Foto:Radiopostaja Mir Međugorje
Iv 14, 27-31a
Reče Isus svojim učenicima: »Mir vam ostavljam, mir vam svoj dajem. Dajem vam ga, ali ne kao što svijet daje. Neka se ne uznemiruje vaše srce i neka se ne straši.
Čuli ste, rekoh vam: ‘Odlazim i vraćam se k vama’.
Kad biste me ljubili, radovali biste se što idem Ocu, jer Otac je veći od mene. Kazao sam vam to sada, prije negoli se dogodi, da vjerujete kad se dogodi. Neću više s vama mnogo govoriti jer dolazi knez svijeta. Protiv mene ne može on ništa. Ali neka svijet upozna da ja ljubim Oca i da tako činim kako mi je zapovjedio Otac.«
Ovim odlomkom koji nam Crkva u čitanjima danas nudi svršava prvi Isusov oproštajni govor prema Ivanu nakon pranja nogu i konkretnih naputaka u 14. poglavlju. Jučer bijaše govor o Branitelju, Pomoćniku, o Svetome Duhu, na što se danas nadovezuje riječ o miru kao najizvrsnijem daru samoga Gospodina te o Isusovu ponovnom dolasku. U svijetu nema mira, u njemu vlada strah i rat sviju protiv svih. Ni učenici nisu od toga pošteđeni. Nerijetko Bog kroz povijest zašuti, ne čujemo mu glasa, ali zajednica koja je usidrena u Bogu, pobjeđuje strah svijeta i strah koji dolazi iznutra. Zato, neka se ne uznemiruje srce vaše!
Mir, ne kao što ili kakva ga svijet daje! Znamo za državnopolitičku maksimu iz Isusova vremena kojom su se vodili svi onodobni, ali i suvremeni veliki narodi: Si vis pacem, para bellum! To bijaše državni program: Želiš li mir, budi spreman na rat, na ubijanje; spremaj se za rat. Rimljani su govorili kako cijena mira jest budnost, biti trajno na straži, trajna budnost („praetium pacis – vigilia“). Uvijek otkočena automatska puška, prst je na otponcu ili okidaču, strojnica do nogu. Tj. uvijek spremni potegnuti smrtonosno oružje da bi čovjek zaštitio svoje pravo, svoje imanje, svoju kuću, svoju državu, mir u kome živi, da bi protivnika ili neprijatelja onemogućio ili zauvijek ušutkao.
Do dana današnjega tom se idejom vode svi političari, sve nuklearne svjetske sile, počevši s Amerikom, Rusijom ili Kinom. Mir nije ništa drugo nego ravnoteža u naoružanju, mrtva utrka u naoružavanju, gdje se svatko boji svakoga. Nakon svega imamo kao rezultat mir groblja, trajni strah i spremnost na ubijanje. Ravnoteža straha i zastrašivanja također i u ‘hladnom ratu’. Amerikanci su se nedavno povukli iz Afganistana, isto tako i s Bliskog istoka, Iraka, Sirije, ali su njihovi nosači borbenih zrakoplova stalno prisutni u Indijskom oceanu te u blizini Irana. Krstare svjetskim morima i oceanima. Imamo prijetnje ratom i uništenjem država i naroda. A trgovina sofisticiranim oružjem najunosniji je posao u svijetu!
Je li moguće ratovati za mir, pitamo se? Nije li to protuslovlje u pojmovlju. Da, ali to je mir koji svijet pruža, koji nam svijet daje. Mi rado govorimo o Domovinskom obrambenom ratu. Ratom do mira isto je kao i govor o drvenom željezu, to je nešto kao contradictio in adiecto, protuslovlje u pojmovlju.
O miru govori i Isus na rastanku. Miru koji samo on može dati, miru koji svijet nije kadar dati niti posredovati. Zna Isus što čeka njegove učenike u svijetu. Zna što nudi svijet – nesigurnost, nemir, ratove, na svakome području čovjekova života. I najboljem slučaju primirje, vrijeme kad oružje šuti, ali se zato svaka država sve više i više naoružava. Danas jedino ne vlada kriza u industriji naoružanja, pa ni u Hrvatskoj. Hvale se i Hrvati proizvodnjom oružja, samokresa, automatskih pušaka, kaciga za vojake itd. Svatko hvali svoje proizvode i nudi ih na tržištu; pištolje, puške, automatske, poluautomatske strojnice i sl. Trgovci oružjem trljaju ruke, stalno se sve više bogate.
Stoga Isus ovaj svoj prvi oproštajni govor završava hrabreći učenike: Nemojte se brinuti niti uznemiravati, strašiti. Ostavlja im ono najdraže i najdragocjenije što ima: Svoj mir! To je njegov oproštajni dar. Svi se često pitamo, zašto Bog šuti na ovoliku nepravdu. Otac je međutim prepustio sve Sinu i on odlučuje o sudbini. Pred njim se odlučuje o sudbini svijeta. „Svijet treba da spozna kako ja ljubim Oca i činim ono što mi je Otac zapovjedio.“
Isus svojima kaže kako je upravo strah izvor nemira i ratova. Ljudi se straše jedni drugih i zato se naoružavaju. Zmija grize i ujeda od straha. Jednako i pas, ujeda iz straha. Stoga poručuje kako se ne smije njihovo srce uznemirivati. Dolazi doduše vladar, gospodar ovoga svijeta, ali on ništa ne može protiv Isusa. On jest diabolos, onaj koji razbija, razbacuje, rasipa i prevraća. Da, taj će uspjeti čak i Isusa ubiti, i to upravo uime poretka, reda, državnoga ustroja, mira u kući, uime religije jer je poimence židovska hijerarhija izrekla svoju smrtnu presudu nad Isusom (Kajifino: „Što nam još trebaju svjedoci?“ – „Smrt je zaslužio!“). Da, navodili su stotine razloga samo da (s)maknu Isusa, da ga likvidiraju. Sva se sila ovoga svijeta i pakla urotile protiv Isusa kako da ga obilježe kao trajnoga gubitnika i na kraju zlikovca koji je zaslužio smrtnu kaznu na križu.
Zato Isus traži promjenu stajališta i zrenika. Ne smiju niti mogu više stvari ostati u svijetu po starome. Ne smije više biti (b)rat nasuprot (b)ratu. Ostane li tako, svijet ostaje u tami, duhovnom pomračenju, i nikada se ne će osloboditi stanja u kome se trajno nalazi.
Upravo ovaj tekst iz Ivanova Evanđelja može biti duhovno saborište i okupljalište za sve koji uistinu teže za mirom, pa bilo to u samoj Isusovoj domovini, u Palestini, ili pak Iraku, Afganistanu, Somaliji, na ovim balkanskim prostorima, na Kavkazu ili među narkokartelima u Americi, među mafijama i sličnim bandama u Italiji. A danas u Ukrajini ili pojasu Gaze. Logika ovoga svijeta jest doslovce sotonska, rat sviju protiv svih, dok Isus obećaje proljeće nakon zime, rascvalost i procvat nakon mrzlih mjeseci.
Nije to nikakvo neutemeljeno ohrabrivanje, nego trajni dar koji je plod njegova jedinstva s Ocem. Nakon uskrsnuća mir je prva riječ koju je uputio prestrašenim učenicima: „Mir vama!“ To je temeljno djelo i dar Duha Svetoga prema Pavlovim poslanicama.
Isus ide na križ. Isusova smrt treba biti svemu svijetu vidljivi znak Isusove ljubavi prema Ocu, one ljubavi koja vrši i ispunjava Očevu volju do kraja. Zato je Isusova smrt na križu te sami križ veliki upitnik cijelomu svijetu. Križ i svijet dvije su velike oprjeke i krajnje suprotstavljenosti, i tako će ostati do kraja. Hoće li svijet prepoznati Otkupitelja u Raspetome? Crkva nema ništa drugo navijestiti svijetu doli ove smrti na križu. U tome je spas i mir, i naše otkupljenje.
Fra Tomislav Pervan/Radiopostaja Mir Međugorje