Foto:Radiopostaja Mir Međugorje
Mt 14, 1-12
U šestome mjesecu posla Bog anđela Gabriela u galilejski grad imenom Nazaret k djevici zaručenoj s mužem koji se zvao Josip iz doma Davidova; a djevica se zvala Marija. Anđeo uđe k njoj i reče: »Zdravo, milosti puna! Gospodin s tobom!« Na tu se riječ ona smete i stade razmišljati kakav bi to bio pozdrav. No anđeo joj reče: »Ne boj se, Marijo! Ta našla si milost u Boga. Evo, začet ćeš i roditi sina i nadjenut ćeš mu ime Isus. On će biti velik i zvat će se Sin Svevišnjega. Njemu će Gospodin Bog dati prijestolje Davida, oca njegova, i kraljevat će nad domom Jakovljevim uvijeke i njegovu kraljevstvu neće biti kraja.«
I Herod čuje za Isusa i njegova djela. Taj silnik i zločinac, kao takav je unišao u povijest, nema više mirne savjesti otkako je dao smaknuti i ukloniti Ivana Krstitelja koji mu je u lice skresao kako je preljubnik, kako ne smije imati bratovu ženu kao suprugu. Otada Herod ne može više mirno živjeti. Pokojnik ne prestaje govoriti, on se ne da ni mrtav ušutkati, on ostaje njegova nečista savjest i noćna mora. To nije iskusio samo četverovlasnik Herod, tematika je to svjetske književnosti i pismohrana, velikih pisaca, znanih tragedija.
U Heroda imamo klasični primjer nemirne, nečiste i prljave savjesti. On se i mrtva Ivana straši, ta vidio mu je glavu na pladnju. Boji se on i Isusa, dok se Isus njega ne boji. Poručuje mu je da je obična ‘lisica’, kukavica, koji zaplotnjački i kukavički hvata plijen, neljudski i hirovito postupa.
Tko je i što je Herod? Slabić, kukavelj, trska koju vjetar požude i strasti ljulja te savija kako hoće, čovjek bez volje i odlučnosti, neuhvatljiva jegulja i sluzava meduza, koja samo vreba trenutak za svoj plijen; čovjek koji rado sluša Ivana, komu je moral stvar hirovitosti, a ne životni imperativ i stil. Čovjek koji živi u svojim oblacima i maštanjima, koji uživa u svojoj prividnoj moći koju ima kao sitni rimski vazal. Njegov je život puka rola, uloga, privid, igra, danas bi kazali performance, show. I jedna takva zabava, doslovce show, doći će Ivana glave. Nad Herodom trijumfira jedna obična plesačica, do te je mjere Herod rob svojih strasti i svoga nekaraktera, jednostavno izgubio pamet. Sluđen jednim plesom. Ona, senzualna plesačica trbušnog plesa, postaje gospodar situacije – svojim plesom od koga je Herod van sebe, izgubio mozak i glavu, pa daje i pola svoga kraljevstva za jedan obični ples!
Ivanova smrt bijaše i Isusu signal kako i njegov život ide prema neumitnoj smrti. Prethodno pak mora mnogo toga još reći, mnogo učiniti, a ni smrtnu presudu ne će mu izreći jedan Herod. Ivan je nastupio kao što je nekoć nastupao jedan Ilija pred kraljevima, ili pak Natan pred Davidom ili pak drugi proroci koji su se suprotstavljali kraljevskom dvoru. I kao kod Ilije, tako je i ovdje žena u pitanju. Žena Jezabela ne oprašta Iliji smrt njezinih ‘proroka’, a ni ova ne oprašta Ivanu. Koja zapravo vlast na ovoj zemlji dopušta da ju se kritizira? Kad su vladari priznavali svoje pogrješke, pa i u privatnom životu?
Zanimljivo je kako Herod ima nemirnu savjest. Njega savjest nakon zločina ne pušta na miru. Njemu se čini da je u Isusu uskrsnuo Ivan. Nigdje se ne spominje da bi Isus napao Heroda, da ga je kritizirao poput svoga preteče, Ivana. Pa ipak se Herod osjeća smrtno ugrožen.
Isus govori o Bogu, o kraljevstvu Božjem, i čini se, svaki govor o Bogu i kazni njega uznemiruje. Uznemiruje ga, ali nema ni daška nutarnje dosljednosti da bi se odvratio od svojih zločina, da bi umirio savjest pokorom i obraćenjem, iskrenim kajanjem. Ne može on iz svoga začarana kruga. On živi u nekakvoj omaglici i nesvjesno, tjeran svojim nagonima i strahom. Na kraju sve svršava u obiteljskoj tragediji.
Očiti primjer istočnjačke (a i svake druge) strahovlade i despotskoga ponašanja. Ljudi su samo igračke u rukama moćnika, njihov život ne vrijedi ništa, a čini se da cinična moć i samovolja sve više preuzimaju maha, pa i danas. I ovdje je sve daleko od Boga, ljudi su izručeni jedni drugima na milost i nemilost, a pogotovo su izručeni sami sebi, svojim strastima, požudama, nagonima, svojoj prividnoj moći, zapravo nemoći i robovanju nižemu čovjeku.
Cijeli je pak prizor uokviren Isusom. Započinje s Isusom u kome se tako reći utjelovljuje sve ono što je Ivan utjelovljivao u sebi, i završava podnošenjem izvještaja Isusu o svemu. Ono što su ljudi htjeli ubiti i ukloniti ubijajući Ivana sada zapravo živi još snažnije i djelotvornije u Isusu. Ivanovo djelo nije više vezano uz prostor i vrijeme. Ivan je postao noćna mora za Heroda, zato što je ubio nevina čovjeka. Božja zapovijed – Ne učini preljuba – vrijedi jednako za kralja kao i za siromaha, vrijedi i u kraljevu srcu i u srcu posljednjega podanika, i nemoguće se o Božju zabranu ogriješiti nekažnjeno. Pogotovo što je u pitanju i društveni incest (rodoskvrnuće – bratova žena!), izdaja Zakona, oholost pred Bogom, nasilje nad čovjekom. Ivan – čovjek koji jasno naučava Božji zakon – ne preže ni pred kraljem. Nema on pred njim straha ni sustezanja. Za Ivana nema velikih i malenih, za njega postoji samo Božji narod sučeljen s Božjom voljom i pred Božjim očima. Kako taj narod živi, je li u skladu s Bogom ili nije?
Kako spasiti pojedince koji žive kao Herod? Kako pomoći vladarima koji su nasilni, koji nisu ništa drugo nego ljudi, smrtnici kao i mi? Ivan optužuje, drma njihovu savjest. Isus pak postupa drukčije. Došao je pomoći, došao otkupiti, izbaviti, spasiti. Za njega nema izgubljenih. Isus nastupa kao onaj koji ima blago i strpljivo srce.
U cijelome tragičnom događaju imamo u istim osobama i zločince koji su istodobno i žrtve. Zločinac je i počinitelj i žrtva svoga zločina. Herod se boji naroda, inače bi on prije bio dao smaknuti Ivana. Čini zločin i grijeh u preljubu, isto tako i Herodijada je žrtva svojih neobuzdanih strasti zbog kojih je njezin nezakoniti muž počinio zločin.
Svi u konačnici čine ono što ne bi htjeli činiti, oni su istodobno i (pro)gonitelji i (pro)gonjeni, počinitelji i žrtve ustroja i mašinerije koja tjera i njih i druge u smrt. To je logika grijeha. Gdje je rješenje? Ne biti ničija igračka, ni svojih strasti, ni svoje požude ni grijeha, ne biti igračka u rukama bilo kojega čovjeka, poslušnik koji izvršava tuđe želje.
Svi su ovi zapravo bili već mrtvi prije nego su počeli i izvršili ubojstvo nad Ivanom. I to je najstrašnije u svemu prizoru. Svima im treba blaga Isusova ruka koja snubi za dobro, razumijevanje, sućut, strpljivost, očovječenje.
Fra Tomislav Pervan/Radiopostaja Mir Međugorje