Mt 23, 13-22
Reče Isus: »Jao vama, pismoznanci i farizeji! Licemjeri! Zaključavate kraljevstvo nebesko pred ljudima; sami ne ulazite, a ne date ući ni onima koji bi htjeli.«
»Jao vama, pismoznanci i farizeji! Licemjeri! Obilazite morem i kopnom da pridobijete jednog sljedbenika. A kad ga pridobijete, promećete ga u sina paklenoga dvaput goreg od sebe.«
»Jao vama! Slijepe vođe! Govorite: ‘Zakune li se tko Hramom, nije ništa. Ali ako se zakune hramskim zlatom, veže ga zakletva.’ Budale i slijepci! Ta što je veće: zlato ili Hram što posvećuje zlato? Nadalje: ‘Zakune li se tko žrtvenikom, nije ništa. Ali ako se zakune darom što je na njemu, veže ga zakletva.’ Slijepci! Ta što je veće: dar ili žrtvenik što dar posvećuje? Tko se dakle zakune žrtvenikom, kune se njime i svime što je na njemu. I tko se zakune Hramom, kune se njime i Onim koji u njemu prebiva. I tko se zakune nebom, kune se prijestoljem Božjim i Onim koji na njemu sjedi.«
Čuli smo iz Isusovih usta možda najoporiju, najjetkiju kritiku svih onih koji služe oltaru pa stoga s pravom i žive od oltara, i u starozavjetnom poimanju, i u Isusovo vrijeme, ali i za svako potonje vrijeme. Na današnji dan, pa sutra, u utorak, a potom i u srijedu, čut ćemo iz Isusovih usta sedmerostruki ‘jao’. ‘Jao’ upućen pismoznancima i farizejima.
Usporedimo li ovo poglavlje s tekstovima iz Markova i Lukina Evanđelja, biva nam jasno kako je Matej ovdje postupao redakcijski, kako je u ovo poglavlje sažeo svekolike kritike iz Isusovih usta na koje je Matej naišao u pisanju svoga djela i onda nam stavlja pred oči, iznosi nešto kao kontrapunkt i posvemašnji kontrast Govoru na gori. Ondje imamo osam blaženstava, a ovdje sedmerostruki ‘jao’. Sedam je uvijek broj punine, dovršene mjere u dobru ili lošu smislu.
Ovakve tekstove – sa snažnim proročkim nabojem – pronaći ćemo već kod starozavjetnih proroka, kod njihove kritike kultne, bogoštovne prakse. Jeremija je u svojim govorima protiv svećenstva i Hrama bio ništa manje žestok nego sami Isus. Ili pak prorok Amos. I Jeremija je najavio razaranje onoga u što su se Izraelci pouzdavali govoreći, ili trajno ponavljajući: “Svetište Gospodnje! Svetište Gospodnje! Svetište Gospodnje!”
Posrijedi je izdaja temeljnog određenja, čemu Hram služi, koja mu je uloga u Izabranom narodu. I Isus najavljuje u sljedećem poglavlju razaranje Hrama. Hrama do koga mu je toliko stalo jer je on Očeva kuća, boravište Svetoga. Revnost me za tvoju kuću, za tvoj dom izjeda, primjenjuje evanđelist Ivan na Isusa starozavjetne riječi. Upravo Isus u Ivanovu Evanđelju uzima Hram kao znamen svoga tijela.
Današnji odsječak donosi nam tri velike optužnice: Farizeji i pismoznanci – oni kojima je uloga tumačiti, izlagati Božji zakon, koji imaju ključeve spoznaje, ključeve kraljevstva nebeskoga, čine dvostruki promašaj. S jedne strane sami ne ulaze u kraljevstvo, a s druge ne dopuštaju unići ni onima koji bi htjeli unići. Ne omogućuju da narod spozna Božju volju, i zato su oni slijepi vođe slijepima.
Oni krstare morima i kopnima, prevraćaju nebo i zemlju, ne bi li im se posrećilo i tako pridobili samo jednoga za svoju vjeru; a kad toga nesretnika pridobiju, čine ga većim fanatikom od samih sebe. Bilo bi mu bolje da je ostao u poganstvu, nego da se upoznao s iskrivljenim, nakaradnim oblikom religijske prakse kakvu je nudilo ondašnje svećenstvo ili pak farizeji i pismoznanci.
Čisto protuslovlje spram uhodane religijske prakse i istinitoga te živoga bogoštovlja očituje se i u lakoumnoj praksi poimanja zakletve. Isus veli u Govoru na gori kako zakletva i zaklinjanje potječu od zla i zloga, kako se time degradira i obeščašćuje Bog i čovjek. Besmisleno je da zakletva nečim manjim postaje obvezatnom, dok je zaklinjanje nečim ili nekim većim neobvezatna. Protuslovlje u sebi.
Pavao će u Poslanici Rimljanima nazvati židovske učitelje Zakona ‘vođama slijepih’ (2,19), što je donekle slično i ovoj Isusovoj polemici protiv farizeja. To je i u potonjoj ranoj Crkvi postalo nešto kao retorička fraza i oružje u sukobu Crkve i sinagoge. Isus do kraja stavlja farizejski autoritet pod veliki upitnik. Stoga je i govorio svojima kako se trebaju čuvati ‘farizejskoga kvasca’. Tu se opet nameće ona slika iz Isusovih usta o dobru i lošu stablu. Samo se s dobra stabla bere dobar plod, a s loša loš. Ne bere se s trnja grožđe, niti s drače smokve. Božji Zakon treba prihvatiti srcem, iznutra, a ne se usredištavati ili stavljati svu pozornost samo na vanjštinu.
To je središnji motiv cjelokupne životne mudrosti i svega tumačenja Zakona. Donositi plod obraćenja, to bijaše poruka i geslo samoga Ivana Krstitelja. Ne smije odudarati nauk od prakse. Učitelj mora biti u svemu svojim učenicima uzor, primjer, a ne u egzistencijalnom raskoraku. Namjesto da postanu uzori pravednosti, farizeji i pismoznanci postadoše uzori nepravde. Kritika njihova nauka jest ujedno i kritika njihove životne prakse.
Kad bi se to prenijelo na našu suvremenu medijsku scenu, onda bismo pred sobom imali one savršeno odjevene iz jet-seta, koji se znaju ponašati, koji imaju uvijek savršeni kroj ili haljine na sebi, pravu garderobu i gard, perfektni stil – sve odiše elegancijom, a zavirite li im u srce, tu je sve osakaćeno, usamljeno, osiromašeno, bez ikakva sadržaja, uvijek pod nutarnjom prisilom: nikada ne ostarjeti, ne pokazati nijednu boru, nikada ne biti ono što čovjek treba biti. I svoju prazninu pune prazninom; oni su rastrgani između požude i ovisnosti, moraju svoju nutrinu stalno i uvijek puniti, nije bitno čime, jer natura horret vacuum.
Oni svoj životni vakuum pune u svojoj pohlepi iskorištavajući druge, stvarajući od sebe i drugih prave ruševine, do potpunoga uništenja. Takvi se hrane i napajaju na nesrećama drugih. Isusova polemika protiv tih i takvih nosi u sebi već jedan dašak posljednjih vremena i konačnoga suda nad svijetom.
Fra Tomislav Pervan/Radiopostaja Mir Međugorje