Foto:Radiopostaja Mir Međugorje
Iv 3,16-18
Uistinu, Bog je tako ljubio svijet te je dao svoga Sina Jedinorođenca da nijedan koji u njega vjeruje ne propadne, nego da ima život vječni. Ta Bog nije poslao Sina na svijet da sudi svijetu, nego da se svijet spasi po njemu. Tko vjeruje u njega, ne osuđuje se; a tko ne vjeruje, već je osuđen što nije vjerovao u ime jedinorođenoga Sina Božjega.
Trojedini Bog, Otac, Sin i Duh Sveti, nije daleka, neshvatljiva tajna koja bi obitavala samo u nepristupačnom svjetlu. Jasno, Bog je po sebi tajanstven i neshvatljiv, ali taj Bog je Bog koji je progovorio, koji je odgovarao na čovjekova pitanja, vapaje. Odgovorio je na vapaje Izraelaca, objavljuje im se na Sinaju, u sebi uključuje gotovo bismo rekli oprječne značajke: Sveti, nedohvatljivi, ali ujedno blizi i milosrdni Bog, koji je strpljiv, milostiv, koji prašta, molitve uslišava.
Jedna poučna zgoda kaže: Jednoga je dana Bog bio umoran od ljudi. Stalno su mu dosađivali sa svojim molbama i zahtjevima, tražili su od njega ovo i ono. I tako je Bog zaključio da e se povući i sakriti na neko vrijeme. Okupio je oko sebe sve svoje savjetnike i pitao ih: „Gdje da se sakrijem?” – Neki su savjetovali: sakrij se na najvišu planinu svijeta. – Drugi su rekli: Ne, sakrij se u najdublje morsko dno, tamo te ne će tražiti. – Treći preporučuju: Idi s onu, tamnu stranu mjeseca, tamo je najsigurnije skrovište. Na kraju se Bog obrati svome najmudrijem anđelu i upita ga: A što mi ti savjetuješ? Anđeo odgovori: Sakrij se u ljudsko srce! To je jedino mjesto na koje nikada ne dolaze u tu te sigurno ne će tražiti.
Naime, gdje god i kad god ljudi traže nešto bezuvjetno, oni zapravo Boga traže. Nešto što njihov život do kraja ispunja. Pa su onda u potrazi za novcem, bogatstvom, imanjem, karijerom, za užitcima, provodom, i misle naći u tome smisao i puninu života. Jasno, sve kriva i pogrješna mjesta koja čovjeka ne mogu do kraja ispuniti niti zadovoljiti. Sva ta traženja na kraju svršavaju u slijepoj ulici. Onaj anđelov mudri savjet može biti i svima nama putokazom, gdje Boga potražiti. Na to nas napućuje sam Gospodin, ali također i apostoli. Bog nije daleko, nije on kompliciran, kako mi to zamišljamo. Isus nam tako zorno govori o Bogu, o Ocu, u slikama, koje možemo shvatiti i prihvatiti.
Već u prvim redcima Biblije jasno je o čemu ovisi čovjekov život i njegov uspjeh: o povezanosti s onim tko ga je dao, o pouzdanju u Boga. I on je sam postavio temelje za to povjerenje i, takoreći, upisao se u najdublju nutrinu čovjeka. To znači priča o stvaranju gdje Bog udahnjuje u svakoga čovjeka svoga Duha. Budući da postojimo i živimo, nosimo nešto Božje u sebi, svatko od nas, i nešto što se ne može izgubiti. To je onaj Božji DNK u čovjeku, njegov code u svakome od nas. Na to nas Isus podsjeća u tolikim svojim riječima, slikama, prispodobama.
Pavao, Apostol naroda, komu je Bog tako snažno i intimno progovorio na putu u Damask u njegovu srcu, koji je zasjao u tami njegova života (makar je bio učenjak, farizej „par excellence“), koji je po Isusu u Duhu Svetome odgovorio u njegovu životu, završava svoj polemički spis Druge Korinćanima: Radost i zahvalnost koji izbijaju iz svake pore njegova žića, slijevaju se u trostruki dar trojstvenog Boga: milost, ljubav, zajedništvo. To je Bog njegova života, a njegov je cijeli život samo jedan veliki hvalopoj Bogu koji mu se objavio u Isusu Kristu. Što treba činiti svijet? Prihvatiti Božju ruku i ponudu. To jasno zbori Isus u noćnom razgovoru s Nikodemom.
Jedna od temeljnih spoznaja novije teologije jest da se vjera ne da niti naučiti niti dokazati. U vjeru se može samo uvoditi, na vjeru se može poticati moleći da Duh koji je u nama po krštenju zasja u srcima. I u katehezi se prelazi postupno s modela instrukcije na model inspiracije, s poučavanja na oduhovljenje i prodahnutost do koje se dolazi ophođenjem s duhovnim osobama. Tu je nezamjenjiva uloga npr. ruskog „starca“ koji uvodi u misterij, duhovnog oca koji posreduje iskustvo sinu-tražitelju ili iskušeniku. Vjera se budi, a ne dokazuje niti se dokazima potkrjepljuje.
Zasluga je jednoga Karla Rahnera što je upravo upozorio na zaboravljenu činjenicu kako npr. novozavjetni pisci i spisi uopće nemaju potrebe ni povoda da svojim čitateljima ili slušateljima dokazuju Božju opstojnost. Ti spisi a i pisci koji ih pišu nisu prisiljeni da se mukom dovinu do spoznaje Boga. Za njih je Bog a ne stvorenje prva stvarnost i datost. Naša stvorena stvarnost tek po Bogu postaje zbiljom, postaje shvatljivom i jasnom. U svjetlu Boga on promatraju sve. Idu, rekli bismo, suprotnim smjerom od nas. Mi bismo od stvorenoga k Bogu, a oni od Boga prema stvorenju i ljudima. Odakle to, tolika svijest i osvjedočenost?
Odgovor možemo pronaći samo u jednome. U Isusu. U njegovoj nazočnosti i ozračju te osobe čovjek je i ne htijući bio u Božjem magnetskom polju. Isus je cijelim svojim bićem Boga zračio i ophodeći s Isusom ljudi su imali dojam – a u bitnome to bijaše i posljedak svega njegova djelovanja – da ophode s Višnjim, nečim što je nemoguće staviti u ljudske protege. Sve njegovo bijaše jedna velika objava Boga.
Već smo gore (usp. 7. uskrsnu nedjelju) spomenuli kako je i Isusova šutnja, napose ona na križu način na koji se Bog objavljuje. Prividno je ondje i sam Bog na Isusov završni glasni vapaj zamuknuo, ali je odgovor došao u uskrsnuću od mrtvih. Učenici su bili opčinjeni Isusom, njegovim riječima, ponašanjem svoga Učitelja, da je bilo gotovo suvišno dokazivati kako je Bog bio s njime i u njemu. Novi zavjet je jedna velika prožetost tajnom Boga, trojstvenoga, a prva objava te Tajne uslijedila je za evanđeoskog pozdrava Mariji. Ona prva postaje nositeljicom tajne Oca, Sina i Duha Svetoga. Miljenica Očeva, Majka Sina i Zaručnica Duha.
Ništa normalnije od Boga, ništa naravnije od Boga, ništa neposrednije od Boga. To je zaključak koji se može povući u Novom zavjetu. Bez filozofskih ili metafizičkih umovanja, a i bez oslonca u možebitnoj genijalnosti novozavjetnih autora njihova svijest uronjenosti u Božju egzistenciju počiva ili se može svesti na njihov intimni odnos s Isusom. On je preokrenuo njihovo mišljenje, on je preslojio njihova razmišljanja: Kao što je za Isusa Otac bio prva životna datost, to isto biva Otac nebeski i za one koji su za Isusom pošli. Kao što Isus bijaše protok i strujanje Božje ljubavi u svijetu, i onaj koji bi stupio u dodir s Isusom morao je biti svjedokom toga, stupati u taj odnos.
I što drugo želi Novi zavjet, odnosno njegovi autori nego da njihovo iskustvo koje su imali s Isusom bude plodotvorno i u onima kojima upućuju svoju riječ. Preobrazba i pretvorba svijesti, osobe, cijelog svijeta do te mjere da Bog postane prva sigurnost i datost mišljenja, djelovanja i života. To se događa u intimnom ophođenju s Bogom, s Isusom kroz molitvu. Tu se otkrivaju tajne i prima spoznaja.
Ono što ne mogu učenjaci, znanstvenici, teolozi, mudroslovci, primaju ruke raširene ili ispružene prema Isusu. Ma kako velik bio doseg čovjekova intelektualnog genija, daleko više postižu molitelji na koljenima koji su prijamljivi za Tajnu, Boga.
Božje je djelovanje uvijek su-djelovanje. Ljudi koji su iskusili Boga i osjetili ga u svome životu, već su u Starome zavjetu došli do spoznaje: Bog sudjeluje s ljudima, s čovjekom, sa svojim narodom. Bezbožno djelovanje ne vodi prema Bogu niti može njemu voditi. U tom svjetlu promatra i bankrot komunizma u našim danima sveti papa Ivan Pavao II. u svojoj socijalnoj enciklici.
Božje djelovanje je sudjelovanje: Čovjek nije rob nego Bog s nama postupa kao sa sinovima i kćerima. On u nama, preko nas i s nama može učiniti silna djela. I ako mu dopustimo djelovati u sebi, na nas spada konačna baština djece Božje. Ta Božja akcija prema svijetu utemeljena je u samoj Božjoj biti. U samome trojstvenom Božjem životu. Bog se ne očituje kao beživotni princip ili kao neki usamljeni nebeski gospodar, nego kao život u ljubavi, ljubav u životu i darivanju. I zato smo svi pozvani biti apostoli i svjedoci te ljubavi u svijetu. To je jasni Isusov nalog svojima na rastanku.
Najkraći znak naše vjere jest znak križa. Pravimo ga u Ime Oca i Sina i Duha Svetoga. Častimo i slavimo jednoga Boga kao Oca, Sina i Duha Svetoga. I svaki put kada izgovaramo svoje Vjerovanje, i svaki put kada pažljivo i pobožno činimo znak križa, podsjećamo se na blago koje nosimo u sebi, na Božju prisutnost u nama. To je ono što definira naše dostojanstvo. Naše i drugih. Mora se voditi računa o tome što radimo. Ali to također znači: Onaj tko traži jedno i jedino u svom životu, tj. Boga – ma koliko skrivena – treba samo slijediti Isusov trag i doći do Boga u njemu. A budući da isti Bog prebiva u drugima na isti način, on će ga poštovati time što će biti dobar i čovječan prema toj osobi. Bog je osoban ali je on i sve u isto vrijeme. A zajedno će oni koji poznaju Boga u sebi i jedni u drugima slaviti tu blizinu Boga kao Oca, Sina i Duha Svetoga. Upravo kao mi ovdje i sada u ovoj euharistiji.
Fra Tomislav Pervan/Radiopostaja Mir Međugorje