Foto:Radiopostaja Mir Međugorje
Iv 6,1-15
Ode Isus na drugu stranu Galilejskog, Tiberijadskog mora. Slijedilo ga silno mnoštvo jer su gledali znamenja što ih je činio na bolesnicima. A Isus uziđe na goru i ondje sjeđaše sa svojim učenicima. Bijaše blizu Pasha, židovski blagdan.
Isus podigne oči i ugleda kako silan svijet dolazi k njemu pa upita Filipa: »Gdje da kupimo kruha da ovi blaguju?« To reče kušajući ga; jer znao je što će učiniti. Odgovori mu Filip: »Za dvjesta denara kruha ne bi bilo dosta da svaki nešto malo dobije.« Kaže mu jedan od njegovih učenika, Andrija, brat Šimuna Petra: »Ovdje je dječak koji ima pet ječmenih kruhova i dvije ribice! Ali što je to za tolike?« Reče Isus: »Neka ljudi posjedaju!« A bilo je mnogo trave na tome mjestu.
Posjedaše dakle muškarci, njih oko pet tisuća. Isus uze kruhove, izreče zahvalnicu pa razdijeli onima koji su posjedali. A tako i od ribica – koliko su god htjeli. A kad se nasitiše, reče svojim učenicima: »Skupite preostale ulomke da ništa ne propadne!« Skupili su dakle i napunili dvanaest košara ulomaka što od pet ječmenih kruhova pretekoše onima koji su blagovali.
Kad su ljudi vidjeli znamenje što ga Isus učini, rekoše: »Ovo je uistinu Prorok koji ima doći na svijet!« Kad Isus spozna da kane doći, pograbiti ga i zakraljiti, povuče se ponovno u goru, posve sam.
„Učio ih je dugo i mnogočemu“! Tako završava zadnji redak prošlonedjeljnog čitanja, s kojega se iz Marka prebacujemo kroz četiri tjedna na dugi euharistijski govor u Ivana (pogl. 6). Ljudi oko Isusa su poput ovaca bez pastira – sliku ćemo pronaći nebrojeno puta u Starom zavjetu. Ljudi su bez orijentacije, izloženi propasti. Ne snalaze se na životnom putu. Svatko ide svojim putem, stranjaju stoga svi. Time se ne misli na pojedine ljudske zablude ili zastranjenja, nego na općenitu bezbožnost ljudi i svijeta.
Svi ljudski putovi nisu ništa drugo nego bespuća i hodanje u labirintu zabluda. Njima nedostaje pravi put. I zato su ljudi spremni ostaviti sve, pa čak i gladovati danima, da se nahrane prave hrane, da dobiju pravi KRUH. Uči ih pravu riječ, puninu istine. Još uvijek se nije spustila noć ovoga svijeta. „Još je malo vremena svjetlo među vama. Hodite dok imate svjetlo, da vas ne bi osvojila tama! Tko ide u tami, ne zna kamo ide. Dok imate svjetlo, vjerujte u svjetlo“ (Iv 12,35), odnosno hranite se svjetlom, uživajte u njemu.
Uzmemo li povijesno surječje ovoga čuda i Isusova govora, tada to pada u vrijeme nakon Ivanova smaknuća u tamnici. Isus je užasnut da tako može svršiti čovjek stamen, uspravan, pošten. Božji čovjek, svjetiljka u noći. Zar ljudska zloća i spletke dotle sežu? Zato je Isus prepun sućuti za bijedu konkretnoga čovjeka koji traži od njega pomoć, hranu, orijentaciju. Razdaje sebe. Jer i nad njegov se život spuštaju tmasti oblaci, prijetnje, urote. Ne može im umaknuti. A isto tako ne može otpustiti svijet da kolabira na putu u svojoj bijedi i siromaštini. Čovjek se siti u Isusovoj blizini, zaboravlja na čisto fizičke potrebe. Za to imamo mnoštvo primjera i u Starom zavjetu. Pustinjska mana, ulje i brašno kod udovice iz Sarepte (1 Kr 17), ovaj današnji odlomak s prorokom Elizejem.
Isus (po)gleda u nebo, izgovara zahvalnu molitvu. Slavi i blagoslivlja Oca. Samo Nebo može utažiti čovjekovu egzistencijalnu glad i žeđ. Nikakva socijalna skrb ili pomoć -“dajte im vi jesti“. A što to zapravo možemo ponuditi, da bi se čovjek nasitio? Prazno srce, malo ljubavi, odveć sebičnosti i vlastite pohlepe pod vidikom altruizma nije sposobno do kraja ispuniti ono što čovjek istinski želi i za čime gladuje i žeđa.
Dobri su i potrebni “Karitasi“ i karitativne ustanove. Tu se apelira na čovjekovu darežljivost, ali nije u pitanju čovjekovo tjelesno dobro. Riječ je o hrani koju smrtnik ne može ponuditi, hrani koja pruža život, a ne samo trenutno zasićenje. Isusovi su suvremenici prihvatili Isusa samo pod zrenikom korisnosti. Dok im je trebao, valjao im je. Učiniti koje čudo, poslužiti njihovim vlastitim interesima ili predodžbama. Nisu se mogli dovinuti do smisla cijelog prizora koji se odigrao tamo negdje na golanskim pustarama. Kao ishod svega žele ga učiniti svojim kraljem. Da nad njima vlada i očituje svoju moć.
Isus je toliko puta očitovao svoju vlast i moć, svoj autoritet, ali samo služeći čovjeku, a ne gospodareći nad njime. Biti kao Bog – to je želja i zamka svake vlasti, još od Adamova vremena, a to je čežnja svih silnika i diktatora, malih i velikih. Isusu jest ‘dana sva vlast, nebeska i zemaljska’, on jest ‘Pantokrator’ – Svedržitelj i Svevladar, ali samo u službi nas. Masa hoće jaka, snažna čovjeka i vođu, ali Isus izmiče toj zamci. Isus se povlači sam, u goru. Želi nam reći da slijedimo njegov primjer. Služiti, a ne gospodariti.
Drugačije polje iskustva
U tisućljetnoj povijesti kršćanske vjere uvijek je bilo ljudi kod kojih je ozračje Evanđelja, Isusova karizma i reakcija učenika bila živa, kao što su bili u ono doba kad je Isus živio. Među njima su i događaji koji se pletu oko Arškog župnika, sv. Ivana Marije Vianneya. On još uvijek predstavlja neriješeni misterij kritičkoga uma. Nije uspio čak ni teologiju završiti, imao je tako malo teološki potkovanoga intelekta. Pa ipak, tisuće su dolazile k njemu iz svih društvenih slojeva, iz mnogih zemalja. Da bi se ispovjedili, osjetili njegovu blizinu i čuli riječ od njega, hodočasnici su često danima stajali u siromašnim smještajima, gladni i žedni, na hladnoći i vrućini, upravo kao u današnjem Evanđelju. Imao je on i sirotište uz svoj župni stan. Sirotište koje je osnovao ostalo je bez kruha. Voditeljica kuće stvarno više nije znala što bi im pekla.. Neobjašnjivo, sljedećeg dana pred vratima se našlo žito. Na koji način? Je li netko donio ili je plod snage vjere?
Isus kao da želi reći, treba samo otvoriti srce i ruke. Raširiti ih i Gospodin će ih ispuniti. Kao na svadbi u Kani Galilejskoj kad su svi dobili novoga vina triput više nego su mogli popiti. Ili pak za onoga ulova na Genezaretu, kad je Petar rezignirano rekao, kako su sve svu noć mučili, trudili, lovili i „ništa“ nisu ulovili. Na Isusovu riječ bacili su mreže na desnu stranu i ulov bijaše fenomenalan. Ne mogu čak uvući u lađu toliko mnoštvo riba. To im je previše, i zato odlučuju slijediti ovoga Isusa. To je prekretnica u njihovu životu. Odsada su mu „desna ruka“, apostoli.
Mi možemo biti samo suradnici, odnosno poslužitelji kod stola. Mi možemo samo dijeliti ono što nam Isus pruža iz svoje ruke. To bijaše uloga apostola, to je uloga svakog navjestitelja, to je zadaća svih kršćana. Otvoriti svoje ruke i pružiti ih prema Gospodinu da ih on ispuni. Biti Gospodinov suradnik (usp. 1 Kor 3,9; 2 Kor 5,20; 6,1), da se i preko naših ruku dogodi to čudo preobrazbe, pretvorbe staroga u novo, zaokreta prema spasenju.
Dijeliti kruh života, surađivati na otkupljenju svijeta. Promicati najprije spasenje, a onda “karitas“. Zato nas Krist treba kao svoje produžene ruke. Naše ruke moraju postati Božje i dijeliti Božje milosrđe. Zašutimo li mi, progovorit će kamenje o Isusu (usp. Lk 19,40). Krist mora doći do riječi i danas.
Ne budemo li mi njegovi vjerodostojni tumačitelji i navjestitelji, uzurpirat će ga kojekakve sljedbe, koje će onda na svoj način krivotvoriti i osobu i djelo. Vrijedno je spomenuti i simboliku brojeva: 5+2, a sedam je broj punine, sveti broj, u njemu se zrcali sami Božji lik. Dakle, kod kruha je riječ o Božjem kruhu, kruhu Života.
I pustinja smjera na SZ, gdje su jeli manu. Ali treba imati na umu: „Ne živi čovjek samo od kruha, nego od svega što dolazi iz Božjih usta“(Pnz 8,3). U toj perspektivi izvanredno se uklapa i poruka iz Poslanice Efežanima (2. čitanje). Poziv na jedinstvo svih, jednodušnost u Kristovu Duhu. Čudo se obnavlja i događa uvijek ondje gdje Crkva slavi u jedinstvu svih, gdje Crkva ostaje vjerna svojoj pastirskoj dužnosti, i gdje svakodnevno u sebi odjelotvoruje Isusovu riječ: „Kao što je mene poslao Otac, i ja šaljem vas“ (Iv 20,21).
Fra Tomislav Pervan/Radiopostaja Mir Međugorje