Mk 12,28-b-34
Pristupi Isusu jedan od pismoznanaca i upita ga: »Koja je zapovijed prva od sviju? «
Isus odgovori: »Prva je: Slušaj, Izraele! Gospodin Bog naš Gospodin je jedini. Zato ljubi Gospodina Boga svojega iz svega srca svojega, i iz sve duše svoje, i iz svega uma svoga, i iz sve snage svoje! »Druga je: Ljubi svoga bližnjega kao sebe samoga. Nema druge zapovijedi veće od tih. «
Nato će mu pismoznanac: »Dobro učitelju! Po istini si kazao: On je jedini, nema drugoga osim njega. Njega ljubiti iz svega srca, iz svega razuma i iz sve snage i ljubiti bližnjega kao sebe samoga – više je nego sve paljenice i žrtve. « Kad Isus vidje kako je pametno odgovorio reče mu: »Nisi daleko od kraljevstva Božjega! « I nitko se više nije usuđivao pitati ga.
Knjiga Ponovljenog zakona zbirka je propisa i zakona u kojima se u kružnim potezima kuša neprestance cijeli izabrani narod uvijek iznova suočiti s bitnim odrednicama svoje dramatične povijesti. Ni manje ni više naći ćemo u Starom zavjetu 248 zapovijedi, naredaba, i 365 zabrana. Činiti i ne činiti, morati učiniti, i ne smjeti činiti. Nije to sitničarenje, nego svijest i izričaj koliko je život i ozbiljan i kompliciran, koliko vjera treba i mora prožimati čovjekov svagdan kako bi život pojedinca, u obitelji ali i narodu bio blagoslovljen i imao sretan ishod.
I što konkretno znači ljubiti Boga? Može li se ljubav zapovjediti, narediti? Ljubav je vezana uz čovjekove osjećaje, srce, i tu je čovjek slobodan, voljeti koga hoće i kako hoće. Ne može se narediti, koga i kako voljeti? Pa ipak, jedno moramo znati. Zapovjedi su životni naputci kako mudro živjeti, svoj život oblikovati. Poglavito pak ako dolaze od Boga te o čemu ovisi moj ili naš život ili smrt. U Bibliji ljubav nije prvenstveno stvar ni pitanje osjećaja ili slobode, nego osjećaj praktične solidarnosti s drugima, bližnjima. Poglavito pak kad smo ugroženi. Primjerice u ratnim okolnostima. Ljubav prema domovini.
Narod kao cjelina mora upoznati smisao i posljedice svega onoga što je Bog učinio kroz cjelokupnu povijest za taj narod, i s tih motrišta sagledavati smisao svog posebnog izabranja i poziva. Opasnosti u novom okružju su velike. Zavodljivost poganskih božanstava je na svakom koraku prisutna, i zato neprestani refren, kao u Ravelovu ‘Boleru’, do manične neizdrživosti i za najgluše uho: ‘Čuj, Izraele! Šema, Israel! Gospodin Bog tvoj, jedini je i jedincati Bog. Drugih bogova nema uz Jahvu. Upravo te riječi ponavlja svaki pravovjerni Židov do dana današnjeg kao svoju svakodnevnu molitvu, poput našega trokratnog ‘Angelusa’.
S istim problemom najvažnije i najveće zapovijedi suočio se i Isus. Pročitamo li onako navlas 12. poglavlje Markova Evanđelja, zamijetit ćemo da Isusovim protivnicima uopće nije ni stalo do pravih odgovora niti do egzistencijalnog odnosa prema Bogu. Sve Isusove protivnike u Jeruzalemu muči jedna misao i problem, kako naime uhvatiti Isusa u riječi, u klopku, jer je u pozadini svih pitanja i nastale problematike nepodnošljivost i mržnja Isusovih protivnika.
Zato je potrebno veliko i široko srce, kakvo bijaše Isusovo, pa da čovjek u miru i staloženo, trijezno i hladne glave, odgovari na smicalice i izazove, s onom bistrinom i jasnoćom, makar u današnjem evanđelju Isus pismoznanca hvali zbog njegova otvorena stava. Jer kad znaš da se oko tebe omča steže, da ti predstoji samo nekoliko dana i svršetak na Golgoti, tada su Isusovi odgovori tim više zapanjujući. Isus svodi sve zapovijedi i zabrane na samo dvije riječi: Bog i bližnji! Sve se usmjeruje na ta subjekta, ne objekta.
Što hoće Isus navođenjem odgovora iz knjige Ponovljenog zakona? Želi samo reći: Slijedi glas svoje savjesti, svog srca. Slijedi onaj kompas koji ti je usađen u srce i pamet samim time što si Božja slika. Nosiš na sebi Božji code, autogram, potpis i svojim životom samo trebaš dopisivati ono što je započeo Bog stvarajući te i šaljući te u svijet.
Jer već cjelokupno stvorenje na svoj način stvara prekrasnu harmoničnu simfoniju koja se stapa u veličajnu pjesmu stvorova, poput Beethovenove ‘Ode radosti’, ili toliki pozivi i zazivi u psalmima da sve živo veliča, tj. ljubi i hvali Gospoda. Ne smiješ se Boga bojati kao zakonodavca koji navodno svaki čas samo vreba ne bi li te uhvatio u kakvu prijestupu ili grijehu. Nauči se u njemu promatrati oca koji ljubi i vodi svoje dijete.
Nije li se u povijesti Izraela, tj. tvog naroda, ako želimo staviti ove riječi u usta Isusu kao odgovor protivnicima, taj Bog pokazao kao Bog otaca? I nije li vjerovanje odnosno povjerenje u tog Oca bilo ravno izlasku na slobodu i u slobodu, novi život, odbacivanju lanaca, napuštanju ropstva, prividne zbrinutosti koja nije davala nikakve šanse za nekakvo makar kakvo-takvo sutra, jer, Egipat je ‘kuća ropstva’, robovanja?
Nije li posluh njegovu glasu bio ravan dolasku u vlastitu zemlju, u sreću, u pravi život? Dakle, pronađi, otkrij toga Boga i služi mu, i tada ćeš ispuniti svoje poslanje u svijetu. Tad ćeš biti cjelovit čovjek, nepodijeljen, snažan za nove zaveslaje, nova obzorja. Treba pretvoriti osobni nominativ u dativ. Ne više ja, tko je meni bližnji, nego komu sam ja bližnji? Pa ćemo se susresti s Isusovom prispodobom o Milosrdnom Samaritancu.
Tko nije čuo ili pročitao ‘Malog princa’ ili ‘Galeba Jonathana’ ili lozinku Martina Luthera Kinga, borca za crnačka prava, koji je, unatoč tolikim represijama prema svojim sunarodnjacima, savjetovao svojim crncima da imaju na umu samo jedno: ‘Unatoč svemu, ja sam netko!’ – but I am somebody!
Mogu te nazvati svakakvim imenom, reći ti sve ružno, ‘but I am somebody’. Na to poziva Isus i želi nas oduševiti za isti stav. Ljubljen si i uzvrati ljubav. Descartes je započeo svoje umovanje krilaticom ‘cogito, ergo sum: mislim, dakle jesam’, i time inicirao racionalizam i moderno doba.
Danas bismo, u vremenu hladnoće srca, nesmiljene konkurencije, kompjuterske ere, obezdušenosti na sve strane morali reći: Voljen sam, ljubljen sam, dakle jesam. Odnosno, ljubim i volim, dakle jesam. I nema veće zapovijedi od te. Slijediti je, živjeti je i životom tumačiti: To je onda pravo životno ispunjenje koje od nas očekuje Isus.
A što čine oni koji nisu voljeni i ne znaju voljeti, vidimo iz svog najbližeg okružja: znaju samo iz rušiteljske mržnje razarati i ubijati i voditi ratove. Žalosno je kad se psihopatološki tipovi domognu vlasti i demagoški povuku za sobom mase u nesmiljenu propast i mržnju. Jer tko nije iskusio ljubav, ne može je ni uzvratiti, i tada mu je cijeli svijet samo neprijatelj i konkurent koga treba ukloniti s puta. Gospod je pak stvorio zemlju da bude zavičaj i obitavalište svih bez razlike, u ljubavi i razumijevanju.
Fra Tomislav Pervan/Radiopostaja Mir Međugorje