Reče Isus svojim apostolima: »Čuvajte se ljudi, jer će vas predavati vijećima i po svojim će vas sinagogama bičevati. Pred upravitelje i kraljeve vodit će vas poradi mene, za svjedočanstvo njima i poganima.
Kad vas predadu, ne budite zabrinuti kako ili što ćete govoriti. Dat će vam se u onaj čas što ćete govoriti. Ta ne govorite to vi, nego Duh Oca vašega govori u vama!
Brat će brata predavati na smrt i otac dijete. Djeca će ustajati na roditelje i ubijati ih. Svi će vas zamrziti zbog imena moga. Ali tko ustraje do svršetka, bit će spašen.
Jučerašnji i današnji dan, Božić i Stjepandan, odnose se poput svjetla i tame. Pjev anđela i radosno ‘Venite adoremus’ ima, proživljava svoj finale, dobiva svoju završnu riječ na današnji dan u ubojstvu, prolijevanju krvi. Mora li tako biti? Čini se da je to i onda a i danas nužna popratna pojava kršćanstva na bilo kome novom zemaljskom predjelu. Gotovo su redovito misionari plaćali glavom odvažnost svjedočenja novine u Kristu Isusu.
Zašto je ranoj Crkvi bilo bitno vezivanje mučeništva svetoga Stjepana uz Isusovo rođenje. Znamo da je Božić uveden kao svetkovina dosta kasno. Crkva je najprije slavila Uskrs, odnosno događaje oko Isusova uskrsnuća. Ono je i povijesna ali i metapovijesna činjenica.
Slavila je Crkva od ranih dana svetoga Stjepana jer je u njemu vidjela nešto kao ovjerovljenje, kao potvrdu vjere u Isusovo uskrsnuće. Ako ne netko spreman za svoju vjeru mučenički umrijeti, i to u samim početcima, on svojim životom i mučeništvom tako reći ratificira pred javnošću i Veliki petak i uskrsnuće Gospodinovo. On daje svjedočanstvo o neuništivosti života. Upravo posljednja knjiga Novoga zavjeta Ivanovo Otkrivenje govori na toliko mjesta o mučenicima i mučeništvu koji peru svoje haljine u Krvi Jaganjčevoj.
Poveznica malenoga Djeteta u Betlehemu i mučenika Stjepana veli nam da Bog ne bježi od malenoga, neznatnoga, da se Bog objavljuje u Djetetu, nezamjetljivu, siromašnu. Bog nije Bog moći i sile, slave i pompe, nego je on onaj koji je toliko velik da može postati i malen, da se može odreći svoga božanstva i postati jednim od nas.
Stjepan je otišao u smrti, umro kao mučenik, jer je bio osvjedočen, naspram Velikom vijeću i sudištu pred kojim se našao: Isus Krist je Bog, u njemu je Bog stupio u ovaj svijet na način kakav bijaše ljudima nepredočiv. I tako blizak da ne može biti bliži. Stjepan je mučenički podnio smrt jer je vjerovao u Dijete iz Betlehema. Stjepan nam pomaže shvatiti što to znači, vjerovati da je Bog postao čovjekom.
Pitamo se: Što je to opasno, zazorno, neprihvatljivo u osobi i poruci Isusa Krista za ovaj svijet, da mu se ljudi toliko snažno opiru, s toliko mržnje, žestine, nutarnje i vanjske nesnošljivosti? Evanđelisti pišu, bilježe navještaj prve Crkve i bilježe Isusove riječi prema sjećanju najbližih učenika. U njima se isprepliću izvorni izričaji, ali i povijesna konkretnost u kojoj se nalaze. Jedno je jasno: Onaj tko je Isusov, tko do kraja pristaje uz Učitelja, dijeli njegovu sudbinu. Odbacivanje, mržnju, ubojstvo.
Prisjetimo se Isusova prvog nastupa u Nazaretu zabilježena u Lukinu evanđelju (Lk 4), ili reakcije slušateljstva u Markovu izvješću (1,21 sl.) nakon Isusova prvoga javnog nastupa u kafarnaumskoj sinagogi: Nova li i snažna nauka! Nešto nečuveno i neviđeno. Neponovljivo! U prvom naletu odobravanje, ali kad treba raskinuti sa starim, uhodanim, tada redovito slijedi revolt, bunt, mržnja, odbacivanje. Na prvom su ga koraku htjeli strmoglaviti niz obronak njihova brda.
Isus jasno veli i svima poručuje: Novo vino u nove mjehove. Staro više nije prikladno prihvatiti novo. Jer pri vrenju novog vina, stari su mjehovi istrošeni, te propada sve. I vino i mjehovi. A ovo novo što se događa na njihove oči je novina, neviđena i nečuvena. U svakom pogledu.
Jest, čovjek će na prvi pogled biti zanesen naukom, idejama i savjetima te osobom Isusa Krista. Kad se pak životno, egzistencijalno suoči sa zahtjevnošću i promjenom staroga u novo, dolazi do zakočenosti. Ljudi povuku „ručnu“. Vječni problem koji se nameće svakomu čovjeku u svim vremenima. Vidjeti uzvišenost i blaženstvo jednoga, ali ostajati u baruštini staroga. Ocrtao je to u antropološkom smislu savršeno sveti Pavao u Poslanici Rimljanima (Rim 7).
Pa i hedonistički poganski pjesnik Ovid, koji je zbog svoga nemoralnog života prognan iz Rima (Video meliora proboque, deteriora sequor: Vidim što je bolje i savršenije, to i odobravam cijelim svojim bićem, ali slijedim ono što je po mene gore). Nema toga što se ne želi ugušiti, u klici i zametku, ako se sukobljava s onima koji ‘imaju i vode glavnu riječ’, koji se ‘pitaju’, koji nadziru, kontroliraju i cenzuriraju provedbu zakona, propisa, i koji normiraju sve u tančine, koji se izdaju za „režisere“ povijesti i ljudskih života.
To je stalni problem koji prati svaku religiju od samih početaka. Duh i okamine, pokušaji sputati, ritualizirati, normirati i staviti u stezulje sve ono prema čemu čovjekov duh iskonski teži. Slovo, zakon i Duh. Vječna suprotstavljenost karizme i institucije, a zapravo bi moralo biti prisutno međusobno nadopunjavanje u svemu.
Postaje opasno kad čovjek vlastite interese (narodne, plemenske, stranačke, klanske, obiteljske ili staleške) nadredi svemu. Tada dolazi do neminovnih sukoba. Za Isusa je daleko značajnije duhovno od tjelesnog, nadnaravno od čisto naravnoga, fizičkog egzistiranja. Zapravo, duhovno je jedino bitno. To su shvatili svetci i mučenici. To je shvatio i Stjepan te povukao zaključke za sebe i potonje naraštaje. Odlučio se za novinu u Isusu Kristu.
Svijet nije svijet djece, nije svijet Božića, nego uglavnom odraslih, ‘pametnih’, ‘iskusnih’, svijet birokracije i činovnika, propisa i zakona, ograda i zabrana. Ma koliko nam bio srcu Božić drag, Stjepandan nas uči drugoj, krvavoj zbilji vjere i života. Svijetu odraslih, koji zatiskuju, začepljuju uši, koji ne žele čuti osloboditeljsku poruku. Koji još uvijek, pa i ovdje, žude za egipatskim loncima nekakve tobožnje uhljebljenosti, sigurnosti, materijalne neovisnosti i standarda, ali istodobno i duhovne i duševne osakaćenosti, kastriranosti.
Treba polomiti te lance staroga, rastrgnuti verige Zloga, porušiti zlatnu telad i pretvoriti tu telad u pepeo te se osmjeliti prema Novomu koje zasja u Isusu Kristu. Toga su svjedoci svi koji su bilo gdje pokušali živjeti tu novinu poput prvomučenika Stjepana i svih koji su stupili na njegov, zapravo Isusov kolosijek…
Na kraju čitanja o Stjepanovu mučeništvu – a njegov govor je najdulji u cijelom Novom zavjetu osim Isusova Govora na gori, nalazi se u Djelima apostolskim u 6. i 7. poglavlju – prvi put izranja Savlov-Pavlov lik.
Do njegovih su nogu odložili Stjepanove haljine. Bio je Savao revnosni farizej, progonitelj Novoga Puta, ali je vjerojatno u tome trenutku bio pokoleban u svome stavu. Kako to da ovako mlad čovjek spremno daje život i ide u smrt za Isusa Krista? Kako to da odlučno prihvaća smrt u naponu snage? I svjedoči neviđene zbiljnosti. To bi moralo i nas p(r)otresti!
I što je rezultiralo iz Stjepanova mučeništva? Djela nam apostolska govore kako je nastao ljuti progon Novoga puta, vjernika koji su prianjali uz Isusa Krista, te su se razbježali iz Jeruzalema. U svim smjerovima. Sve do Male Azije, Egipta, Sirije, Srednjeg istoka. Naizgled katastrofalan kraj rane Crkve u Jeruzalemu, ali ujedno i početak širenja, misioniranja u poganskom svijetu. Nosili su sa sobom novinu Isusa Krista.
Stjepanovo mučeništvo bijaše nešto kao inicijalno paljenje za misije. I danas su vjernici kršćani najprogonjeniji u svijetu, ali se istom progresijom i šire diljem svijeta. Primjer Stjepana Prvomučenika nadahnuće je svima. Svi mučenici dijele sudbinu Stjepanova svjedočanstva.
Fra Tomislav Pervan/Radiopostaja Mir Međugorje