Četvrtak, 26. prosinca 2024.

Ne pitaj što Domovina može učiniti za tebe, nego što ti možeš učiniti za Domovinu

Biblijska poruka 30.5.2024. i tumačenje fra Tomislava Pervana: Tijelovo – Svetkovina Tijela i Krvi Kristove

Foto:Radiopostaja Mir Međugorje

 

Mk 14,12-16.22-26

Prvoga dana Beskvasnih kruhova, kad se žrtvovala pasha, upitaju učenici Isusa: »Gdje hoćeš blagovati pashu, da odemo i pripravimo?« On pošalje dvojicu učenika i rekne im: »Idite u grad i namjerit ćete se na čovjeka koji nosi krčag vode. Pođite za njim pa gdje on uđe, recite domaćinu: ‘Učitelj pita: Gdje mi je svratište u kojem bih blagovao pashu sa svojim učenicima?’ I on će vam pokazati na katu veliko blagovalište, prostrto i spremljeno. Ondje nam pripravite.«

Učenici odu, dođu u grad i nađu kako im on reče te priprave pashu. I dok su blagovali, on uze kruh, izreče blagoslov pa razlomi, dade im i reče: »Uzmite, ovo je tijelo moje.« I uze čašu, zahvali i dade im. I svi su iz nje pili. A on im reče: »Ovo je krv moja, krv Saveza, koja se za mnoge prolijeva. Zaista, kažem vam, ne, neću više piti od ovoga roda trsova do onoga dana kad ću ga – novoga – piti u kraljevstvu Božjem.« Otpjevavši hvalospjeve, zaputiše se prema Maslinskoj gori.

Sve što jest, što na bilo koji način opstoji, jest tajna, velika. Fizičari ne mogu dokučiti tajnu materije, tvari. Pa ni svjetla. Je li svjetlo zraka ili čestica? Da, kvantna fizika veli, i zraka i čestica. Bog je tajna, stvorenje je tajna, čovjek također. Tajna ostaje nerješiva, o-tajna. Problemi se mogu rješavati, zagonetke također, ali tajne ne. Tajni se može samo pristupiti. Nježno, s osjećajem odgovornosti. Zato uvijek kad čovjek pokušava dosegnuti Boga, svijet ili sebe, dotiče u biti jednu veliku tajnu. I pred tajnom čovjek se može samo pokloniti. Pasti na koljena.

Temeljna je značajka kršćanstva u vjerovanju u neposredno, izravno prožimanje vremenitoga i vječnog, povijesnog i transcendentnog, zbiljnoga i za-zbiljnoga, fizike i meta-fizike, čovjeka i Boga. Objava nije priopćavanje pojedinačnih riječi, izričaja, već trajni Božji dolazak, advent među ljude. Priopćavanje Boga čovjeku. Bog se komunicira. Bog se veže uz osobe, događaje i stvorenu stvarnost da bi one postale mogućnost za naš osobni susret s njime.

Objava ima svoj vrhunac u iskustvu i tumačenju života i djela Isusa Krista. U njemu se na neponovljiv, jedinstven način Bog angažira. Isus Krist je trajna povezanost Boga s čovjekom te čovjek Isus Krist postaje neponovljivim i neopozivim znakom Božje nazočnosti u svijetu, povijesti i među ljudima.

Sakramenti kao vidljivi znaci Božji su put u Isusu Kristu do čovjeka i ljudi. Duh se Božji vezao uz određene znakove, u euharistiji uz znakove kruha i vina. Duh Sveti ima ulogu na sveobuhvatan način ostvariti djelo i poslanje Isusa Krista u svijetu i povijesti. On sažima i integrira u jedno svijet i povijest u Isusu Kristu.

Euharistija je uprisutnjenje i sažetak cjelokupnog kršćanskog misterija spasenja. Ona obuhvaća i stvaranje i novo stvorenje, ona je izričaj i odraz božanske naklonosti i ljubavi te ujedno čovjekov odgovor na taj zov.

Ona je sažetak i vidljiva oporuka svega Isusova djela, života smrti i uskrsnuća. Ona je proslava Boga, ali i spas za čovjeka, dar i uzdarje, milost ali i obveza. Ima silaznu i uzlaznu putanju, Boga prema čovjeku i obratno, katabatičku i anabatičku.

U Starom zavjetu imamo trajni san o zemlji u kojoj teku med i mlijeko. Bog obećaje zemlju u kojoj teče med i mlijeko. Med i mlijeko, znameni su blagostanja i blagodati. Slike su to budućnosti o kojima narod u pustinji, u kojoj ništa nema, samo može sanjati. Isus svjesno odbacuje te slike. Tih slika nema nigdje u njegovim izričajima.

Naime, oko meda i mlijeka čovjek se mnogo ne trudi. Med je proizvod pčela i čovjek otima pčelama njihov trud. Isto tako i mlijeko. Uzima ono što pripada drugomu. Med i mlijeko nisu proizvodi čovjekove mašte, sposobnosti, nisu djelo rada njegovih ruku. Uzima ih gotove iz svog svijeta i okruženja, priroda mu ih pruža na dlanu. Pa ako ima dovoljno meda i mlijeka, on se osjeća kao u raju.

Isus naprotiv zbori o kruhu i vinu. Kruh i vino nastaju tako što čovjek svojim rukama zahvaća u prirodu i mijenja je. Čovjekov rad, muka, sposobnost uključeni su u kruh i vino. Kruh i vino nose na sebi tragove čovjekova truda, rada i sudbine.

Zato Isus uzima kao znamen nade u zajedništvo Boga i čovjeka te dvije slike u kojima je uključena Božja ljubav, ali i čovjekova sudbina koja je još od Adama sudbina natopljena i prepuna znoja, suza, muke, napora.

Isus veli: Pšenično zrno mora biti spremno umrijeti, želi li biti plodno i donijeti roda. Što ne padne u zemlju i ne istrune, ne može biti plodonosno. Kruh je slika za čovjekovu promjenu, preobrazbu. Isto je i s vinom. Koliko sunca, rada, truda, muke, gnječenja u tijesku, dok se ne dobije slatki sok, mošt i slador koji vrenjem prelazi u vino. Koliko sunčeve energije mora upiti jedna boba grožđa da bi postala slatka kao šećer i onda u previranju postala pitkim vinom koje „razveseljuje čovjekovo srce“, kako veli Pismo. Cijela je jedna godina potrebna da bi se dobilo vino ili pak kruh.

To su dvije nove slike Novog saveza. U objema slikama uključeno je sijanje, rast, sazrijevanje, promjena, preobrazba, pre-tvorba (grč. metabolé ili metamorfoza). Organski postupci. Onaj tko želi u budućnost, mora ostaviti i nadići djetinje slike, dječje maštarije. Mora biti spreman na svakodnevne preobrazbe, pre-tvorbe. Jer pretvorba je pre-tvaranje jedne stvari u drugu.

  1. Fromm jednom se zgodom izrazio kako je za suvremenog čovjeka cijeli svijet i ova zemlja poput velikog vimena. Svatko iz toga želi za sebe isisati što je moguće više mlijeka. Tako čovjek ostaje neprestano u djetinjoj fazi, nikad ne odrasta u pravu, zrelu osobu. Ovisan o mlijeku u djetinjstvu, ali i kad ostari. Čovjek na kraju dospijeva u djetinju fazu, hrani se mlijekom.

Čovjek ne odrasta i ne sazrijeva stareći, već on izrasta i odrasta u čovjeka samo ako se u njemu rađa i nastaje nešto novo, ako to sazrijeva tijekom godina. Nešto što nije po sebi dano, što mi se izvana daje, što (po)daruje našemu životu puninu i smisao, cjelovitost, što čovjeka uključuje u sveopće tokove života i rasta.

Euharistija je Kristova ponuda. On se sam želi u nama ukorijeniti, užiliti poput zrna žita koje pada u zemlju. On želi pustiti korijenje, (iz)rasti i poprimiti obličje u svakome od nas, prožeti nas i ispuniti do mjere punine Kristove, kako bi rekao Pavao. Tko se usmjeruje prema budućnosti, preuzima na sebe sudbinu zrna.

Sije se, naime, u zemlju, umire, prepušta se zakonu preporađanja u Duhu, zakonu rasta. U poniznosti izrasta, jer se samo puni zreli klas savija i obara prema zemlji, dok prazan klas strši prema nebu (poput ljudi, poniznih i oholih, praznoglavih, uzgoritih, nadmenih). U zajedništvu s drugima postaje kruhom koji ljudi blaguju. Od takva se kruha može živjeti te taj kruh može podariti drugima život i osnovicu za budućnost.

I druga slika vina također je slika nade. “Ja sam trs, vi mladice”, veli Isus (Iv 15). Vino koje se žrtvuje ujedno je vino svetkovanja, ovdje na zemlji i u Očevu kraljevstvu. Vino je “krv novoga i vječnog Saveza” između Boga i čovjeka u Kristu Isusu. Isusova čudesa, a napose ono s kruhom i njegov tumač (Iv 6) nisu nikakav hokus-pokus, nisu svrhom samima sebi, već su tu da nas promijene, pre-tvore u novo stvorenje.

Kruh koji se dobiva umiranjem zrna, hrana je od koje ljudi ovog svijeta mogu živjeti. On je ujedno i plod pravednosti, plod koji nam omogućuje da postanemo baštinici Kraljevstva. Taj je kruh znak što nakon svih sudbinskih udara i katastrofa na ovome svijetu ostaje u budućnosti.

Vino koje se dobiva umiranjem grožđa, gnječenjem u tijesku, postaje pićem koje čovjeka na ovom svijetu veseli, ispunja životnom radošću, istodobno je znamen za vječno radovanje i svetkovanje u Kristovu kraljevstvu. Time cjelokupna povijest svijeta postaje samo ponavljanje i uzbiljivanje Isusove povijesti i života.

Sakrament smrti i života prerasta u sadašnjost i budućnost čovječanstva te stvara nadu, pa i ondje gdje je naizgled svaka nada umrla.

TIJELOVO – SVETKOVINA TIJELA I KRVI GOSPODINOVE

Svojim nutarnjim sadržajem blagdan Tijelova uklapa se u misterij, tajnu Isusove smrti, uskrsnuća i proslave. Uskrs je blagdan Isusove trajne prisutnosti. On je tajna Isusove trajne prisutnosti u povijesti i među ljudima. Uskrs je proslava Isusa u Bogu, ali i u povijesti. Uskrs je nastavak Utjelovljenja, Bogoobjave.

U svome umovanju i pojmovlju kao ljudi smo ograničeni prostorom i vremenom i mislimo u tim protežnicama. Stoga si često predočavamo kako Isus nakon svoga uskrsnuća živi kojih dvije tisuće godina. Ne, on je uvijek, zauvijek u onome božanskome „DANAS“, u punini svog božanstva i svoje trajne prisutnosti. U svježini trajnog božanskog rađanja. „Ti si Sin moj, danas te rodih“, riječi su to psalmista (Ps 2), ali ih Pavao rabi u svojoj propovijedi sunarodnjacima kad govori o Isusovu uskrsnuću. Dakle, Uskrs kao rađanje! (usp. Dj 13,33).

Doduše, Isus se ukazuje u vremenskom, povijesnom slijedu. Ali uvijek je jedno zorno: Nas zahvaća sila Isusova uskrsnuća o kojoj govori Pavao Filipljanima (3,10). „Idem, ali ću se opet vratiti k vama“ – stalni je refren Isusova oproštajnog govora učenicima. Taj ponovni dolazak sadrži sve ono što je Bog obećao u Isusu za spas svijeta. Sva kršćanska nada usredotočuje se na Isusov dolazak. I možemo reći da je za nas vjernike, kršćane upravo prava nesreća koja već stoljećima egzistira u našim redovima, da naime Isus Krist nije za nas ni onaj istinski, zbiljski, zemaljski, koji hodi ovom zemljom, nije prisutni ovdje. Nije pogotovo onaj koji će doći. On je osoba o kojoj se nešto malo zna iz povijesnih svjedočanstava, ili se fragmentarno pamti sa satova nepotpune vjerske pouke.

Isus je u svijesti većine suvremenih kršćana „opredmećen“, postao je objekt znanja (kao u većini teoloških predmeta). A zapravo je za sve nas veliki blagoslov i milost što nam je omogućeno biti vjernicima. Vjerovati u Isusa Krista i prijateljevati s njime. „Zaboravili smo kontemplaciju. Ne umijemo više ni promatrati. Niti se zaustaviti. Niti prekinuti svoj rad, pa za trenutak pogledati, onako nepomično, što to mi radimo. Ne umijemo pogledati ni ono što nas to drži, ni zemlju na kojoj stojimo. Nema više ni dokolice. A samo bismo tako, promatrajući svijet oko sebe, uočili da nešto postoji“ (agnostik, dramatičar E. Jonesco). Upravo nam euharistija pruža mogućnost promatranja. Zagledanost u Božju ljubav, nemjerljivu, trajno nazočnu, zgusnutost svega što je Isus imao i htio ostaviti u našu kršćansku baštinu.

„Sve što je Božji Sin učinio i učio za pomirenje svijeta ne znamo samo iz povijesti prošloga, nego to spoznajemo također i iz snage sadašnjih zbivanja“ (Sv. Leon Veliki, Časoslov). Biti vjernikom znači susresti se s Isusom Kristom, s njime prijateljevati. Isus je spasenje u osobi, a dionici spasenja postajemo susretom i drugovanjem s Kristom. Euharistija je sakrament Gospodnjeg dolaska i njegove prisutnosti među nama. Ona je znamen Gospodnje vjernosti vlastitom obećanju: „Idem da bih ponovno došao i ostao s vama“.

Zato je euharistija izvorno pashalni sakrament. Sakrament susreta s Uskrslim. Kao ono za ukazanja učenicima, o čemu svjedoče evanđelisti. Ili u Emausu. Knjiga Otkrivenja ima jednu od najdivnijih slika kojima se orisava euharistija: „Evo stojim pred vratima i kucam. Čuje li tko moj glas i otvori mi vrata, unići ću k njemu i blagovati s njime. I on sa mnom“ (3,19 sl.). Poruka je Pisma jasna: Svatko može iskusiti nazočnost Gospodinovu u vidljivim prilikama. U žrtvenoj gozbi. Jer „tijelo i krv“ samo su semitski, židovski izričaji koji bi se dali prevesti: „To sam ja. U svome predanju i žrtvovanju za vas sve“. Zato, „dođite k meni, svi vi umorni i opterećeni…“ To „dođite“ trajni je poziv pred tajnom euharistije.

Unatoč svojoj grješnosti smijemo i moramo doći. Euharistija kao spomenčin našeg spasenja i otkupljenja ustanovljena je za grješnike. Nije ona samo „anđeoska mana“, nego hrana putnicima. Za svoga zemnog života Isus se rado družio s onima koje je svatko izbjegavao. Koji bijahu izopćeni iz društva. Isto čini i danas.

Euharistija kao čista ljubav isključuje grijeh. Ali je zato pružena mogućnost pomirenja. Znak križa prije svake euharistije. I molitva da Gospodin križem „prekriži „ sve zlo što nosimo. U glavi, na ustima, u srcu. U cijelom biću. Da ga zbriše i opere. Didahe, predivni rani spis, veli: „Ako je tko svet, neka pristupi. A ako nije, neka se obrati. Maranatha!“

Cjelokupno euharistijsko zbivanje u Novom zavjetu i ranoj Crkvi stoji u znaku ljubavi. Ljubav koju nosimo u sebi, koju osjećamo prema Isusu, Gospodinu, preduvjet je zajedništva s njime. Stoga Pavao i veli: „Ako tko ne ljubi Gospodina, neka je isključen. Maranatha!“ (1 Kor 16,22). Poziva i nas na ljubav. Gozbu ljubavi. Dajmo se privući…

Fra Tomislav Pervan/Radiopostaja Mir Međugorje

Najnovije

U 69. godini krstio se Denzel Washington: ‘Trebalo je vremena, ali sada sam ovdje!’

Holivudska zvijezda Denzel Washington nedavno je učinio značajan korak u svojoj vjeri, primivši krštenje i licencu za crkvenog službenika. Ova odluka nije povezana s...

Idu li hrvatski vojnici u Ukrajinu? Misija NSATU glavna točka prijepora Banskih dvora i Pantovčaka u 2024. – Pročitajte više na: httpIdu li hrvatski...

Dvojica sukreatora hrvatske vanjske politike ni ove se godine, poput svake prethodne otkako su na dužnosti, nisu usuglasila ni oko čega. Navodno slanje vojnika...

Biblijska poruka 26. 12. 2024. i tumačenje fra Tomislava Pervana: Sveti Stjepan

Mt 10, 17-22 Reče Isus svojim apostolima: »Čuvajte se ljudi, jer će vas predavati vijećima i po svojim će vas sinagogama bičevati. Pred upravitelje i...

Božićne poruke s oltara: Mir, zdravlje, zajedništvo i ljubav

Kršćani diljem svijeta slave blagdan rođenja Isusa Krista. Vjernici u Hrvatskoj jutros su se uputili u crkve na misna slavlja, a iz svih gradova...

Blagdan rođenja Isusa Krista

Božić je blagdan kada kršćani slave rođenje Bogočovjeka Isusa Krista, a riječ Božić, kao "mali Bog", u kršćanstvu ima značenja: blagi Bog, dobri Bog,...