Mk 12,28b-34
Pristupi Isusu jedan od pismoznanaca i upita ga: »Koja je zapovijed prva od sviju?« Isus odgovori: »Prva je: Slušaj, Izraele! Gospodin Bog naš Gospodin je jedini. Zato ljubi Gospodina Boga svojega iz svega srca svojega, iz sve duše svoje, iz svega uma svojega, i iz sve snage svoje!«
»Druga je: Ljubi svoga bližnjega kao sebe samoga. Nema druge zapovijedi veće od tih.«
Nato će mu pismoznanac: »Dobro, učitelju! Po istini si kazao: On je jedini, nema drugoga osim njega. Njega ljubiti iz svega srca, iz svega razuma i iz sve snage i ljubiti bližnjega kao sebe samoga – više je nego sve paljenice i žrtve.«
Kad Isus vidje kako je pametno odgovorio, reče mu: »Nisi daleko od kraljevstva Božjega!« I nitko se više nije usuđivao pitati ga.
Svi mi znamo: U životu nam treba orijentacija, treba nam kompas. Kad sjednemo u vozilo, znamo kamo se zapućujemo, kamo idemo, znamo i smjer. Ne znamo li pravca, uključujemo u vozilu danas redovito navigacijski uređaj. Unesemo cilj i uređaj nam određuje smjer koji treba slijediti. To čudo tehnike danas nam pomaže snaći se i u najgušćem naselju, i najzabitnijoj ulici. Treba samo odrediti adresu, unijeti je u mobitel ili uređaj i spojiti se sa satelitom gore negdje iznad nas, u atmosferi, koji nas onda na našem putu prati. I ako bilo gdje zalutamo, vratit će nas, uz ispravke, na pravi put.
Isto je i u duhovnom životu. Božja riječ je onaj kompas, ona navigacija, a u životu je najvažnije ljubav prema Bogu i prema bližnjemu. Što je najbitnije u korizmi? Odricanje, post? Ne, ima prema Isusu bitnijih, značajnijih stvari: Značajnije od našega ‘ne’ hrani, „jelu i pilu“, jest ‘da’ Bogu, ljubav prema Isusu i čovjeku.
Isus stavlja pred sve nas upitnik: Na čemu gradimo svoju životnu kuću, kakvi su temelji. Prema kome smo usmjereni, čime se hranimo. Isus veli: Ljubi bližnjega kao samoga sebe. Kako ćemo ljubiti bližnje, ako sebe ne ljubimo. Iz iskustva znamo koliko nas ne voli same sebe. Malo ljubimo sebe osobno, preziremo svoj izgled, svoju figuru, jednostavno se ne prihvaćamo, mnogi se podvrgavaju plastičnim operacijama ili kirurškim zahvatima. Ne ljubimo li i ne prihvaćamo li sebe, ne ćemo moći ljubiti niti prihvatiti ljude oko sebe. I živjet ćemo jedni pored drugih, ne obazirući se na njih. Danas zureći u ‘pametni’ telefon…
S pitanjem spram najvažnije i najveće zapovijedi suočio se i Isus. Pročitamo li onako navlas dvanaesto poglavlje Markova Evanđelja, zapazit ćemo kako Isusovim protivnicima uopće nije ni stalo do pravih odgovora niti im je stalo do egzistencijalnog odnosa prema Bogu. Sve se vrti oko prijepora, kako uhvatiti Isusa u riječi, u klopku, jer je u pozadini svih pitanja i nastalih prijepora nepodnošljivost i mržnja Isusovih protivnika. Zato je potrebno veliko i široko srce, kakvo bijaše Isusovo, pa da čovjek u miru i staloženo, suvereno odgovara na sve te smicalice i izazove, s onom bistrinom i jasnoćom, makar u današnjem evanđeoskom odlomku Isus pismoznanca hvali zbog njegova otvorena stava. Jer kad znaš da se oko tebe omča steže, da ti predstoji još samo nekoliko dana života te svršetak na Golgoti, tada su Isusovi odgovori tim više zapanjujući i iznenađujući.
Što hoće Isus navođenjem odgovora iz knjige Ponovljenog Zakona? Želi samo reći: Slijedi glas svoje savjesti, svoga srca. Slijedi onaj orijentir i kompas koji ti je usađen u srce i pamet samim time što si Božja slika. Nosiš na sebi Božji autogram, Božji potpis, i svojim životom trebaš samo do-pisivati ono što je započeo Bog stvarajući te i šaljući te na svijet. Cijelo stvorenje na svoj način stvara prekrasnu harmoničnu simfoniju koja se stapa u veličajnu pjesmu stvorova, poput Beethovenove ‘Ode radosti’, ili tolikih poziva u psalmima, da sve živo veliča, tj. ljubi i hvali Gospoda. Ne smiješ se Boga bojati kao zakonodavca koji svaki čas samo vreba ne bi li te uhvatio u kakvu prijestupu ili grijehu. Nauči se u njemu promatrati Oca koji voli i vodi svoje dijete, komu je žao ako dijete padne ili odluta.
Nije li se u povijesti Izraela, tj. tvoga naroda – stavimo li ove riječi u usta Isusu kao odgovor protivnicima – taj Bog pokazao kao Bog otaca? I nije li vjerovanje odnosno povjerenje u toga Oca bilo ravno iskoraku u slobodu, novi život, odbacivanju lanaca, napuštanju ropstva, prividne zbrinutosti koja nije davala nikakve prilike ni mogućnosti za nekakvo makar kakvo-takvo sutra, jer Egipat je ‘kuća ropstva’, robovanja? Nije li posluh njegovu glasu bio ravan dolasku u vlastitu zemlju, u sreću, u pravi život? Dakle, pronađi toga Boga i služi mu, i tako ćeš ispuniti svoje poslanje u svijetu. Tada ćeš biti cjelovit čovjek, nepodijeljen, snažan za nove zaveslaje, nova obzorja.
Tko nije čuo ili pročitao ‘Malog princa’ ili ‘Galeba Jonathana’ ili lozinku Martina Luthera Kinga, borca za crnačka prava, koji je, unatoč tolikim protimbama i represijama prema svojim crnačkim sunarodnjacima, savjetovao svojim sunarodnjacima da imaju na umu samo jedno: ‘Svemu unatoč, ja sam netko!’ – But I am somebody! Mogu te nazvati svakakvim imenima, govoriti o tebi sve ružno, optuživati te, ‘But I am somebody’?
Na to Isus poziva i želi i nas oduševiti za isti stav. Ljubljen si i uzvrati ljubav. Descartes je započeo svoje umovanje i filozofiju krilaticom ‘Cogito, ergo sum: Mislim, dakle jesam’ te time dao inicijalno paljenje, pokrenuo racionalizam i moderno doba. Danas bismo, u vremenu hladnoće srca, nesmiljene konkurencije, kompjuterske ere, bezdušja na sve strane, mogli i morali reći: Voljen sam, ljubljen sam, dakle jesam. Odnosno, ljubim i volim, dakle jesam. I nema veće zapovijedi od te. Slijediti je, živjeti je i životom uzbiljivati te tumačiti. Življeni život kao živi komentar Isusove riječi: To je ono pravo životno ispunjenje koje Isus od nas očekuje.
A što čine oni koji nisu voljeni i ne znaju voljeti, vidimo iz svoga najbližeg okružja: Znaju, umiju samo iz rušiteljske mržnje razarati i ubijati, voditi ratove. Žalosno je kad se psihopatološki tipovi domognu vlasti i demagoški povuku za sobom mase u neminovnu propast i mržnju. Jer tko nije iskusio ljubav, ne može je ni uzvratiti, i tada mu je cijeli svijet najobičniji protivnik, konkurent, rival, kojega treba što prije ukloniti s puta. Gospod je pak stvorio zemlju da bude zavičaj i obitavalište svih u ljubavi i razumijevanju.
Jedni s drugima danas više ne komuniciramo. Dovoljno je proći ulicama i trgovima, prometnim sredstvima. Svatko ima u ušima slušalice, svatko je na mobitelu, na one oko sebe se i ne obaziru. Pa i na obiteljskom ručku, za stolom. Svi zure u svoje mobitele. Svatko nekamo žuri, svakomu se žuri. I jasno, ne zapažam li bližnjega, ne mogu ga ni voljeti. Zapažamo li ljude pored sebe? Zapitajmo se.