Foto:Radiopostaja Mir Međugorje
Mk 10,17-27
Dok je Isus izlazio na put, dotrči netko, klekne preda nj pa ga upita: »Učitelju, dobri, što mi je činiti da baštinim život vječni? Isus mu reče: »Što me zoveš dobrim? Nitko nije dobar doli Bog jedini! Zapovijedi znadeš:
Ne ubij!
Ne čini preljuba!
Ne ukradi!
Ne svjedoči lažno!
Ne otmi!
Poštuj oca svoga i majku!«
On mu odgovori: »Učitelju, sve sam to čuvao od svoje mladosti.« Isus ga nato pogleda, zavoli ga i rekne mu: »Jedno ti nedostaje: idi i što imaš, prodaj i podaj siromasima pa ćeš imati blago na nebu. A onda dođi i idi za mnom.« On se na tu riječ smrkne i ode žalostan jer imaše velik imetak.
Isus zaokruži pogledom pa će svojim učenicima: »Kako li će teško imućnici u kraljevstvo Božje!« Učenici ostadoše zapanjeni tim njegovim riječima. Zato im Isus ponovi: »Djeco, kako je teško u kraljevstvo Božje! Lakše je devi kroz ušice iglene nego bogatašu u kraljevstvo Božje.«
Oni se još većma snebivahu te će jedan drugome: »Pa tko se onda može spasiti?« Isus upre u njih pogled i reče: »Ljudima je nemoguće, ali ne Bogu! Ta Bogu je sve moguće!«
„Što mi je činiti?” – toliko se puta pitamo. Što nam je činiti? Mladić dolazi k Isusu i pita što mu je činiti. Isus mu ne odgovara, što mu je činiti, nego mu daje jasni naputak, što mora ostaviti u životu. Čega se mora lišiti. Mladić je pogođen tom Isusovom riječju. Isusova riječ pogađa kao strijela, u srce, u čovjekovo biće. U Bibliji su toliki pogođenici koji jednostavno ne mogu učiniti korak dalje kako su ga zamislili. Nešto ih je izbacilo iz sedla, iz uhodane kolotečine. Nešto ih je pogodilo u srce, oni su izvan sebe. Pismo je prepuno tih zahvaćenika, pogođenika koje je Bog dirnuo, zahvatio. Imamo likove poput Abrahama, Jakova, Mojsija pred gorućim grmom, Jošuu, Davida, Danijela, Jeremiju, Amosa, proroke odreda. Ivana Krstitelja. Dokle god traje Božja povijest s ljudima, imat ćemo uvijek pogođenika. Imat ćemo onih kojima prolazi nešto kroz srce, nešto što ih probada, zahvaća, izbacuje iz kolotečine. Pojedinci koji se susreću sa živim Bogom i moraju pred Bogom stvoriti odluku o sljedećem koraku. Upravo kao i ovaj mladić iz ove zgode s Isusom.
Ovaj nam je mladić simpatičan s više razloga. Ponajprije, u svome svagdanu, u običnom ‘građanskom’ životu on je nezadovoljan. Sve posjeduje, svega ima, bogat je, ali mu pogled ide dalje i pita se spram vječnoga života, onoga što još slijedi, što ga čeka, što ga može ispuniti. Jasno mu je da ne može na temelju nešto religijske prakse, molitava, postova, milostinje postići ono što bi ga moglo zadovoljiti. Da je to bilo moguće, ne bi dotrčao k Isusu i pitao ‘spram vječnoga života’. Njemu su još uvijek otvorena sva životna pitanja i zato dolazi k Isusu. Dolazi k Isusu koji je kadar dati odgovor na čovjekova zadnja pitanja u životu. Zapravo, on dotrči k Isusu. Isus je na putu, on prolazi, i mladić je u žurbi. U Bibliji redovito Duh tjera čovjeka kad je u pitanju kairos, onaj odlučni trenutak. Isus je u prolazu, to je uvijek pasha, i njegov prolazak, dolazak jest i za sve nas kairos, trenutak u kome se sve odlučuje i o svemu odlučuje.
Što ga sili k Isusu? Odgovor je u mladićevu upitu: Učitelju dobri. Isusova dobrota. Vidi mladić kako je Isus drukčiji od ostalih ljudi s kojima se susreo u svome životu. U konačnici bi pitanje koje je upravio Isusu glasilo: Učitelju, što mi je činiti da budem dobar upravo kao što si ti dobar? Što Isus odgovara: Nitko nije dobar osim Boga jedinoga. U Isusovu odgovoru imamo cjelokupnu teologiju. Kao ljudi mi smo zli, dobri možemo postati samo ako nas dirne Božja dobrota. Reći će Isus za nas na jednome mjestu da mi koji smo zli znamo dobrim darovima darivati djecu svoju. Tu riječ upućuje Isus i učenicima i svima nama. Mi smo po naravi zli, a samo je Bog dobar, i on od bezbožnika može stvoriti pravednika.
Isus ga upućuje na zapovijedi koje je – prema vlastitom priznanju – mladić od mladosti obdržavao. Sve zapovijedi slijevaju se u zapovijed ljubavi. Mladić odgovara kako je sve od mladosti vjerno opsluživao. Što mu još preostaje? Isus mu u jednom trenutku odgovara što bi morao učiniti da već sada baštini život vječni: Otići, prodati sve što ima i kupiti biser koji je pronašao, što ga je otkrio u Isusu Kristu. Pronašao je, iskopao je pravo blago, na njivi, i treba otići, prodati sve što ima i kupiti njivu. To je sretni životni nalaz, pronalazak. Ravan milijunskoj lutriji. Treba samo cvatući od sreće i radosti razdati sve, podijeliti sve siromasima, pretvoriti sve svoje bogatstvo u čisti karitas, kupiti biser, kupiti njivu te tako steći vječno blago.
Mladić pak nije očekivao takvu zamjenu, takvu razmjenu dobara. U jednome trenutku stavljen je pred izbor. Odluka mora pasti. Upravo kao u Franjinu životu koji je – čuvši riječi Evanđelja – samo uzviknuo: To tražim, to hoću! I spremno je ostavio sve. Ili pak sveti Antun Pustinjak, koji je postupio identično kao i sv. Franjo. Ili pak sveti Charles de Foucauld koji je ostavio sve i zaputio se u saharsku pustinju.
Ovaj pak mladić nema te spremnosti. Nema odlučnosti. Bog je učinio prvi korak u Isusu, na njemu je učiniti daljnji. Isus kao dar traži naše uzdarje. Ovaj je Učitelj jamac onoga što izgovara i o čemu svjedoči. Mladić radije ostaje kod svojih staklenih perla nego da prihvati pravi biser u Isusovoj osobi. Radije ostaje pri svome imanju nego da prihvati i uzme ponuđeno blago.
Stoga mu se najednom lice smrknu, okrenu leđa i ode od Isusa tužan, žalostan, jer bijaše veoma bogat. Životnu šansu, kairos je propustio, ostao je nedovršeni lik, torzo. I nikad se više taj kairos u njegovu životu ne će vratiti. Isus je došao i prošao pored njega, a on ostaje u svome zaboravu. Isus ga pogleda i zavoli. Ali mladić se okrenu i ode od njega. Petra je Isus pogledao u onome dvorištu kad ga je zatajio pred slugama i sluškinjama, i nakon toga je Petar izišao krajnje žalostan i uplakan. To bijaše za njega veliko otrježnjenje, postade svjestan što je u tome času uradio, koga je izgubio, koga je zanijekao. I teško se kajao zbog svojih riječi.
Isus potom pogleda učenike i izriče tešku riječ. Kako li će samo mučno i teško bogataši u kraljevstvo Božje? U onoj presudnoj noći Petar je na Isusov prodorni pogled samo izišao u noć i gorko zaplakao. To bijaše trenutak kad je ostavio sve i kad je okajao trenutak svoje osobne izdaje. Ako te i svi ostave, ja ne ću! Upravo on to učini. Ali mu je Gospodin u samilosnom pogledu i trenutku sve oprostio. Bog nam u Isusu daje sve. On koji je bogat, razdaje sve i postaje najsiromašniji.
U Lukinu Evanđelju imamo zgodu sa Zakejem. Bogati carinik i lihvar koji se obogatio na tuđi račun, kamatario na grbači svojih sunarodnjaka, u susretu s Isusom i nakon objeda ustaje i čini ono na što nije bio spreman ovaj mladić. Polovicu svoga imanja daje siromasima, a ako je ikoga oštetio, izjavljuje kako vraća četverostruko. Sreća se u njemu prelijeva nakon susreta s Isusom. Tko se s Isusom sretne, ništa mu nije teško.
Nije to Zakejeva samohvala, nego plod sretna susreta i srca komu je oprošteno. Njemu je Isus grijeh oprostio i razdaje iz svoje zahvalnosti stoga što je iskusio sreću s Isusom. Za njega je odsada Isus ono blago, onaj biser za kojim je tragao. A mi? Koliko smo spremni dati mi za Gospodina? I koliko on i što nam Isus znači? Bogati je mladić u svakome od nas. U svakome se odvija ta odlučna bitka na život i smrt.
Tko želi Isusa nasljedovati, tko dakle želi biti kršćanin ili kršćanka, ne treba donositi Kristu ništa u miraz osim spremnosti, postati učenik, postati kršćanin. Štoviše, Isus traži da razdamo sve. Čovjek ne mora moljakati da bude primljen, ne mora ništa zarađivati, ne mora stvarati nikakve pretpostavke. Pa ni najbolje što ljudi mogu učiniti ne vrijedi pred Isusom ništa. Dobro je obdržavati propise i zapovijedi. Oni su tu da bi ljudi mogli međusobno ljudski komunicirati, ophoditi. Pred Bogom, međutim, treba daleko više, riječ je o prostoru koji moram u sebi stvoriti za njega. Ako je tu bogatstvo zauzelo mjesto Boga, onda je nemoguće. Isprazniti srce od svega, razgoliti se. Samo se u praznu posudu može lijevati novo vino, novi božanski sadržaj.
Uvijek je bilo u povijesti Crkve pojedinaca koji su ostavljali sve, koji su se odricali svega što su imali. To bijaše znak da im je Isus značajniji od svega, da im je Bog bitniji od posjeda. Bog a ne bogatstvo. Tko tako misli, ne pita više što mu je činiti, što će za to dobiti. Bez te nesebičnosti nema kršćanina, onodobno a ni danas. Ako nema takvih pojedinaca, tada sve svršava u relativizmu i banalnom nihilizmu, koji danas prevladava na Zapadu.
Fra Tomislav Pervan/Radiopostaja Mir Međugorje