Lk 14,12-14
Reče Isus prvaku farizejskom koji ga pozva: »Kada priređuješ objed ili večeru, ne pozivaj svojih prijatelja, ni braće, ni rodbine, ni bogatih susjeda, da ne bi možda i oni tebe pozvali i tako ti uzvratili. Nego kad priređuješ gozbu, pozovi siromahe, sakate, hrome, slijepe. Blago tebi jer oni ti nemaju čime uzvratiti. Uzvratit će ti se doista o uskrsnuću pravednih.«
Svi ljudski postupci i čini imaju svoju vidljivu i nevidljivu, prednju i stražnju stranu, imaju svoju nutarnju i vanjsku poruku. Nije odlučujuće u životu što čovjek čini, nego zašto nešto čini, zašto čini tako kako to čini i to što čini. Koje su mu konačne ili pozadinske namjere? Je li posrijedi sebičnost, biti velik u tuđim očima, ispasti velikodušan, darežljiv, ili se pak čini iz čiste ljubavi koja ne misli na nadoknadu i uzvrat.
Za mnoge ljude pozvati nekoga u goste znači obdariti ga, učiniti mu život lijepim, obradovati ga, barem na trenutak. Drugi će pak imati svoju potajnu računicu, isplati li se to ugošćivanje, što će mu ono donijeti, hoće li pred drugima u životu i u njihovim očima porasti, uznapredovati, biti vrjedniji, ugledniji. Vrijednost nečijega djela prepoznaje se po tome, čini li nešto što se uopće ne isplati, što ne donosi nikakve koristi, ili se pak nešto čini iz koristoljublja i računice.
Ljubav nema računice, ona ništa ne proračunava, ne kalkulira. Ona se jednostavno razdaje. Ona čini iz čiste ljubavi prema Bogu. Upravo kao što to bijaše životno geslo Majke Tereze: Učiniti nešto lijepo za Gospodina, nešto lijepo za Isusa! Upravo onako nesebično kao ona žena koja je izlila na Isusa dragocjenu, nardovu pomast, koja se onodobno uvozila iz dalekih predjela, s obronaka Himalaja! Uzvratiti Bogu njegovu ljubav u Isusu Kristu.
Bog nikada ne računa, on sam poziva na svoju gozbu, bez razlike, sve koji nisu ništa ni zaradili niti mogu bilo čime uzvratiti. Zato Isus govori o kljastima, hromima, siromasima, slijepcima koje treba pozvati na gozbu.
Evanđelje nam jasno kaže kako se trebamo ponašati. Upravo kao Bog. Nasljedovati Boga! Ondje gdje je Božje kraljevstvo počelo djelovati u srcima, u pojedincima, vladaju posve nova pravila ponašanja i pozivanja u goste. Gdje cvate Božje kraljevstvo, ne moramo se boriti za svoje mjesto ili pak hoćemo li biti pripušteni i primljeni na gozbu. Naše nam je mjesto dodijeljeno i zajamčeno. Imena su nam zapisana u Knjizi života, u nebesima.
Pojedinac ne mora više kriti svoje slabosti, živi li pod Božjim budnim očinskim okom, u sjeni njegovih krila i zaštiti njegova pogleda. Svi smo mi samo slabići, slabi ljudi. Svi smo mi i siromasi, i sakati, i slijepi i hromi, na svoj način. Svatko je na ovaj ili onaj način hendikepiran. Smijemo pokazati svoje rane zato što su te rane iscjeljive, netko ih može izliječiti.
I ovo što Isus govori o poretku za stolovima te koga pozivati u goste biva mu povodom izreći temeljni izričaj o životu i poretku u Božjem kraljevstvu. Kad bismo živjeli i postupali prema Isusovim riječima, vjerujem, ne bismo više mogli prepoznati svijet oko sebe. Započeo bi tihi sveobuhvatni prevrat, prava revolucija odozdo, sve bi se okrenulo naglavačke i na kraju sve postavilo na svoje pravo mjesto, prema Božjoj zamisli.
Pogrješno je misliti kako treba promijeniti ponašanje i način ophođenja, svoj bonton, i sve će biti u redu. Ne, nego moramo uzeti Isusa kao primjer i uzor te se ravnati prema njegovim mjerilima i „standardima“. On je živio za Boga i čovjeka, ne za sebe. Njegovo ponašanje bijaše protiv svih uhodanih pravila, do te mjere revolucionarno, da je čak i pobožne u svome narodu podigao protiv sebe.
Sjetimo se kako prema židovskom Zakonu upravo hromi, kljasti i slijepi nisu imali pristupa u Hram, te su ovi Isusovi izričaji morali zvučati gotovo bogohulno. Matej zapisuje u svome Evanđelju kako je Isus došao u Hram. „U Hramu mu priđoše slijepi i hromi te ih izliječi“ (Mt 21,14), dok su poglavari gnjevni i bijesni zbog toga. Stoga Isus želi da čovjek cijelim svojim životom bude odraz milosrđa i ljubavi, da pozivamo upravo one koji su bez ikakvih prihoda te su životni gubitnici. Bit će nam naplaćeno za konačnoga suda, o uskrsnuću mrtvih.
I nije pak riječ o poniznosti ili skromnosti kao svagdanjim krjepostima u našemu ophođenju s ljudima, nego je riječ o posvemašnjoj preobrazbi i prevratu vlastitoga života pred Božjim licem. Kao da Isus želi reći: Dokle god se ostaje pri uhodanim kategorijama, zakonskim propisima, mišljenju u protežnicama Zakona, ishodišna misao bit će ‘ugled’, ‘čast’, ‘dostojanstvo’, ‘zasluga’. I prema tome će se onda ljude ‘kategorizirati’, međusobno razlikovati, svrstavati i razdvajati, pozivati ili ne pozivati u goste. Bog pak poznaje čovjekovo srce, i što onda? U Boga postoje druga mjerila, ono što je u ljudskim očima uzvišeno, Bogu je doslovce ogavno, odurno, reći će sam Isus na jednom mjestu (Lk 16,15).
Isusova je riječ jasna. Nije ono što je u ljudskim očima vrijedno, veliko, uzvišeno takvo i u Božjim očima. I nije od velika značenja i važnosti ono što ljudi misle. Moj pravi identitet, počasno mjesto i slavu podaruje mi na kraju sami Bog. On određuje, on rangira. Kao što je Isus gost, i mi smo gosti na ovoj zemlji.
On želi da ga pozovemo za svoj stol, da on blagoslovi naše blagovanje. Svoje učenike želi Isus osloboditi od društvenih, moralnih ili pak religijskih predrasuda, filtara, rangiranja, svrstavanja, vrjednovanja, prosudbi. Mi pozivamo njega za svoj stol, a on nas sve okuplja oko svoga stola i hrani svojim kruhom. Uzajamnost ljubavi i međusobnoga povjerenja.
Isus nam pokazuje smjer, on je putokaz i smjerokaz. On iz svemoći ulazi u nemoć, on iz visina silazi u dubine, on prvi i najveći postaje najmanji, zadnji. Na čovjeku je odluka prihvatiti ili odbaciti ovoga gosta, zadnjeg gubavca, siromaha, u kome se sami Božji Sin utjelovljuje.
Otkrit ćemo to u Franjinu životu, u odnosu prema siromasima, gubavcima svoga vremena. U vremenu strahovita antiklerikalizma koji je zahvaćao sve slojeve društva i puka Franjo svojom poniznošću i jednostavnošću osvaja ljude za Evanđelje. On se odriče nadređenosti, biva svakomu sluga. Ne iz nekakvih „strateških“ razloga ili pozadinskih misli, nego zbog odluke živjeti upravo prema primjeru Isusa Krista i njegova Evanđelja. Jedina sila koju posjeduje jest Božja riječ.
Bog nije poslovni partner, nije on ni poslodavac ni naredbodavac. On je Sveti. On je Ljubav. On je svako dobro, najviše Dobro. I taj Bog očituje svoju ‘elementarnu’ slabost upravo za slabe, nemoćne, obespravljene, beskućnike. Ne za elitu ili društvenu kremu. Svatko ima pravo pristupa Božjemu stolu za koji on poziva sve.
Fra Tomislav Pervan/Radiopostaja Mir Međugorje