Foto:Radiopostaja Mir Međugorje
Mk 16,15-20
Isus se ukaza jedanaestorici i reče im: »Pođite po svem svijetu, propovijedajte evanđelje svemu stvorenju. Tko uzvjeruje i pokrsti se, spasit će se, a tko ne uzvjeruje, osudit će se. A ovi će znakovi pratiti one koji uzvjeruju: u ime će moje izganjati zloduhe, novim će jezicima zboriti, zmije uzimati; i popiju li što smrtonosno, ne, neće im nauditi; na nemoćnike će ruke polagati i bit će im dobro.«
I Gospodin Isus, pošto im to reče, bude uzet na nebo i sjede zdesna Bogu.
Oni pak odoše i propovijedahu posvuda, a Gospodin surađivaše i utvrđivaše Riječ popratnim znakovima.
Od prvoga do devetoga tjedna kroz godinu u svagdanjim čitanjima Crkva nam nudi odlomke iz Markova Evanđelja. Počinje Isusovim proglasom: “Ispunilo se vrijeme! Približilo se kraljevstvo Božje! Obratite se! Vjerujte evanđelju!” (Mk 1, 10 s.).
Evanđelist Marko, prema drevnoj predaji, nije bio ni apostol ni Isusov učenik. Ali njegova obitelj ima prisne veze sa zajednicom i tako je mogao steći puno povjerenje apostola. Deset puta se spominje u Novom zavjetu. Vjerojatno je evanđelist Marko onaj mladić, koji je išao za uhićenim Isusom, zaogrnut plahtom, a kad su ga htjeli uhvatiti on ostavlja plahtu i bježi gol.
Te je noći vjerojatno čuvao mali posjed Getsemani, da brojni hodočasnici ne unište maslinik. Njegova je majka ustupila taj vrt Isusu i njegovim učenicima za molitvu i za noćni boravak, kao i svoju kuću. Na drugom mjestu u Svetom pismu opet stoji da Petar, čudesno oslobođen okova, dolazi u kuću majke Ivana Marka (Dj 12, 12). Petar ga zova “moj sin” (1 Pet 5, 4).
S Barnabom je u nekom srodstvu. Sudjeluje s Barnabom i Pavlom na prvom misijskom putovanju. Vidi da je to za njega preteško, te ih ostavlja u Pergi, te se vraća u Antiohiju. To je bio razlog da se i Barnaba odijeli od Pavla i da ovaj krene na drugo veliko misijsko putovanje, a Barnaba i Marko odlaze na Cipar.
Pridruži se opet Pavlu i u Rimu je za Pavlova prvog zatočenja (Kol 4, 10; Flm 24). Suradnik je i Petrov. Papija, u drugom stoljeću, donosi najstarije svjedočanstvo: “Marko, postavši tumač Petrov”, piše vjerno, iako bez reda (kronološkog) što je Petar propovijedao o nauku i djelima Gospodinovim.” Sv. Irenej kaže da je sastavio Evanđelje dok su Pavao i Petar evangelizirali u Rimu i utemeljivali rimsku Crkvu. Marko rimskoj Crkvi pismeno predade što je Petar propovijedao. Predaje se slažu, da je Marko sastavio svoje Evanđelje, da je napisano na temelju Petrova propovijedanja, i da je napisano u Rimu, za rimske kršćane. Njegov je spis nešto kao „Petrovi memoari“ – podsjetnik na Isusa i njegov život te navještaj.
Iz sadržaja samoga spisa vidi se da je pisac Židov, da piše za vjernike izvan Palestine, za obraćenike iz poganstva. Ne spominje “Zakon”, a navodi iz Starog zavjeta su rijetki. Tumači židovske običaje koji su nerazumljivi za njegove čitatelje. Ako donosi neku aramejsku riječ, odmah je prevodi. Ima pred sobom rimski svijet. Pisao je Evanđelje u Rimu, za vjernike te zajednice, vjerojatno 62. godine, prije prvog progonstva rimskih kršćana za cara Nerona, s Petrom na čelu, godine 64., ili prije Pavlova mučeništva, godine 67.
“Početak Evanđelja Isusa Krista!” (Mk 1, 1)
Raspored građe, čini se, dolazi iz apostolskog propovijedanja: Priprava za javno djelovanje (Mk 1, 1-13), djelovanje u Galileji (1, 14 – 10, 12), u Jeruzalemu (gl. 11-13), muka, smrt i uskrsnuće (gl. 13-14)
Oci nisu toliko tumačili Markovo Evanđelje. I do nove liturgijske obnove, čitalo se u nedjeljama poslije Duhova samo u tri nedjelje, dok Matejevo u 20 nedjelja, Lukino u 16, Ivanovo u 12. Danas se u godini B čita Markovo Evanđelje. K tome, kako smo spomenuli, i u svagdanjim čitanjima od 1. do 9. tjedna kroz godinu. To je bibličare potaklo da postupno otkrivaju veliko bogatstvo i evanđeoske poruke što nam ovo najmanje Evanđelje pruža.
Marko nam svjedoči da postoje već pisane zbirke o čudesima, apoftegmata (kratki izvještaji koji uokviruju Isusovu riječ), prispodoba kojima se služi. Značajni su kod Marka sažetci Isusova djelovanja, kao i dodatak, naime, sažetak Isusovih ukazanja.
Uočena je teološka misao u rasporedbi građe. Vrhunac Isusove objave jest Petrova ispovijest u Cezareji Filipovoj. Do te točke naglašena je “mesijanska tajna”. Isus brani da ga nazivaju Mesijom. Nakon toga otkriva otajstvo svoje osobe, da je on doista Mesija, ali Mesija patnik. I počinje učenicima jasno govoriti što ga čeka u Jeruzalemu, i da će kroz patnju, smrt i uskrsnuće ostvariti svoje poslanje, spasenje donijeti svijetu. Učenicima je neshvatljivo da bi Mesija mogao završiti kao toliki lažne mesije u to vrijeme – na križu!
Markovo Evanđelje nije Isusov životopis, nego svjedočanstvo, proglas spasenja. Za razliku od Mateja, ne daje veliki značenje govorima, a zaustavlja se na pripovijedalačkim dijelovima. Stil mu je jednostavan, pučki, ali pun živosti i snažnih opisa.
Današnji bibličari otkrivaju teološku dubinu Markova Evanđelja upravo u postupnoj objavi Isusove osobe. Upravo “mesijanska tajna”, kojom Isus otajstveno obavija svoju osobu u prvom dijelu svoga Evanđelja, otkriva snažni dinamizam u njegovu propovijedanju. Božanski Učitelj učenicima zapovijeda i nalaže šutnju, pa i samim demonima, o tajni njegove osobe. Izbjegava zanos, entuzijazam naroda i povlači se u pustinju. Matej i Luka to iznose bez doktrinarne zauzetosti, dok Marko iznosi teološki naboj, ne zamagljujući povijesnu stvarnost.
Kako protumačiti mesijansku tajnu? Isus skriva mesijansku tajnu da ispravi lažni pojam mesijanizma, vezan uz političko i ovozemno kraljevstvo. Želi ukazati da istinu Isusove osobe shvaćaju samo oni kojima je dana milost obraćenja i koji to prihvaćaju. Konačno usmjerava svoje Evanđelje na sablazan križa, da pokaže kako ono nije sablazan i ludost, već očitovanje Božje sile i mudrosti. Tako usmjerava od početka pogled čitatelja na lik Sluge Patnika koji u svojoj boli i samoći spašava svijet.
Marko više od drugih evanđelista ističe Isusovo čovještvo. I drugi evanđelisti naglašavaju da je Isus doista “pravi čovjek”, ali ga promatraju u svjetlu proslavljenoga Gospodina. Marko Isusa oslikava više povijesno, kao čovjeka. Ne ublažava ono ljudsko u Isusu. Samo Marko donosi zgodu o Isusovu gnjevu, gorčini, grožnji, zgražanju; samo on donosi Isusovu molbu za učenike, uzdiše i vapi Ocu; ljubi djecu i mladića, iako ne odgovara na poziv da ga slijedi.
Markovo Evanđelje jest evanđelje katekumena, onih koji postavljaju pitanje: “Tko je Isus iz Nazareta?” Samo on započinje svoje evanđelje: “Početak Evanđelje Isusa Krista, Sina Božjega.” To će potvrditi sam nebeski Otac u preobraženju: Isus je Sin Božji. I satnik podno križa, predstavnik vjernika obraćenika iz poganstva: “Zaista, ovaj čovjek bijaše Sin Božji!” (Mk 15, 39)
Do te vjere evanđelist Marko postupno nas uvodi otkrivajući mesijansku tajnu što se posvema očituje u smrti i u uskrsnuću Isusovu, da je Isus iz Nazareta pravi čovjek i pravi Bog.
Fra Tomislav Pervan/Radiopostaja Mir Međugorje