Foto:Radiopostaja Mir Međugorje
Mt 7, 21-29
Reče Isus svojim učenicima: »Neće u kraljevstvo nebesko ući svaki koji mi govori: ‘Gospodine, Gospodine!’, nego onaj koji vrši volju Oca mojega, koji je na nebesima.
Mnogi će me u onaj dan pitati: ‘Gospodine, Gospodine! Nismo li mi u tvoje ime prorokovali, u tvoje ime đavle izgonili, u tvoje ime mnoga čudesa činili?’
Tada ću mu kazati: ‘Nikad vas nisam poznavao! Nosite se od mene, vi bezakonici!’
Stoga, tko god sluša ove moje riječi i izvršava ih, bit će kao mudar čovjek koji sagradi kuću na stijeni. Zapljušti kiša, navale bujice, duhnu vjetrovi i sruče se na tu kuću, ali ona ne pada. Jer — utemeljena je na stijeni. Naprotiv, tko god sluša ove moje riječi, a ne vrši ih, bit će kao lud čovjek koji sagradi kuću na pijesku. Zapljušti kiša, navale bujice, duhnu vjetrovi i sruče se na tu kuću i ona se sruši. I bijaše to ruševina velika.«
Kad Isus završi ove svoje besjede, mnoštvo osta zaneseno njegovim naukom. Ta učio ih kao onaj koji ima vlast, a ne kao njihovi pismoznanci.
Isusov Govor na gori započeo je s blaženstvima, a završava ovim veoma oštrim upozorenjem. Nije dovoljno studirati, znati što to Bog od nas traži, govoriti o tome ili slušati. Čovjek se mora odlučiti između dva puta. Svi smo na raskrižju, na razdjelnici putova, svatko ima pravo izbora između puta krjeposti i puta poroka. Samo stablo koje je iz korijena zdravo, može donijeti dobre plodove. Dakle, ne samo pravovjerje u ustima, nego i pravočinje, pravočinidba u životu, ortodoksija i ortopraksija. Donijeti plodove obraćenja. Egzistirati ili docirati, živjeti punim životom ili samo govoriti, zboriti o životu. Istina kršćanstva nije nauk ili moralne zasade, nego život i nasljedovanje Isusa Krista.
Za potkrjepu svoje riječi rabi Isus sliku iz svoga palestinskog ozemlja. Oni koji donekle poznaju zemljovid Palestine i klimatske uvjete, znaju da se cijelom Palestinom provlače kroz brda uske dräge, prodoline i doline, koje oni nazivaju „wadi“. Tko želi praviti kuću u takvoj drägi ili dolini, naizgled mu je sve pri ruci. Ima mnogo pijeska, sitnog kamenja koje se može upotrijebiti za gradnju kao građevni materijal. Ali, kad navale obilne kiše, napune se dräge vodom, velike se vodene mase sruče kroz te prodoline koje sa sobom povlače i ruše sve. Cijela se dolina pretvara u uzavrelu bujicu, maticu i kaljužu koja odnosi sve u provaliju.
Zato Isus opominje: Mudri graditelj ne će se dati zavarati prividom i ne će na jeftin i lagan način doći do kuće. Odbacit će ideju praviti je na takvu zemljištu ili tlu, dobro znajući i svjestan da se ne će oduprijeti bujici kada navali. Zato će izabrati skuplju inačici u ponudi: Naime, pokušat će graditi kuću na stijeni, litici, o koju se lome vodene mase i koja će biti nedostiživa za vodenu bujicu.
Tako je često i u životu. U biti, uvijek je tako. Tko želi doći do nečega brzo i jeftino, kad ‘zagusti’ i kad prilike postanu kritične, zacijelo će pasti i urušiti se. Tko je mudar, mora biti dalekovidan, mora gledati dalje od trenutka i pogledati kako se snaći i opstati u nadolazećim opasnostima i krizama. U životu će opstati i životnu će lekciju položiti samo onaj tko ima čvrsto tlo pod svojim nogama.
Nemoguće je pronaći u svjetskoj duhovnoj baštini tekst ni približno nalik Govoru na gori, nalik ovim trima poglavljima kod Mateja. Ovdje je sve ljudsko i znano stavljeno pod veliki upitnik. Kamo god se čovjek okrene, sve je tako reći izbačeno iz svoje uhodane kolotečine, iz svojih zemaljskih uporišta. Sav je društveni poredak stavljen pod znak pitanja.
Pitanje vjere i morala, pitanje moći, novca, prava, kletve, kaznenoga prava, pravednosti, žrtve, posta, molitve, milostinje, braka, osiguranja, skupljanja blaga. Jednom riječju, Isus je zaljuljao, ‘ustalasao’ gotovo sve postojeće, izvadio sve iz postojećih klimavih šarka ili utora te stavio sve na prave postojane temelje.
Ako je Govor na gori istina, tada su svi zakoni i uredbe, sva ljudska pravila igre i suživota jedna velika egzistencijalna laž. Ako je Govor na gori život, tada je sve što ljudi mirne savjesti čine ili za čim teže i pohlepno žude najobičnija smrt. Govor na gori želi egzistencijalnu laž zamijeniti istinom, kodiranu smrt životom.
Isus je sve stavio pod upitnik, uzdrmao, ‘ustalasao, a na kraju ipak traži jedno s posvemašnjom naravnošću: Naime, ne želi on nesigurnost, nemir, nestabilnost, nego upravo čvrstinu, pouzdanje, pa zato govor o stijeni, litici. Ne želi on prevrat ni rušenje, nego životnu čvrstinu. Ne želi Isus socijalnu revoluciju, nego pretemeljidbu života. Govorimo mi franjevci koji smo proslavili osamstotu obljetnicu svoga utemeljenja o ‘pretemeljidbi’. Upravo to želi Isus s Govorom na gori.
Nanovo, naime, (u)temeljiti svoj život i život u društvu i svijetu na posve drugim osnovama i temeljima. Da je Crkva kao cjelina počela slijediti Franjin primjer, ne bi bilo potonjih otpada, revolucija, reformacija, Luthera, (stogodišnjih ili tridesetogodišnjih) ratova, raskola, ubijanja. Nastupilo bi vrijeme Evanđelja. A onako je nastupilo vrijeme trajnih otpada i sve veće sekularizacije i ateizacije društva do dana današnjega.
Jedno je jasno. U Isusovim očima svijet je u ovakvu današnjem izdanju izgubljen. S njim ne će dobro svršiti. Jedino što preostaje u sadašnjem stanju jest kapitulacija pred silama zla i grijeha. Da je svijet posve drukčiji nego ga opisuje Govor na gori – pa to je jasno i predobro znao Isus. Ali se on s time ne miri. On veli: Krajnje je vrijeme promijeniti ga. Nikakav alibi, nikakav ‘kako’, ‘ali’, ‘zašto’, nego: ‘Napokon!’ – konačno na posao! Bog je u Isusu tu, položio temeljce, zabrazdio, zaplužio u ovoj zemlji svojim plugovima. Bog je nad svime, toga moramo biti svjesni. A Isus samo razotkriva i razobličuje apsurdnost života u kome živimo i kojim živimo. I nudi lijek, u svojoj osobi.
Neće nas spasiti pravovjerje, pravi nauk, ne će nas spasiti ni krštenje ni svi sakramenti koje smo uredno primili, ni unos u matične knjige, ako nismo svoju životnu kuću utemeljili na Isusovoj osobi i riječi. Nauk nije nikakav nadomjestak za životnu odluku za Isusa Krista, ni onda kao ni danas. Čovjek i danas može mnogo toga vjerovati, priznavati, ustima izgovarati mnogo toga, ali je pitanje: Vodi li nas ta ‘spoznaja’, to priznanje prema životu sukladnu tomu priznanju, egzistiranju, osobnoj odluci za Isusa Krista. Riječ je o jeftinoj ili skupoj milosti!
Jedno je docirati, drugo je egzistirati, jedno je govoriti, a drugo je živjeti prema Riječi. Kršćanstvo nije nauk, nego život i prijateljevanje s Isusom Kristom, s tom neponovljivom osobom. Stoga i za nas vrijedi princip odgovornosti i suodgovornosti za ono što smo primili u svojoj Crkvi. Isus želi promjenu cjelokupnoga života, totalni zaokret u nama. Na to smjera njegov Govor na gori.
Fra Tomislav Pervan/Radiopostaja Mir Međugorje