Foto:Radiopostaja Mir Međugorje
Iv 6,24-35
Kada mnoštvo vidje da ondje nema Isusa ni njegovih učenika, uđu u lađice i odu u Kafarnaum tražeći Isusa. Kad ga nađoše s onu stranu mora, rekoše mu: »Učitelju, kad si ovamo došao?« Isus im odgovori: »Zaista, zaista, kažem vam: tražite me, ali ne stoga što vidjeste znamenja, nego stoga što ste jeli od onih kruhova i nasitili se. Radite, ali ne za hranu propadljivu, nego za hranu koja ostaje za život vječni: nju će vam dati Sin Čovječji jer njega Otac – Bog – opečati.« Rekoše mu dakle: »Što nam je činiti da bismo radili djela Božja?« Odgovori im Isus: »Djelo je Božje da vjerujete u onoga kojega je on poslao.« Rekoše mu onda: »Kakvo ti znamenje činiš da vidimo pa da ti vjerujemo? Koje je tvoje djelo? Očevi naši blagovaše mânu u pustinji, kao što je pisano: Nahrani ih kruhom nebeskim.« Reče im Isus: Zaista, zaista, kažem vam: nije vam Mojsije dao kruh s neba, nego Otac moj daje vam kruh s neba, kruh istinski; jer kruh je Božji Onaj koji silazi s neba i daje život svijetu.« Rekoše mu nato: »Gospodine, daj nam uvijek toga kruha.« Reče im Isus: »Ja sam kruh života. Tko dolazi k meni, neće ogladnjeti; tko vjeruje u mene, neće ožednjeti nikada.
Vjera je jedan od načina na koji čovjek kuša tumačiti zbiljnost s kojom se suočava, svoj život, svoju ulogu i svoje poslanje u svijetu u kome živi. Vjera kuša promatrati stvari iz Božje perspektive, Božjim očima, s Božjega zrenika. I ta vjera potom tumači život u svjetlu u kome ga tumači Sveto pismo i cijela crkvena predaja do danas.
Sva filozofska umovanja imaju upravo za svoju početnu zadaću tumačiti stvarnost, bitak, pojavnost. Spoznaja stvarnosti vezana je redovito uz naše subjektivno opredjeljenje. Ljudi promatraju život uvijek u fragmentima, isječcima, a i ti odsječci se redovito prelamaju kroz različite naočale. Kad promatramo perivoje ili prekrasne krajolike, uvijek ih vidimo onakve u kakvu su svjetlu uronjeni, ali isto tako i kako smo osobno raspoloženi. Isto se zbiva i s našim stavovima glede vjerskih pitanja.
S istim se problemima suočavao Bog Objave kroz cijelu povijest Starog zavjeta, a isto tako i sam Isus u Novom zavjetu.
Bog se u svojoj ‘pedagogiji’ nikad ne zadovoljava time da čovjeku ili svome narodu ispuni trenutne želje i potrebe, nego uvijek smjera na ono što će čovjeku ili narodu podariti puni, istinski, pravi život. Bog ne ispunjava naše prizemne želje, nego svoja obećanja.
Sva suvremena reklama kojom smo zatrpani sa svih strana ima samo jedno za cilj: Zadovoljiti čovjekove trenutne potrebe. Nudi mu zdravu hranu, makrobiotičku, naravnu, neprskanu pesticidima. Brine se za čovjekovo tijelo, a ne veli što čovjek treba da bi imao zdrav duh. Ne veli nam što nam treba da bismo postali ljudi, puni, pravi, istinski.
S istim se problemom suočio i sam Isus nakon čudesnog nahranjenja pet tisuća u pustinji. Narod koji je doživio Isusa kao čudotvorca želi Isusa za svoje ciljeve. Ima čisto vlastiti interes, sebičnost, želi staviti Isusovu osobu u službu zemaljskih potreba i ciljeva, i pojedinaca ali i naroda. Žele ga učiniti kraljem, hoće da Isus njima služi.
A Isus želi postići upravo suprotno: želi da svi služe, poput njega, njegovu Ocu. Da se uključe aktivno u Božji plan koji ima Otac s njime i sa svakim čovjekom. Da se otvore nebeskom daru, novoj mani, ‘lijeku besmrtnosti’ kako ga naziva Ignacije Antiohijski, u čijem je duhovnom ozračju Ivanovo Evanđelje vjerojatno i nastalo.
I kad ih Isus u njihovim nadanjima i očekivanjima otrježnjuje, dolazi do odbacivanja i masovnog otpada. Drugo nije ni za očekivati. Jer potrebna je žrtva života da bi čovjek prihvatio ono što Isus nudi u Očevo ime. Isus od svoga ne odustaje. Ona mana u pustinji nije poštedjela od smrti one koji su je uživali. A ovaj kruh koji on nudi jest zbiljski kruh života. Zapravo on sam u osobi jest kruh živi i kruh života. Da bi čovjek imao taj kruh, potrebna je vjera da je on konačni objavitelj Božje volje i donositelj Istine.
Hrana ‘propadljiva’ i ‘nepropadljiva’ – na nama je birati. To djelo Otac od nas iziskuje: Vjera i povjerenje u njegova Poslanika. Ne mnoštvo djela koja traži Zakon. Tu imamo jedinstvo vjere i etike, vjere kao ulaznih vrata u vječni život. Jer vjera je startna točka oko istinskog nastojanja za vječni život u čovjekovu konkretnom životu.
Zato ni Isusova čudesa u Ivanovu Evanđelju nisu ‘obična’ čudesa, nego znakovi, smjerokazi pored puta koji nam vele u kojem smjeru nam je ići. Tko se zaputi tim putem, izmiče čovjekovu usudu koji ga vodi u smrt. Blagovanje onoga što Isus pruža nudi već ovdje jamstvo da čovjek ‘ne će više ni gladovati ni žeđati’.
Koliko se kritika da je kršćanstvo ili religija samo utjeha za bolji zagrobni život promašena pokazalo se već prošle nedjelje: Božja želja za spasenjem proteže se na ljudsku stvorenu glad. Isus hrani ljude u pustinji. A opet, vjera je puno više. Stoga čudo kruha nije samo sebi svrha, nego znak, a isto vrijedi i za sve znakove o kojima govori Evanđelje po Ivanu: Oni sami po sebi nisu spasenje. Darovi koji se u njima prenose su prolazni. Vino će se potrošiti, kruhovi i riba bi se mogli pokvariti, a uskrsli Lazar ponovno će umrijeti. Vanjska strana čuda nije trajna, nego ona ukazuju kao znak na ono što slijedi. Zato Isus kaže: “Ne trudite se za hranu koja propada, nego za hranu koja ostaje za život vječni, koju će vam dati Sin Čovječji! ” (Iv 6,27) Isus vidi našu glad, našu žeđ za životom, ali upozorava da ne brkamo površinu života s njegovom dubinom.
Isus je u pravu. Površina uvijek nudi samo privremeno zadovoljstvo. Egzotični odmor, sjajan novi auto, karijera u poslu, trčanje maratona – ništa nam ne pruža trajnu sreću. A kada se jedna stvar istroši ili postane navika, jurimo za sljedećom. Radimo i činimo, trudimo se i planiramo i vjerujemo da je važno raditi. To je logika u kojoj ljudi današnjeg evanđelja također pitaju: “Što nam je činiti?” (Ivan 6,28)
Isus ukazuje ljudima da ono što nas stvarno ispunjava jest ne činiti ništa, nego primati sve: naime Njega kao Kruh života. “Tko god dolazi k meni, neće više ogladnjeti, i tko vjeruje u mene, neće ožednjeti nikada.” (Ivan 6,35) On sam želi postati hrana za nas koja je drugačija od površine života i drugačija od svih naših napora. I uistinu zasićuje!
Ali kako saznati da to nije prazno obećanje? Kušanjem. Iskustvom. Počevši živjeti s Isusom. „Nikoga tko dolazi k meni ne ću odbiti” (Iv 6,37), kaže samo dva retka nakon završetka današnjeg evanđelja. Najneposredniji prostor ovog iskustva jest molitva.
Opetovano se Isus očituje kao pomoć i pomoćnik u službi svakoga čovjeka. Kao put i putokaz koji nam je slijediti i kojim nam je ići. Kao hrana života i sami vječni život. Sve to od nas iziskuje uporni hod i ustrajnost na putu. Na to smjera i Poslanica Efežanima.
Nije dovoljno biti kršten. Kršćanstvo je u prvom naletu pokrstilo poganstvo, podarilo mu nutarnji smisao i sadržaj. Nestalo je poganskih bogova s trgova i iz njihovih hramova, ali su ostale njihove personifikacije u obliku mamone, erotike, bluda, pijanstva, ratovanja, mržnje, osvete. I danas doživljavamo posvuda kako se ta božanstva u svom još strašnijem obliku pojavljuju i osvajaju posvuda teren. Neopoganstvo je na vratima. U našim domovima.
Čovjek se od Boga emancipirao, ali je postao robom tih idola. Što je s ‘novim čovjekom’ o kome je Pavao zborio, Isus navješćivao? Je li to samo prazna priča, utopija, ili realna mogućnost? Kako se obući u novog čovjeka? Jedini put je: zaputiti se k Isusu, zadubiti se u njega, biti obilježen njegovim Duhom. Pokušati učiti od Isusa, gledati njegovim očima, djelovati prema njegovim naputcima.
Fra Tomislav Pervan/Radiopostaja Mir Međugorje