Foto:Radipostaja Mir Međugorje
Iv 14,1-6
Reče Isus svojim učenicima: »Neka se ne uznemiruje srce vaše! Vjerujte u Boga i u mene vjerujte! U domu Oca mojega ima mnogo stanova. Da nema, zar bih vam rekao: ‘Idem pripraviti vam mjesto’? Kad odem i pripravim vam mjesto, ponovno ću doći i uzeti vas k sebi da i vi budete gdje sam ja. A kamo ja odlazim, znate put.«
Reče mu Toma: »Gospodine, ne znamo kamo odlaziš. Kako onda možemo put znati?«
Odgovori mu Isus: »Ja sam Put i Istina i Život: nitko ne dolazi Ocu osim po meni.«
Isus sa svojima vodi krajnje ozbiljne razgovore. On, razvidno je, od njih odlazi, ide k Ocu, odakle je i došao. Kako pomoći svojima kad ga više ne bude? Zašto odlazi ovako naglo, a oni krajnje nespremni? Isus im je u osobi jedna velika zagonetka i poteškoća. Prebrzo se pojavio, prebrzo od njih odlazi. Na kraju, ne ostavlja im nikoga kao svoga nasljednika, od pravoga formata.
Jasno im jedno veli: Idem natrag, u vaš budući zavičaj. Idem pripraviti vam mjesto. Nije to više starozavjetni šeol, mračni poganski Had, mjesto tmine i mraka, zaborava i sjena, nego idem dam vam pripravim mjesto uz svoga Oca. U Očevoj kući. Kao da im želi reći: Imate mene i dosta vam je!
Ponovno slušamo iz Isusovih usta ključne, temeljne riječi koje rabi Ivanovo Evanđelje. Stanovati, biti, obitavati, potom vjerovati, imati život, svjetlo, put, istina. Prva riječ koju su uputili učenici za prvoga susreta bijaše: “Učitelju, gdje stanuješ?” (1,38). Isus im samo kratko odgovara da dođu i vide. I ostali su s njime ono popodne, do kasno uvečer. Otvorio im je tu svoje srce, uveo ih u tajnu svoje osobe. I ostali su s njim trajno, zauvijek. Uslijedila je kod njih nutarnja temeljita preobrazba mišljenja i djelovanja.
Gdje Isus stanuje? – Sjetimo se iz Lukina Evanđelja: “Niste li znati da moram biti u onome što je Oca mojega” (Lk 2,49) – odgovara Majci i Josipu. Dakle, Isusovo je obitavalište u Ocu. On je u Ocu, Otac je u njemu. Stoga mu je suvišno zemaljsko stanište. Imaju lisice svoje jazbine, ptice svoja gnijezda, ali Isus nema ništa na ovoj zemlji. Nema mjesta gdje bi glavu naslonio. Uvijek je podstanar na ovoj zemlji. Beskućnik je on i stranac. Ali, „Gospodnja je zemlja i sve na njoj“.
Stoga obećaje svojima trajni boravak kod Oca. Već im je obećao da će i oni biti s njime gdje je i on (12,26). Prethodno ga je Petar pitao, kamo to on odlazi? (13,36). Apostolu Tomi to je nejasno, pa ponovno priupituje Gospodina. Njemu odgovor visi u zraku: Kako bismo poznavali put, kad ne znamo konačnoga cilja? – Onda Isus do kraja otvara karte: “Ja sam u osobi i cilj, i put do cilja!” To njegovo JA SAM obuhvaća oboje: I pristup k Ocu, k Božjoj istini kao i pristup k istinskome životu.U Starome zavjetu Bog je objavio svoje ime Mojsiju iz gorućega grma: “Ja sam koji jesam!” – Ovdje je Isus konačna objava Božjega Imena. U Isusu se objavljuje sami Bog. Isus kao Božji Sin posrednik je Božje vječne istine i života. Isus kao “Svjetlo svijeta” – tu, na Isusovu licu i Isusovoj osobi zrači Božja istina u tami i neznanju svijeta, u moru laži. Time je Isus put do Boga. On je i Božji život među nama. Čovjek može otkriti put do Boga jedino s pomoću Isusa. S pomoću njega, preko njega, s njime. Bog nije Bog za sebe, nego je on to za one koje ljubi.
U Starome zavjetu Tora – Mojsijev zakon bijaše put, uputnik do Boga. Ovdje Isus stupa namjesto Mojsijeva zakona i sažimlje sve u svojoj osobi. „Nitko ne dolazi Ocu osim po meni“, reći će Isus. Bog je čovjeku jedino u Isusu dostupan. To je ono što se htjelo izraziti i u dokumentu Zbora za nauk vjere “Dominus Jesus” u godini Velikoga jubileja, 2000. Jedini je Isus posrednik između Boga i ljudi, Isus kojega naviješta Crkva i koji je u Crkvi. On je odgovor na sva čovjekova filozofska pitanja i životna traganja.
Vjerovati znači biti u takvu odnosu prema Isusu Kristu da taj Isus postane temeljem moga vlastitoga bića i života, da postane početkom i svršetkom, alfom i omegom svega moga i tvoga, svih naših kretnja i nakana. On treba biti mjerilom i snagom moga/našega života. U kolikoj ćemo to mjeri postati, zavisi od vjernosti spremnosti na žrtvu i odricanje. Stoga vjernik ne može jednostavno kazati za sebe kako je on kršćanin, nego se trudi takvim postati. U mjeri u kojoj on to postaje, otvaraju mu se vrata života, biva prihvaćen u Kristov krvotok, božansku transfuziju.
Dubinu riječi o putu, istini i životu nemoguće je iscrpsti. Isus nas uključuje u svoju sudbinu, postajemo dionici njegove naravi i života. Živeći u Kristu vjernik ide putem, jedinim bitnim, ide iz okova ovozemaljskoga u slobodu novoga stvorenja. Sve poprima novu protegu i kakvoću, iskorak iz uhodanoga u novo, pretvorba u samoga Gospodina.
Kako to predočiti, tu novinu puta s Isusom? Primjerice, ako živimo s drugima u zajedništvu a istodobno mislimo na Isusa Krista, ako pokušavamo shvatiti Isusa, s Njime razgovarati – onda će i naše ophođenje s ljudima biti drukčije. Ne u smislu da ćemo imati neku tajanstvenu moć ili silu nad njima ili da ćemo biti bezgrješni. Možda ćemo biti strpljiviji, razumniji, bolji, dobrostiviji, dobrohotniji, velikodušniji, možda se ne ćemo onako olako na druge otresati ili pokazivati svoju osionost, nadmenost i agresivnost.
Čovjek poprima novu kvalitetu života, usmjeruje sve svoje prema Kristu. Ne mora mijenjati svoje zvanje, ali će njegov posao i zvanje poprimiti novu kategoriju i protežnicu, kristovsku, kristoliku, i on će nužno mijenjati svijet oko sebe. Imat će novu kvalitetu. Sve stvari ostaju iste, ali ipak ne ostaju iste. Sve u Kristovu ozračju poprima novu dimenziju i kvalitetu, brige postaju manje, boli i nevolje života snošljivije, čovjek pobjeđuje mnogo toga što inače ne bi mogao u normalnim okolnostima.
Vidimo to na svetcima koji su postali novi ljudi u ophođenju s Isusom. Oni su ti koji su unišli u Isusovu osobu i život, koji dijele njegovo čovještvo i božanstvo. Po Kristu biva moguće biti kršćaninom. Unatoč stalnim prigovorima i nedostatnostima, unatoč stalnim predbacivanjima svijeta. Svijet ne želi Krista, pa time ni kršćane. Oni su smetnja i prigovor, oni su živa osuda i sud onomu što je svjetsko, u svijetu i od svijeta. Oni su trn i žalac u tijelu ovoga svijeta.
Krist je pobijedio svijet i ta je pobjeda zajamčena i onima koji su njegovi. Stoga Isus svoje uvjerava upravo na Posljednjoj večeri kako se moraju radovati što on odlazi. Odlazi s jasnom zadaćom, vratiti se i povesti ih za sobom. Izravno k Ocu.
Isus je Istina. Logos je istina svih stvari. Zato je on i istina o mome i tvome životu, u njemu je moja udomljenost, moj stan. U njemu se moram potražiti želim li pronaći ono svoje bitno, autentično. Nije to nikakva čarolija ili opsjenarski, iluzionistički, mađioničarski trik, hokus-pokus, nego početak novoga bivovanja koje Isus omogućuje.
Život je trajna borba, a kršćani su borci. Tako su govorili stari otci. Svatko je od nas bojno polje, agon, areopag, na kome se odvija i bije bitka života. Ishod je zajamčen stanemo li na Isusovu stranu i bude li Isus nutarnja snaga, pogonsko pero i tajna našega života.
Fra Tomislav Pervan/Radiopostaja Mir Međugorje