Lk 13,22-30
Isus je prolazio i naučavao gradovima i selima. Reče mu tada netko: »Gospodine, je li malo onih koji se spasavaju?«
A on im reče: »Borite se da uđete na uska vrata jer mnogi će, velim vam, tražiti da uđu, ali neće moći. Kada gospodar kuće ustane i zaključa vrata, a vi stojeći vani počnete kucati na vrata: ‘Gospodine, otvori nam!’, on će vam odgovoriti: ‘Ne znam vas odakle ste! ’Tada ćete početi govoriti: ‘Pa mi smo s tobom jeli i pili, po našim si trgovima naučavao!’ A on će vam reći: ‘Kažem vam: ne znam odakle ste. Odstupite od mene, svi zlotvori!’
Ondje će biti plač i škrgut zubi kad ugledate Abrahama i Izaka i Jakova i sve proroke u kraljevstvu Božjem, a sebe vani, izbačene. I doći će s istoka i zapada, sa sjevera i juga i sjesti za stol u kraljevstvu Božjem. Evo, ima posljednjih koji će biti prvi, ima i prvih koji će biti posljednji.«
U spomenutom odsječku imamo sažeta tri Isusova izričaja, naime, riječ o uskim, potom o zatvorenim vratima, i napokon slovo o pripuštanju poganskih naroda u kraljevstvo Božje.
Povod za riječ o uskim vratima jest pitanje spram broja spašenika. Isus je sam govorio o malome stadu (usp. Lk 12,32). Ali daleko je značajnije od broja spašenika pitanje koje se tiče i mene osobno: Jesam li ja tu, među tim spašenicima? Isus nikada ne vjeruje mnoštvu. Mnoštvo ne spašava, nego moja odluka i životno opredjeljenje. Ne smije se odgađati stvar do posljednjega trenutka, do ‘smrtne ure’.
U povijesti svakoga pojedinca i naroda s Bogom postoji odlučan trenutak: “Kad domaćin ustane i zatvori vrata…”. Isus samo utvrđuje svojima: “Trudite se svim silama…”. Na kraju veliko obećanje svim narodima. Daleko je više spašenika nego što bi to htjela prihvatiti ili priznati neka uskogrudna teologija ili sektaški pristup spasenju. Prisjetimo se da je Marija učila vidioce u Fatimi moliti onaj dodatak nakon svakoga desetka krunice: “… privedi u raj sve duše osobito one kojima je najpotrebnije tvoje milosrđe”.
Pročitaju li se doslovno i pomno gornje Isusove riječi, one na stanovit način tjeraju čovjeku strah u kosti. Izgovara li te riječi ista osoba koja na drugim mjestima Novoga zavjeta govori o dobrome Ocu, u čije se ruke trebamo izručiti, bez pridržaja i zadrške? Namjesto toga imamo ovdje riječi koje su poput dvosjekla sječiva. Želi nam Isus izbiti iz ruku lažnu svijest sigurnosti, lažni mir i uljuljanost, kako će na kraju biti ili ispasti sve dobro. Ne govori Isus nigdje o nekakvu happy end-u. Nije bitno što će biti s drugima, nego je od krajnjega značenja što je sa mnom osobno, što je s tobom kao osobom i slušateljem riječi?
Je li malo spašenika? Već sami upit smjera prema tome kako je tražitelj i pitatelj uznemiren. Mnoštva ili pak određena grupa ne daju nikakvu sigurnost, pogotovo ne jamstvo spasenja i zaštite. Za Isusa nije bitan ni značajan broj, nego je li netko u suglasju s njime i njegovim poslanjem, ima li u sebi ovlast izgoniti nečiste sile, širiti kraljevstvo Božje, biti sredstvom u njegovim rukama.
Postavlja se pitanje, je li naša egzistencija, naš život u skladu s onim što on traži od nas i što Isus donosi na svijet. Osamljenost je naš pratitelj u životu. Stoga Isus veli kako treba založiti sve sile da bi čovjek bio dionik blaženstva. Treba nastojati unići kroz uska vrata. O tome je govor i u Govoru na gori.
Čini se kao da u ovome trenutku sve ovisi o nama, ne o milosti i Bogu. Sve zavisi od naše odluke, našega ponašanja pa vrijeme, pogodni trenutak, ne trpi nikakve odgode. Tko propusti sadašnji trenutak, pravi čas, kairos, zapada u opasnost da ostane vani, da mu se pred nosom zalupe vrata, i onda može kucati i lupati na vrata do mile volje, cijelu noć. Nitko mu ne će otvoriti. I što je još tragičnije i gore: On se može pozivati ni na djela koja je činio u Isusovo ime, na čudesa ni na znakove, kako je s Isusom bio zajedno u ovoj ili onoj kući, na ulici, u gostionici, kako ga nije persirao, nego je bio s njime osobno, intimno, ‘per tu’, ali sve to ništa ne koristi. Od svega toga nema na kraju ništa. Slične riječi imamo i na kraju Govora na gori u Mateja, sedmo poglavlje.
Pitanje je koliko mi svoga Boga (s)poznajemo, koliko smo bliski njemu, i kako pred njim stojimo. Isus prijeti grozomornim paklenim slikama, i gotovo strmoglavce izokreće postojeći poredak, kad oni prvi vide tko sve ulazi u kraljevstvo, a oni, prvopozvani, izbačeni van, u krajnju tamu, gdje prestaje svaka komunikacija, gdje nema više ni trunka ljubavi ni smilovanja. Moramo spoznati i uvidjeti kako Isus zna čak i sa grožnjom i strašnim te grozomornim slikama naglasiti i isticati bitno u životu.
Isus do iznemoglosti naglašava kako je u prednjem planu pojedinac, osoba, ne stanovita grupa, masa, kolektiv, narod. Nitko se ne može prizivati niti pozivati na narod, na identitet, na mnoštvo, na genetsku pripadnost, misleći, što nas je više, sigurniji smo da smo na pravome putu. Neki misle kako je bitno pripadati nekoj organizaciji, a ne se osobno profilirati. Isus traži profile, traži pojedince koji su svjesni i znaju tko su i komu pripadaju, komu su dali srce i glas.
Treba biti ne-podvojen (doslovce: in-dividuum), ničiji razlomak niti odljevak, treba biti original, nikakva preslika, ili pak kopija ovoga ili one. Bog nas je stvorio da odsviramo u životu svoju melodiju, da prihvatimo svoje poslanje koje je samo nama namijenio. Ne smijem niti mogu bilo koga delegirati u svoje ime.
Uzeti nam je život u svoje ruke i sukladno tomu djelovati. Nismo strojevi ni roboti pogotovo ne automati. Izvezi na pučinu, rekao je Isus Petru. Naše je uzeti kormilo u ruke, osmjeliti se i broditi prema luci vječnosti, s navigacijskim uređajima koje nam Gospodin pruža.
Žalosno je na kraju stajati i ne znati odgovora, za što je čovjek živio i u što je život protratio. Nisi li, Gospodine, bio svaki dan s nama za stolom? Na euharistiji, na misi, u molitvama? Od malih nogu, a pogotovo otkako je ovo Međugorje na svjetskoj pozornici?
Da, imamo gotov program, imamo jasne naputke, imamo svoj Credo, molitve, sakramente, životni okvir. Međutim, sve to ne koristi mnogo ili ništa, nema li u nama Gospodina, nije li on u nama živi oganj, ne stvara li on sveti nemir. On je izazov uvijek i svakomu. Nitko ne može s nas skinuti odgovornost odluke. U vanjskoj slobodi ili neslobodi, u komunizmu ili kapitalizmu, u slobodi ili progonstvu, bez razlike.
Često ćemo naići u Isusovim izričajima jedno i opetovano ‘prekasno’! Pogotovo na kraju života, kad čovjek uviđa promašenost svega, i suoči se s tragičnom činjenicom: Sve je kasno, prekasno. Vrata su se zalupila ispred nosa.
U Mateja ćemo naići na prispodobu o deset djevica, pet ludih i pet mudrih. Potresna balada, priča gdje pet nerazboritih ostaje pred zatvorenim vratima. Isus nas želi p(r)otresti u našoj samosigurnosti, samosvidljivosti.
Ne vrijedi pozivati se na Abrahama, ni na svoje vjerovanje u Isusa, pa ni onima koji su bili s njime za istim stolom, jeli, blagovali. Zgrčena kći Abrahamova iskusila je u prethodnom poglavlju oslobađanje, a pogani će doći sa svih strana svijeta (r. 29), a sve se odvija u moćnom Isusovu okružju i djelovanju, koje je samo za one beskorisno, koji misle kako već sve posjeduju te kako im ne treba nikakva pomoć. Uzalud im njihovo uzdanje u sebe i tobožnju prisnost s Isusom.
Fra Tomislav Pervan/Radiopostaja Mir Međugorje