Mt 9,27-31
Kad je Isus odlazio, pođu za njim dva slijepca vičući: »Smiluj nam se, Sine Davidov!« A kad uđe u kuću, pristupe mu slijepci. Isus im kaže: »Vjerujete li da mogu to učiniti?« Kažu mu: »Da, Gospodine!« Tada se dotače njihovih očiju govoreći: »Neka vam bude po vašoj vjeri.« I otvoriše im se oči. A Isus im poprijeti: »Pazite da nitko ne dozna!« Ali oni, izišavši, razniješe glas o njemu po svem onom kraju.
Isus ozdravlja dvojicu slijepaca. Svjetlost je došla na svijet, veli evanđelist Ivan u svome Proslovu (Iv 1). U Isusu bijaše život, život bijaše svjetlo ljudima (1,3). Isus će za sebe toliko puta reći kako je on Svjetlo svijeta. Svjetlo koje prosvjetljuje svakoga čovjeka. Vrijeme došašća jest vrijeme hoda, ususret Svjetlu, Kristu Gospodinu. Vrijeme molitve da nam Gospodin otvori oči. To se želi istaknuti u ovoj zgodi s dvojicom slijepaca. Sve se usredotočuje na razgovor njih dvojice s Isusom.
Dvojicu slijepaca susrest ćemo kod Mateja i na Isusovu putu u Jeruzalem, u Jerihonu. Evanđelist želi istaknuti koja je uloga vjere kod ovoga ozdravljenja. Pristupaju k Isusu s jednim jedinim vapajem: „Sine Davidov, Isuse, smiluj se!“ U izvorniku imamo ono što molimo u euharistiji „Eleison“. Smiluj se nama. Isus ne može uskratiti svoj odgovor njihovu vapaju u obliku uslišanja. Isusovo „hoću“ i Isusova riječ tvore, čine čudo. Vjera je pretpostavka da Isus može učiniti ono što oni toliko žude. Isus nije čudotvorac koji se razmeće čudesima i znamenjima, koji se rasipa svojom moći, nego od nas traži vjeru.
Ne stvara Isus oko sebe putujući cirkus, nego obilazi sela i gradove, naviješta novo doba, Božje kraljevstvo. Glas o njemu puca na sve strane, sva se ljudska bijeda skuplja oko njega. Nekoliko puta imamo riječ i uzdah iz njegovih usta: „Žao mi je naroda!“ On liječi, ali nikada „en masse“, nego uvijek pita pojedinca. Što želiš? Što hoćeš da ti učinim? Čovjek se mora s Isusom suočiti, odgovoriti. Zauzeti stav. Odgovoriti s vjerom. Na nama je, na pojedincu je, hoće li prihvatiti Božju ponudu u Isusu. Isus se nikomu ne nameće, od svakoga traži slobodan pristanak.
Vraćanje vida slijepcima jedan je od mesijanskih znakova i kriterija. Kriterij za prepoznavanje Isusove osobe. Najavljuje to Izaija u Starom zavjetu, a u Novom zavjetu već u nazaretskom manifestu (Lk 4) Isus najavljuje vraćanje vida slijepima, isto tako i u odgovoru Ivanovim učenicima koji su došli, na Ivanovo traženje i upit iz tamnice, pitati Isusa, je li on konačno pravi ili nije, pa da Ivanu odnesu odgovor. Isus ne odgovara izravno, nego upućuje na ono što on čini, naime, „slijepi progledaju“ itd.
Ali, što ili koga vidjeti, što ili u koga vjerovati? Vidjeti kako je u Isusu Davidov sin, Božji Sin, vjerovati da je u Isusu Kralj Izraelov. Sve se sažimlje i koncentrira oko toga da čovjek progleda svojim očima, da gleda svijet svojim, ne tuđim očima. Također i u običnom svakodnevnom životu, ljudi pored svojih očiju ne vide, pored vlastitih ušiju ne čuju. Njima treba netko drugi sve govoriti, voditi ih. I ovdje kod ove dvojice slijepaca. Isus otvara oči i ubuduće je Isus Kralj, Davidov sin, Mesija.
Za Isusa je slijepac onaj tko nema oči za Boga i što je u Božjim očima uistinu veliko, što ima moć i dostojanstvo. Sve što promiče čovjeka i njegovo dostojanstvo, što se protivi čovjekovu iskorištavanju ili zlorabljenju njegove osobe, sve što razvija čovjekove sposobnosti, sve što druge čini velikima, uistinu je veliko i pred ljudima ali i u Božjim očima. Sve što služi čovjeku, a ne gospodari njime i ne zarobljuje ga, ima budućnost u Božjim očima.
„Slavim te, Oče, gospodaru neba i zemlje, što si ovo objavio malenima i siromašnima.“ Što si im otvorio oči za silne stvari u Isusu Kristu. Oni koji su u svijetu maleni i nezreli primaju od Boga nove oči, nove spoznaje. Isus je došao da oni koji vide oslijepe, da oni koji ne vide progledaju, reći će Isus osobno u Ivanovu Evanđelju (usp. Iv 9,39).
Isus čini da oni koji su slijepi progledaju, da susretnu Svjetlo svijeta. I takav tad gleda i vidi novi poredak stvari u svijetu, dublje, potpunije. Dok drugi ne prepoznaju Isusa ni u Isusu Božjega Mesiju. Za njih je sve Isusovo izravno Sotonino djelo. Isus stoji pred njima, ali je za njih taj Isus obični buntovnik, bogohulnik, uzurpator, zatvaraju svoje oči pred njim, i na kraju (p)ostaju pored svojih očiju slijepci, kako i zaključuje Isusu Ivanovu Evanđelju, na kraju iscjeljenja slijepca od rođenja (Iv 9).
Gledanje je nešto drugo nego promatranje u zrcalu. Zrcalo hvata bez razlike, što se god pred njim nađe. Dok pravo gledanje proizlazi iz života i djeluje na život. Gledati znači uzeti stvari i osobe u svoj život. „Samo se srcem dobro vidi“, veli Mali Princ (Exupery). Srcem se spoznaje i vidi. Pogled prodire u srce, vidi ondje dobro. Krist je utjelovljeni Božji Sin. On je objava u osobi, u tijelu. Iz njega progovara skriveni Bog. „Nitko ne poznaje Sina nego Otac niti tko poznaje Oca nego Sin i onaj komu to Sin hoće objaviti“ (Mt 11,27). Tko vidi njega, S ina, vidi samoga Oca (usp. Iv 12,45). On prožima, prožiže sve svojim svjetlom, svojim očima.
Isus stupa pred nas i traži odluku, opredjeljenje. “Došao sam biti ‘krisis’ (tj. kriza), sud i sudište svijeta, da slijepi progledaju, da oni koji (tobože) vide, oslijepe!” (usp. Iv 9,39). Kad On, glasnik vječnosti, stupa pred nas, tada On od čovjeka iziskuje odluku, spram osobe i istine koju Isusova osoba donosi, odnosno nosi u sebi.
Objava kao istina, istina kao objava. Navještaj istine u Isusu Kristu dijeli ljude na spremne i nespremne, budne i pospane, na one koji žele vidjeti i one koji to ne žele, koji osljepljuju. Nekada to zna biti dugi proces, dugo sazrijevanje u odluci za ili protiv.
Isus će na drugom mjestu govoriti o zdravu i bolesnu oku. Ako ti je oko zdravo, cijelo ti je tijelo u svjetlu, ako ti je oko bolesno, tada ti je i cijelo tijelo u mraku. Treba samo (pri)paziti da svjetlo ne postane tamom u čovjeku. Pavao će svojima poručiti da sa strahom i trepetom nastoje oko toga da svjetlo koje je u nama ne postane tamom, nego da svijetlimo kao zvijezde, kao svjetlila u noći (usp. Fil 2,14 sl.).
Svi smo na svoj način suočeni s Gospodinovim svjetlom, u svakoj njegovoj riječi, pokretu, gesti. Božje svjetlo svijetli u tami ovoga svijeta. Jao nama ako ta svjetla previdimo, ostanemo li u mraku. „U tebi je izvor životni. Tvojom svjetlošću svjetlost mi vidimo“ (Ps 36,10). Biti kršten znači biti prosvijetljen, izići iz tame na svjetlo. Stoga se u ranoj Crkvi krštenje i nazivalo prosvjetljenjem („fotismos“). „Probudi se, ti što spavaš, ustani od mrtvih i zasvijetlit će ti Krist“ (Ef 5,14).
Fra Tomislav Pervan/Radiopostaja Mir Međugorje