Mt 23, 23-26
Reče Isus: »Jao vama, pismoznanci i farizeji! Licemjeri! Namirujete desetinu od metvice i kopra i kima, a propuštate najvažnije u Zakonu: pravednost, milosrđe, vjernost. Ovo je trebalo činiti, a ono ne propuštati. Slijepe vođe! Cijedite komarca, a gutate devu!«
»Jao vama, pismoznanci i farizeji! Licemjeri! Čistite čašu i zdjelu izvana, a iznutra su pune grabeža i pohlepe. Farizeju slijepi! Očisti najprije nutrinu čaše da joj i vanjština bude čista.«
Dva nova ‘jao’ iz Isusovih usta. Riječ je o vođama židovskoga naroda koji polažu veliku vrijednost na svako slovo Mojsijeva Zakona, ali ne shvaćaju ono bitno u životu i Zakonu – ljubav, pravednost, vjernost, milosrđe. U njihovoj molitvenoj praksi nema mjesta za ljubav ni prema Bogu ni prema bližnjemu. Njihova je jedina ‘krjepost’ sitničavost, savršena točnost u sitnicama. A što zbog te sitničavosti i točnosti propadaju ili se zanemaruju sve druge važnije krjeposti i obveze u životu, oko toga se ne brinu. Zapravo time iskrivljuju Božju sliku te samoga Boga čine neprepoznatljivim. Bog je daleko od takva sitničarenja i prakse. I ono što Isus ovdje veli, nije ništa drugo nego novim riječima izrečeno ono što su davno već kazali i izgovorili toliki proroci.
I drugi današnji ‘jao’ govori o razlikovanju bitnoga i nebitnoga u životu. Je li čovjekova unutarnjost, njegovo srce, čisto, time je susljedno i čovjekovo djelovanje čisto i ispravno. Srce je čisto kad se usmjeri prema Božjoj riječi i volji. Isus na fin način prenosi prijepore oko čistoće posuđa na čistoću čovjekova srca.
S jasnom ironijom u svome govoru izriče on radikalni sud spram čistoće, gdje više nije riječ o posuđu, nego o čovjeku, i stanje s posuđem prenosi na stanje čovjekova srca, na čovjekovu unutrašnjost i vanjštinu. Zato Isus premješta sve na etičku, ćudorednu, a ne toliko na ritualnu, obrednu čistoću.
Samo onaj tko je u srcu čist, može biti i obredno čist. Tko pak u srcu smišlja i rađa zle stvari, tko ima opake i zle misli, može on vanjštinu čistiti koliko hoće, on ostaje uprljan, nečist, sve ostaje bez učinka. Trebaju djela ljubavi, treba vjera na djelu – do toga je Bogu stalo, a ne do čistih posuda ili haljina.
Farizejsko zalaganje za savršeno ispunjenje svih zapovijedi spram obredne čistoće u posvemašnjem je protuslovlju s onim što čine. Isus pomalo pretjeruje u svojim slikama, ali drastične slike žele nas p(r)otresti. S Isusom nema šale. Ti Isusovi ‘jao’ zapravo su najava suda, oni nose u sebi eshatološki prizvuk konačnoga obračuna.
Sve ima svoj stvarni smisao, onaj izvorni Sitz im Leben, u Isusovu životu, u kritici njegovih protivnika. Ti protivnici toliko su Isusovu osobu ozloglasili, toliko su žuči i zla protiv njega prolili, na sve ga strane oklevetali, da su ga pred svijetom omrznuli i izazvali protiv njega ogorčenje i protimbu. Smatraju Isusa opasnim opsjenarom, zavodnikom, te susljedno lišavaju i sebe i Božji puk bitne istine, lišavaju ga kraljevstva Božjega. K tome to svoje djelovanje smatraju uspjehom i misle da im se bilježi u dobro i pravednost, u pravednu borbu za ‘Božje djelo“.
Sva sitničarenja oko Božjega zakona i propisa u Isusovim su očima suvišna. Nema tu težih ni lakših propisa i zapovijedi, nema značajnijih ili manje značajnih. Sve se mora slijevati u nesebičnu ljubav prema Bogu i bližnjemu. Izostane li to, sve drugo je uzalud. Učiniti ovo, ljubiti Boga i čovjeka, a ono ne propustiti! Isusova se riječ može shvatiti i iz one prispodobe o farizeju i cariniku na molitvi u Hramu. Kakvo je ponašanje te dvojice i tko je od njih otišao opravdan, jasno je iz Isusovih riječi (Lk 19,9-14).
Farizeji – u svome opiranju Isusovoj poruci i navještaju kraljevstva Božjega protuslove samomu Božjem planu, dakle ne ljube Boga, Božji plan obesnažuju i onemogućuju, i sa sobom i s narodom, u Isusovoj osobi. A svojim isključivanjem grješnika iz zajednice vjernika – kao carinika i javnih grješnika i sl. – kojima Bog očituje i iskazuje svoje smilovanje, koje poziva u svoju zajednicu, oni se ogrješuju o ljubav prema bližnjemu.
Isus ne utemeljuje ritualnu, obrednu čistoću, a pogotovo ne etičku, ćudorednu vanjskom čistoćom ili nečistoćom, vanjskim činima, nego čistoćom srca, čistoćom nakane. On se izdiže iznad bilo kojega vanjskoga zakona ili obreda. Isusova čistoća nije defenzivna, obrambena, nego čisto ofenzivna – njemu je manje stalo do toga da čovjek očuva svoju čistoću – vanjsku, da se ne inficira, da se ne zarazi, nego mu je stalo da čistoća postane aktivna u čovjeku, da se prenosi na druge.
Nečistoća ne dolazi izvana u čovjeka, nego izlazi iz čovjekova srca. Tako i čistoća. Čisto defenzivna čistoća uvijek je u obranaškom, u obrambenu stavu, u strahu od dodira s nečistim koji bi me mogao onečistiti ili zaraziti na ovaj ili onaj način. Zato su se farizeji i prozvali ‘izdvojenima’ (to im znači i ime, etimološki). Isus to ne želi. On se ne boji, on ima čistoću koja će druge ‘zaraziti’, koja će očistiti ono što bijaše prljavo. Njegova čistoća pobjeđuje na svakom koraku. Zato on ljude čisti, oslobađa, lišava njihove nečistoće i gube, u konačnici zapravo liječi i spasava.
Isus je zbog ovakvih svojih riječi i stavova stavio konačni potpis pod vlastitu smrtnu presudu. Riječi su to zbog kojih je neminovno morao otići u smrt jer se sukobio s ideologiziranom religijom svog vremena, a pitanja koja je trajno postavljao i nabacivao te kojima je za svoga života izazivao svoje slušateljstvo, za svaku su religiju, a ne samo za onodobnu židovsku, pitanja koja se tiču srčike svake religije.
Jednako se tiču i kršćanstva kao izravnog baštinika Isusove osobe i riječi. Stoga nije dopušteno ‘razvodnjavati’ Isusa i Isusove stavove, kad je u pitanju bitno i sve čovjekovo. Isus se ovim svojim stavom stavio posvema usuprot cijelom Izraelu. Taj je narod kroz stoljeća razvio svoj razlikovni kodeks ponašanja po kome su se naskroz razlikovali od svih drugih naroda i podarivao im nutarnji i vanjski identitet pred poganskim okružjem ali i u odnosu na Boga.
A onaj tko se druži s carinicima, javnim grješnicima, gubavcima, bolesnicima, poganima, prostitutkama, taj je u očima pravovjernika otpadnik, heretik. Isus nije samo otpadnik, nego štoviše i zavodnik, koji odvodi na krivi put. Ignorira Mojsijev zakon i propise, javno se izlaže u društvu s grešnicima. Čak se time i ponosi. I zato je logična posljedica takva ponašanja nasilna smrt…
Pogotovo nakon što je javno toliko puta žigosao farizeje zbog lažne samodopadnosti, prijetvornosti, licemjerja, krivotvorene pobožnosti te duhovnog nasilja nad narodom u ime Boga. Isus stoji na strani onih koji ne poznaju Zakon, on je uvijek na strani onih malenih, Jahvinih siromaha.
Fra Tomislav Pervan/Radiopostaja Mir Međugorje