Marija je kazala svoj fiat – neka bude. Taj Marijin Fiat nešto je poput novoga stvaranja.

Na početku svijeta izgovara Bog svoju riječ i sve postaje, sve biva na Božju riječ. Neka bude i na Božju se riječ sve stvara. Marija izgovara sa svoje strane tu stvarateljsku riječ, svoj životni ‘da’, svoj ‘genoito – neka mi bude’, svoj ‘amen’. Na Marijin Amen Riječ postaje čovjekom u Djevici Mariji snagom Duha Svetoga.

Marija i Tajna

Mariji nije bilo ništa jasno, pa je stoga na Gabrijelov pozdrav dugo razmišljala (u izvorniku, vodila nutarnji dvogovor sa samom sobom), ali je (po)vjerovala Anđelu i dala svoj pristanak Bogu. Cijeli je život živjela s Tajnom, napajala se na Tajni, podarila dio same sebe, svoga srca, Tajni – Isusu, upravo kao što svaka majka pri rađanju daruje sebe svomu djetetu. Budući da Isus nije imao ljudskoga oca, vjerujemo da je bio daleko više nalik svojoj Majci nego su to druga djeca. To je zacijelo i razlog zašto Mariju toliko ljubimo, toliko je zazivamo, njoj se utječemo.

Tajna Utjelovljenja prisutna je u Isusovim riječima i djelima upravo kao što je i svaka osoba, svatko od nas u biti jedna velika tajna. Nitko se od nas ne može do te mjere uživjeti u drugu osobu da bi mogao ili znao opisati nečiju tugu ili radost, sreću ili žalost. Znanost je sposobna ustanoviti zakonitost, pravilnost u postupcima i procesima, ali ne može dovidjeti smisao, svrhu, kreativnost. Puke pojedinačne činjenice trebaju svrstavanje i tumač, a to onda iziskuje stvarateljski intelekt. Pojavnost vidimo, a bitno ostaje skriveno pogledu i ljudskim osjetilima. Tako i s Isusom.

Tajna – Otajstvo Isusove osobe 

Tajna Isusove osobe ne započinje u Nazaretu, Betlehemu ili pak za krštenja na Jordanu ili za čudesa koja prate njegovo djelovanje. Njegova Tajna započinje u vječnosti, potom se spušta u Marijino krilo, i ne postoji primjereniji stav pred tim misterijem od onoga što piše u Rimskom misalu: Hic genuflectitur – ovdje se pokloni. Jedino je poklonstveni stav i nama primjeren pred Isusom, pred Marijinim likom, pred tajnom spasenja, otkupljenja, pred tajnom smrti i uskrsnuća Gospodinova.

Tu (pre)staje misao i predodžbena moć. Nama je na raspolaganju samo ljudsko umovanje i pojmovi, nudi nam se znak ili znamen, u prostoru i vremenu, dok je tajna onkraj prostora i vremena. Možemo samo tumačiti, opisivati, ali ne možemo prodrijeti u bit Tajne.

Postao čovjekom – ima svoj klimaks u Isusovoj muci pred Pilatom, kad taj rimski namjesnik izvodi Isusa svjetini govoreći: Ecce Homo – Evo Čovjeka! Svi smo dužni dopisivati u svojim životima knjigu Božjih tajna. Marijin poziv u Međugorju na ustrajnu molitvu nije poziv na bijeg u samoću, od svijeta, nego poziv na proživljavanje i nasljedovanje Isusova i Marijina puta, od utjelovljenja do uskrsnuća, upravo u ovoj korizmi.

Moliti nam je kao što je Isus molio, povlačiti se u šutnju kao što je on bio u šutnji pred svojim Ocem. Slijediti Mariju na njezinu putu. Živjeti kao što je Isus živio, biti aktivan nakon što smo proveli vrijeme u molitvi. Na nama je izgovoriti poput Marije svoje Da Gospodinovoj volji, biti u Marijinoj i Isusovoj školi, biti do Isusovih nogu, dati se od njega poučiti, voditi, a potom naviještati i svjedočiti drugima vlastita iskustva.

Isus je došao k nama da bi nam dao u ruke ključeve života i smrti, da bi nam pokazao put iz životnih bespuća. Tomu služi i Međugorje od samih početaka.

RAZMATRANJE ZA SVETKOVINU BLAGOVIJESTI NAVJEŠTENJA GOSPODNJEGA

Danas slavimo navještaj Božjeg plana (spasenja čovječanstva) preko anđela Gabrijela Bezgrešnoj ženi  kojoj Nebo daje novo ime: Kecharitomene – Milosna – Puna milosti. Danas, točno devet mjeseci do Božića, slavimo veliko otajstvo UTJELOVLJENJA Sina Božjega, druge osobe Presvetog Trojstva (Vječne Riječi Božje) u krilu Blažene Djevice Marije koju je Bog nama predstavio kao “MILOSTI PUNU” tj. bez grijeha začetu. Blagdan koji datira još iz apostolskih/otačkih vremena, odmah nakon datuma Božića bio je prihvaćen i slavljen u cijeloj Crkvi.

U današnjoj svetkovini vidimo ispunjenje “Božjeg plana” još od vremena pada u Edenskom vrtu – Protoevanđelja (prvo evanđelje) koje je izrekao sam Bog u Knjizi Postanka 3,15 – „Neprijateljstvo ja zamećem između tebe i žene, između roda tvojega i njezina; on će ti glavu satirati, , a ti ćeš mu vrebati petu“. Očigledno, ovdje identificirana žena zacijelo je Blažena Djevica Marija (nova Eva) koja je rodila svoje Potomstvo, Mesiju, Isusa Krista (novi Adam), ‘koji pobjeđuje grijeh, sotonu i smrt svojom jedinom Žrtvom na Kalvariji’ (Heb 2,14; 1. Iv 3,8).

Ovaj tekst u Postanku također pretkazuje znak koji Gospodin daje kralju Ahazu preko Izaije kako je navedeno u Prvom čitanju (usp. Iz 7,10-14; 8,10), „Zato će ti sam Gospodin dati znak. Evo, djevica će začeti i roditi sina, i nadjenut će mu se ime Emanuel.“ Književno, sociološki kontekst toga odlomka govori o Ahazu, jeruzalemskom kralju, koji je osjećao da će mu se prijestolje srušiti zbog približavanja neprijateljske vojske. Njegova prva reakcija bila je ulazak u politiku ljudskih saveza. Izaija, naprotiv, predlaže da se problem riješi pouzdanjem u Boga, pozivajući kralja da zatraži znak, uvjeravajući ga da Davidova loza ne će biti uništena jer se Bog zakleo da će uvijek biti nasljednik na Davidovom prijestolju.

U tu svrhu Bog će odabrati djevicu koja će roditi sina Davidova, a on će se zvati Emanuel, ime koje znači “Bog s nama”. Drugim riječima, ne ovisimo isključivo o ljudskim resursima, političkoj moći i utjecajima, ekonomskom bogatstvu ili blagostanju i bilo čemu ljudskom. Proročanstvo o Kristovu dolasku, u povijesnom trenutku, tumači se kao znak Božje spasiteljske prisutnosti u korist njegova napaćena naroda, baš kao i ono iz Post 3,15, umjesto napaćene ljudske rase prekrivene grijehom. Stoga su Izaijine riječi proročanstvo o budućem Spasitelju i Kralju kroz Djevicu. Naša kršćanska tradicija uvijek je vidjela tu proročku najavu rođenja Isusa, Sina Djevice Marije.

U današnjem Evanđelju (usp. Lk 1,26-38) vidimo ispunjenje proročanstva iz Post 3,15 i Izaije 7,14. Ovdje anđeo Gabriel tumači znak najavljen u Izaiji (Prvo čitanje), da će Sin (Emanuel) koji će se roditi biti velik i zvat će se Sin Svevišnjega. Njemu će Gospodin Bog dati prijestolje njegova praoca Davida; vladat će nad Domom Jakovljevim zauvijek i njegovoj vladavini neće biti kraja.

Prikladno je pretpostaviti da je ispunjenju ovog proročanstva pomogla bezgrešna Djevica, koju Bog (preko anđela) oslovljava s ‘Kecharitomene’ (Milosti puna). Tako u današnjem blagdanu vidimo novu Evu (Blaženu Djevicu Mariju), ispunjenu Božjom milošću koja nadmašuje ono što stara Eva nije mogla učiniti. Analogno tomu, sveti Irenej (koji je predaju primio od samih učenika apostolskih) kaže da su i Nazaret (gdje je Djevica Marija imala susret s anđelom) i Eden (gdje je Eva djevica imala susret s Napasnikom) bili vrtovi, a zapravo je Nazaret pandan Edena. Tako bi se moglo shvatiti da se u ovim ‘vrtovima’ dogodio posjet Anđela svjetla odnosno Anđela tame. U oba slučaja, Anđeo je bio taj koji je vodio riječ.

U slučaju Eve, pitanje Anđela tame implicira nestrpljivost i nagovaranje na zlo; s druge strane, Anđeo svjetla, u svetoj pribranosti i miru pristupa Djevici iz Nazareta, novoj Evi; i s koliko se poštovanja klanja pred njom, i obraća joj se njezinim božanskim imenom “Kecharitomene”: ‘Zdravo, “Milosti puna”! Gospodin s tobom! Za Evu Zli anđeo jedva da je završio svoju riječ, dok je Eva bacila čeznutljiv pogled na zabranjeno voće: bila je nestrpljiva da uživa u neovisnosti koju joj je plod trebao donijeti. Ona brzopleto ispruža ruku; ona trga voće; ona ga jede, a smrt ju obuzima: najprije smrt duše, jer grijeh gasi svjetlo života; onda i smrt tijela, koje odvojeno od izvora besmrtnosti, postaje predmet stida i užasa te se konačno raspada u prah.

Ali skrenimo pogled s toga tužnog prizora i usmjerimo ga prema Nazaretu. Marija je čula anđelovo objašnjenje otajstva; volja i nakana neba joj je obznanjena, i kako je velika čast i povlastica donijeti radosnu vijest! Ona, ponizna sluškinja iz Nazareta, ima neizrecivu sreću da postane Majkom Božjom, a ipak treba sačuvati blago svoga djevičanstva! Marija se klanja pred tom suverenom voljom i govori nebeskom glasniku: ‘Evo službenice Gospodnje, neka mi bude po riječi tvojoj.’ Na taj je način nova Eva popravila neposlušnost stare Eve: Tek što Djevica iz Nazareta izgovori svoj fiat, ‘neka mi bude’, vječni je Božji Sin – koji je, prema božanskoj odredbi, čekao tu riječ – prisutan, djelovanjem Duha Svetoga, u čistoj utrobi Marijinoj. I tu On započinje svoj ljudski život; Djevica i Majka, Majka Božja.

Nikada nije postojao cjelovitiji ili ponižavajući poraz od onoga koji je današnji dan (Navještenje/Utjelovljenje) zadesio Sotonu. Dakle, Eva odnosi pobjedu u Mariji. Stoga otajstvom navještenja slavimo pobjedu nad grijehom i sotonom po ‘Da’ Blažene Djevice Marije u božanskom planu Božjem. Za ‘Da’ (sluškinja sam Gospodnja, neka mi bude po tvojoj riječi) Blažene Djevice Marije kaže se da je odraz onoga „Evo me…“ koje je Krist rekao prije ulaska u Riječ.

Drugim riječima, u Drugom čitanju (usp. Heb 10,4-10) čuli smo predivan odlomak u kojem autor Poslanice Hebrejima tumači današnji psalam [39(40),7-11] u svjetlu Kristova utjelovljenja: Kad je Krist došao na svijet, rekao je: „Evo me, dolazim! U svitku knjige piše za mene: Milje mi je, Bože moj, vršiti volju tvoju“! Stoga, „pred otajstvom tih dviju izjava ‘Evo me’, to jest ‘Evo me’ Sina i ‘Evo me’ Majke, od kojih se svaka odražava u drugoj, tvoreći jedan  Amen  Božjoj volji punoj ljubavi, mi smo ispunjeni čuđenjem i zahvalnošću, i klanjamo se ničice“ (usp. Joseph Ratzinger).

Današnja svetkovina pomaže nam jasno vidjeti kako sve u Crkvi seže do otajstva Marijina prihvaćanja Božje Riječi, kojim je djelovanjem Duha Svetoga savršeno zapečaćen Savez između Boga i čovječanstva. I mi smo pozvani na savršen odgovor na Božju volju u svom životu. Slavljenje ove svetkovine u korizmi trebalo bi nam pomoći da bolje shvatimo da čak i usred trenutne patnje, boli, pošasti, bolesti, gladi itd. s kojima se današnji svijet suočava, još uvijek možemo vršiti Božju volju ustrajući čvrsto u vjeri i pouzdanju u Boga te osjetljivi i milosrdni za potrebe naše braće i sestara. Poput Blažene Djevice Marije i Gospodina našega Isusa Krista uvijek stojmo pred Bogom govoreći: Evo me, dolazim vršiti tvoju volju!

Neka Gospodin blagoslovi i oplodi svoje riječi u našim srcima, kao u Marijinu srcu!