Foto:Radiopostaja Mir Međugorje
Mk 5,21-43
Kad se Isus lađom ponovno prebacio prijeko, zgrnu se k njemu silan svijet. Stajao je uz more. I dođe, gle, jedan od nadstojnika sinagoge, imenom Jair. Ugledavši ga, padne mu pred noge pa ga usrdno moljaše: »Kćerkica mi je na umoru! Dođi, stavi ruke na nju da ozdravi i ostane u životu!« I pođe s njima. A za njim je išao silan svijet i pritiskao ga.
Dok je Isus još govorio, eto nadstojnikovih s porukom: »Kći ti je umrla. Čemu dalje mučiti učitelja?« Isus je čuo taj razgovor, pa će nadstojniku: »Ne boj se! Samo vjeruj!« I ne dopusti da ga itko drugi prati osim Petra i Jakova i Ivana, brata Jakovljeva. I dođu u kuću nadstojnikovu. Ugleda buku i one koji plakahu i naricahu u sav glas. Uđe i kaže im: »Što bučite i plačete? Dijete nije umrlo, nego spava.« A oni mu se podsmjehivahu.
No on ih sve izbaci, uzme sa sobom djetetova oca i majku i svoje pratioce pa uđe onamo gdje bijaše dijete. Primi dijete za ruku govoreći: »Talita, kum!«, što znači: »Djevojko! Zapovijedam ti, ustani!« I djevojka odmah usta i poče hodati. Bijaše joj dvanaest godina. I u tren ostadoše zapanjeni, u čudu veliku. On im dobro poprijeti neka toga nitko ne dozna; i reče da djevojci dadnu jesti.
Smrt je neminovna stvarnost našeg života. U sebi strašna, čovjeku ledi krv u žilama. Ali je, čini se, u očima ljudi strašniji onaj koji ima vlast nad životom i smrću. Koji vraća život u mrtvo biće. Sa smrću se čovjek mora pomiriti. Ali da netko može kao čovjek povratiti drugoga od mrtvih u život: Tu pak razum staje! Tko je taj čovjek?
Tako se ljudi pitaju u današnjem evanđeoskom čitanju. Nakon što Isus vraća život u ženu iz koje je život otjecao, jer za Židove je krv bila životno počelo, te stoga zabrana uživanja krvi kod zaklanih životinja, da ne bi živinski život prešao u čovjeka. Isto tako vraća u život Jairovu kćerkicu. Knjiga Mudrosti daje odgovor na problem smrti: Ona je plod đavolske zavisti, a ne Božje volje: Bog se divi životu i stvara ga, a đavao je zavidnik, i uništava ga, pa stoga u Isusu Kristu među nama boravi sami Život.
Bez Boga je čovjek egzistencijalno siromašan. Ništavilo. Slikovito to opisuje i Pavao koji skuplja milostinju za osiromašenu Crkvu u Jeruzalemu. I kao poticaj za darežljivost navodi primjer ljubavi samog Gospodina Isusa: Razdao je sve zbog nas! Zato ga trebamo u svemu slijediti. Jer ljubav je jedina zbilja ovog svijeta koja se ne smanjuje kad se dijeli s drugima, nego se povećava.
Primjer iz života velikog pisca Tolstoja: Kad je Tolstoj nakon izlaska iz crkve, s bogoslužja, susreo na crkvenim vratima prosjaka koji je tražio milostinju, pretražio je sve svoje džepove, ali u njima nije ništa našao. Nakon toga se sagnuo nad prosjaka i rekao: “Dragi brate, žao mi je. Ništa nemam ovom zgodom, ali ću ti zacijelo dati idući put“. Nakon tih riječi prosjak je zgrabio piščevu ruku i rekao: „Nije potrebno. U redu je. Najveći mi je dar taj što si me nazvao bratom!“
Čovjek nije samo škrabica ili predmet komu dajem milostinju, nego osoba kao ti i ja: brat, sestra, čovjek. Podsjeća to na onaj prizor u hramu: Ivan i Petar pred prosjakom. Zlata nemam, ni srebra nemam, ali ono što imam, to ti velikodušno dajem. U Isusovo ime ustani i hodaj! Čovjek je bio ozdravljen i podignut na svoje vlastite noge. To je najveće čudo!
Gospodin Isus očituje se gospodarom nad prirodom utišavajući oluju na moru, gospodar je nad demonskim silama, izgoneći nečiste sile iz opsjednutoga. Slijede dva čuda, dvije zgode u kojima se on očituje kao gospodar i nad bolestima i nad samom smrću. Žena koja je bolovala od krvarenja ozdravlja u punini tek kad je Isus oslovljava, jer u Isusovoj riječi imamo najbolji tumač ženine vjere i povjerenja u Isusovu osobu i moć. Kod drugoga čuda ljudi su u čudu, čak su događajem i užasnuti. Ne veli Marko ništa o tome jesu li povjerovali u Isusa kao Božjeg poslanika. Čudo će imati svoj učinak samo onda ako danas povjerujemo da nam Isus nudi svoju ljubav i život.
Transfuzija je medicinsko čudo. Pogotovo u samim početcima transfuzije kada se krv doslovce pretakala iz osobe u osobu,’prepumpavala’ – isisavanjem – u osobu kojoj je trebala krv. I čovjek je na svoje oči promatrao kako se vraća život u obamrlo tijelo. Transfuzija vraća život u obamrle udove. Nekako bi se moglo to čudo transfuzije života primijeniti i na ovu ženu koja boluje od gubitka krvi. Gubi svoju bit, svoju supstanciju, svoj život. Razdaje sve svoje imanje i biće na puste liječnike. Ne znamo joj ni imena.
Bezimena je ova žena, prepuštena svojoj zloj kobi i nesreći. Pomoći nema. Iz društva je isključena. Izopćena kao trajno obredno nečista. Kužna. Zaražena. Uvijek s tisuću obzira prema okolini. Život u paklu. Život bez života. Život u začaranom krugu, život u kome je trajno morala davati, žrtvovati, sebe i svoje imanje, ali i svoje biće, i nikako joj nije bivalo bolje.
Ono što je na materijalnoj razini, u novcu, davala liječnicima, na duhovnoj mora žrtvovati gubljenjem životnih sila. Stalne depresije, psihosomatska opterećenja, potištenost, tjeskoba, strah. Drugi su se bogatili, a ona svednevice sve siromašnija. I takvo stanje traje sve dok nije susrela jednoga koji nije tražio ništa osim vjere. Silnog povjerenja u Božju moć koja se iz njega razlijeva. Pa i pred samim Isusom drhti kao prut na vjetru.
Isus donosi i širi život, iz njega se izlijeva život, ne smrt. Iz Isusa se razlijeva životvorna i blagotvorna energija koja se pretače na bolesnike. Iz njega istječe blagoslov, ne prokletstvo. Isus ne traži ništa osim otvorenosti, povjerenja. I tihe, odnosno glasne molitve: Iscijeli me, Gospodine! Učini me ponovno čitavim, cijelim, punim čovjekom. Spasi me svojom silom i ljubavlju. A spasenje se može poistovjetiti u zemaljskoj protežnici s punim ozdravljenjem, iscjeljenjem duha, duše i tijela. To se zbiva s ovom ženom koja je u svome očaju pokušala zadnje što je mogla. Stupila je Isusu odostraga i dodirnula ga. I u tom času postaje i ona dionik i baštinik spasenja koje donosi Isus.
Možemo samo zamisliti njezinu potonju sreću. I stalno ponavljanje, prepričavanje te zgode svima u kući i susjedstvu, danomice, satimice. Ona je pronašla svoju sreću i mir. I zdravlje. Život se svih nas sastoji od malih stvari, usrećujućih trenutaka koje smo doživjeli. Od slučajnih susreta koji su bili zapravo prekretnica, posvemašnji zaokret. Vidimo kolika je snaga pravoga susreta s pravom osobom!
Vidimo to i na primjeru Jairove kćerke. Kako je bolno doživjeti smrt djeteta?! Sjetimo se potrage za nestalom Dankom iz Srbije, djevojčicom! Svi tragaju, a traga nema. Bolno iskustvo. Tako i ovdje kod Jaira. Život zapravo nije istinski ni počeo, a već je nasilno okončan, pretrgnut. Pod Isusovom rukom i na Isusovu zapovijed i riječ život se ponovno vraća u mrtvo dijete. Unatoč ruganju i ciničnom smijehu nazočnika i zdvojnom plaču narikača. Za njih je smrt gotova činjenica, i tu više nema pomoći. Nema nade ni mogućnosti da se bilo što promijeni ili učini pred činjenicom smrti. Protiv smrti nema lijeka, čovjek se može samo tješiti sredstvima za smirenje, sedativima. To je jedina nada ovoga svijeta. Jer ovaj svijet pretvara sve u dobro zakucani mrtvački kovčeg, ili pak mramorno-granitni sarkofag i nadgrobni spomenik. To je konačna sudbina svijeta bez Boga. Pa makar i u obliku veličanstvenoga mauzoleja ili egipatskih piramida koje stoje kao znamen želje za vječnim trajanjem.
Nu, to ne vrijedi za Isusa. Za njega je smrt samo vrst sna. Otkako je došao na ovaj svijet, srušena je konačnost i vlast smrti. On uzima trojicu učenika za svjedoke te roditelje. Njemu nije do senzacije, jer Bog ne može djelovati gdje se vjera pretvara u vjerski show. U oba slučaja Isus traži vjeru. Sokoli oca da se ne boji, on treba samo čvrsto vjerovati. Vjera je pak osobna stvar, ne da se nikomu nametnuti ili delegirati. Uzima djevojčicu za ruku i izgovara jedno jednostavno: “Talita, kum!“ Isusova riječ uskrisuje mrtve, podiže iz mrtvih. Njemu ne treba ništa više od riječi, a njegova riječ ima u sebi stvarateljsku i živodajnu snagu.
Naredba vrijedi i za svakog od nas. Ustati, stati na svoje noge, uosoviti se. Poći svojim putem. Okrijepiti tijelo („dajte joj jesti“), jer je puni zemaljski život zalog vječnog. Jelo je znak da je čovjek živ, da nije privid. Upravo kao što i nakon svoga uskrsnuća Isus traži od učenika da mu dadu štogod za jesti. Dakle, on je zbilja, u tijelu uskrsnuo, živ među njima, a ne njegov duh ili neka utvara. Moramo i mi već ovdje, iz ovog zemaljskog tvoriva, stvoriti preduvjete za vječnost. Pozvani smo na ljubav, slobodu, sreću, puninu. Pozvani smo na vjeru jer naša vjera uzima Boga, uzima Isusa za riječ. On je rekao, i on ispunjava svoje obećanje. Vjera se poziva na Boga i Božje obećanje da ostaje uz svoju riječ, da ostaje vjeran. Vjera pomaže onomu tko se povjeri Bogu.
„Djevojčice, tebi velim, ustani!”
Takva riječ može biti ohrabrenje i utjeha samo ako je izgovori netko tko zrači sigurnošću i snagom koja je nadmoćnija od situacije. Svi se moramo podvrgnuti procesu smrt i umiranja. Ali ovdje Isus otkriva stranu koja ga uzdiže iznad ljudskih dimenzija. On otvara dimenziju koja je jača od smrti. Nije je lako u potpunosti prihvatiti. Iznad svega, potrebno je vrijeme. Koliko god neka riječ bila dobronamjerna, sumornoga se očaja ne možeš riješiti preko noći
„Nisi dopustio da pravednik tvoj truleži ugleda – nisi me ostavio u sjenama smrti” (Ps 16,10). Prema židovskom poimanju truljenje pokojnika nastupalo je nakon trećega dana. Riječ Pisma ispunjava se na Isusu tako što on uskršava treći dan, prije nego nastupi truljenje. Tekst je ovdje spojen člankom o smrti: Sve se to događa u okviru Pisma – nova Isusova smrt vodi u grob, ali ne u truljenje. Isus je smrt smrti…
Pobjeda nad moći smrti upravo ondje gdje se razvija njezina neopozivost spada bitno na biblijsko svjedočanstvo… Tko to vjeruje, ne tvrdi da je posrijedi nekakvo neobično čudo, nego tvrdi da je posrijedi sila Boga koji poštuje svoje stvorenje, koji pak nije vezan uz njegovu zakonitost smrti. Zacijelo, smrt je temeljni oblik ovoga postojećega svijeta. Ali, pobijediti smrt, njezino realno a ne samo misaono uklanjanje, čovjekova je žudnja i traganje, i danas kao i odvajkada. Isusovo uskrsnuće veli da je ta pobjeda zapravo stvarno moguća te da smrt ne spada načelno i neopozivo na ustroj svega stvorenoga, materije. Ona dakako veli istodobno kako nadilaženje granice smrti u konačnici nije moguće profinjenim kliničkim metodama, snagom tehnike ili medicine. To se događa stvarateljskom snagom riječi i ljubavi. Samo su te moći dovoljno snažne promijeniti strukturu materije do te mjere i stubokom da brklja smrti postaje pobjediva…
Time pak prvenstveno postaje vidljivo da je vjera u Isusovo uskrsnuće priznanje stvarne Božje egzistencije. Istodobno i vjera u njegovo stvorenje, vjera u bezuvjetno da kojim Bog stoji uz svoje stvorenje, uz materiju… Božja je moć i nada i radost, to je otkupiteljski sadržaj objave što se zbiva na Uskrs, opunomoćenje pjevati Alleluja usred svijeta nad kojim se nadvija teška sjena smrti. (Joseph Kardinal Ratzinger / Papst Benedikt XVI. Der Gott Jesu Christi (München, 1972, 82 sl.)
Fra Tomislav Pervan/Radiopostaja Mir Međugorje