Lk 3,1-6
Petnaeste godine vladanja cara Tiberija, dok je upravitelj Judeje bio Poncije Pilat, tetrarh Galileje Herod, a njegov brat Filip tetrarh Itureje i zemlje trahonitidske, i Lizanije tetrarh Abilene, za velikog svećenika Ane i Kajfe, dođe riječ Božja Ivanu, sinu Zaharijinu, u pustinji. On obiđe svu okolicu jordansku propovijedajući obraćeničko krštenje na otpuštenje grijeha kao što je pisano u Knjizi besjeda Izaije proroka:
»Glas viče u pustinji: ’Pripravite put Gospodinu, poravnite mu staze! Svaka dolina neka se ispuni, svaka gora i brežuljak neka se slegne! Što je krivudavo, neka se izravna, a hrapavi putovi neka se izglade! I svako će tijelo vidjeti spasenje Božje.’«
Vjeran svome programskom načelu iz uvodnih redaka Evanđelja (1,1-4), kako je sve izvore veoma pomno ispitao i smjestio ih u povijesni kontekst, surječje (izvorno: akribos, tj. s velikom akribijom!, sa silnom pomnjom), Luka nam nudi posve vjernu sliku političkih prilika prije javnog Ivanova i Isusova nastupa.
Povijest spasenja smješta u povijest svijeta. One se isprepliću, povijest spasenja je do kraja utkana u ljudsku povijest. Nisu to priče ni bajke, mitovi ili snoviđenja. Time želi otvoriti put Isusu Kristu i njegovu značenju za povijest svijeta. Do najsitnijih detalja i konkretnih osoba navodi Luka ljude i okolnosti. To je gotovo pa naravno. Svatko od nas ima u svojoj životnoj povijesti čvorne i prijelomne trenutke, obrate koji se duboko usijecaju u svijest i srce, tako da se čovjek i nakon desetljeća prisjeća svih okolnosti i osoba koje su na bilo koji način bile uključene.
Ivan (= Bog se smiluje), sin je Zaharije (= Bog se (pri)sjeća! – zakar-sjećati se, sjećanje). I tu treba potražiti nutarnji smisao povijesti spasenja! Ništa u Božjem planu nije slučajno. Pa ni one osobe koje su na vlasti, koje su u svojim očima ‘silno važne’. Misle da je povijest bez njih nezamisliva, da sve o njima ovisi, da je njihova prva i posljednja, da su oni akteri i režiseri povijesti.
Bilo je to petnaeste godine vladavine cara Tiberija, Poncije Pilat bio je upravitelj Judeje, Herod tetrarh Galileje, njegov brat Filip tetrarh Itureje i Trahonitide, Lizanije tetrarh Abilene, veliki svećenici bili su Ana i Kajfa. Tada dođe, dogodi se riječ Božja Ivanu, sinu Zaharijinu, u pustinji.
Luka sve ovo ne govori samo da bi smjestio nadnevak javnog nastupa Isusa o kojemu želi govoriti. Umjesto toga, ovi naizgled površni detalji vode okomito, da tako kažemo, u unutarnji svijet Evanđelja:
Palestina je tada bila pod stranom vlašću, vladar zemlje bio je rimski car Tiberije, o kome su rimski povjesničari ponudili sliku nepovjerljiva, sumnjičava, okrutnoga vladara koji je i hedonist. Južnim dijelom zemlje upravlja guverner Poncije Pilat, poznat kao nemilosrdan, potkupljiv i nasilan. Političari iz vlastitog naroda – Herod, Filip, Lizanija – bili su moćni samo milošću cara, rimske dodvorice i dvorski moćnici. Duhovni autoriteti, veliki svećenici Ana i Kajfa, potkupljivom diplomacijom i oportunizmom znali su se dugo godina držati na vlasti. Da ne spominjemo da je Galileja, taj najsjeverniji kutak Izraela, imala nepobitnu reputaciju zanemarene pokrajine u tada poznatom svijetu. TU je došla, dogodila se Božja riječ.
Usred toga kolopleta zlouporabe vlasti i ogovaranja, ljigavosti i podmuklosti, Bog se zapućuje u svijet s Ivanovim pozivom. Ne želi se petljati s ljudima i njihovom poviješću u zavjetrini svijeta, nego tamo gdje se povijest stvarno odvija. Kako se kaže, Evanđelje – Radosna vijest: Bog ne govori s visoka u slavi veličanstvenog sjaja, nego usred neuglednosti koja karakterizira ljudski svijet: gdje se cjenka i gazi, laže i vara. U takvu svijetu – u ovom našem svijetu – Bog se zapućuje, lišen svake zaštite. To je predznak pod kojim nam Luka u izvješću o Isusovu životu govori o Bogu koji ne odgovara prosudbama ovoga svijeta. Bog koji dolazi iz štale, od životinja. Stoga nije slučajno da je glavni prigovor kasnoantičkih intelektualaca poput Kelsa, Porfirija ili cara Julijana bio estetski: Bilo je jednostavno degutantno, neukusno govoriti o Bogu na ovaj način kako to čine evanđelja: rođen u štali između životinja i njihove balege, umro kao zločinci na rimskim vješalima. Nijedna religija na svijetu nikada nije smjela govoriti o svom Bogu na takav način. Mi kršćani moramo!
Povijest odvija mimo tih zemaljskih veličina. Oni ostaju samo statisti. Bitno se zbiva u jednom zabitom zakutku Zemlje. Tu se rađa nešto što će uzdrmati temeljima civilizacije, uljudbe, cjelokupnog poretka, prava, filozofije. U skrovitosti Palestine, u pustinji, gotovo nezamjetljivo, daleko od trgova i akademija, od središta moći i gospodarstva. Pustinja postaje ponovno mjesto rađanja novoga koje će promijeniti povijest i ostati do kraja svijeta i vremena.
Pogledamo li samo u povijest religija, vidjet ćemo kako se sve bitnije u njima rađa upravo u pustinji. Utemeljitelji religija traže pustinju i pustinja postaje mjesto nutarnjeg prosvjetljenja. Ona je teren istine o čovjeku i Bogu. Pustinja je u sebi neumoljiva, škrta, opasna. Posvemašnja osamljenost, izloženost, hladne noći, dnevna žega, područje na rubu između života i smrti. Mjesto posvemašnjih kontrasta. Svakim svojim potezom pustinja sili na izazov, odluku. Ništa nema u njoj suvišna za život, oskudijeva svime.
Sve je teret osim tereta života, sve je preteško što ne može izdržati žegu dana i hladnoću noći. Biljke se uvijaju, lišće se stanjuje, zašiljuje, zaoštrava. Možemo upravo tu vidjeti simboliku pustinje: Izoštravanje čovjekova uma i duha prema Onostranome, prema Bogu. Kaktus je pretvorio svoje lišće u bodlje da bi zaštitio količinu vode od prekomjernog isparavanja. Isto se zbiva i s čovjekom: svako svoje osjetilo izoštrava i usmjeruje prema Nebu u pustinji.
Iz pustinje je došao Ivan, u pustinji je boravio Isus, prošao ju je i Pavao. Poglavito utemeljitelji redovništva na Zapadu i Istoku, od Antonija i Pahomija, preko Benedikta, do Franje, Ignacija (Manresa kao ‘pustinja’), sv. Pavla od Križa (proveo u ‘pustinji’ zvonika, daleko od svijeta, u postu i molitvi 40 dana), do Ch. de Foucaulda i C. Caretta, suvremenih svetaca i mistika. U pustinji se čovjek uči vlastitoj malenosti, Božjoj veličajnosti (usp. C. Caretto, Pisma iz pustinje), putanjama zvijezda i čovjekova duha. Pustinja sili na zahvaljivanje. Pustinjaci, eremiti su bili i ostali pioniri i smjerokazi čovječanstvu u bolje sutra. Pustinja i pustinjaci spasili su istinu o Isusu Kristu u četvrtom stoljeću. Atanazije je došao iz pustinje kao učenik svetog Antuna, obranio istinu o Isusu na saboru u Niceji 325.
Istu je ulogu preuzeo i Ivan Krstitelj. Prihvaća proročke vizije, Izaije, Jeremije, u današnjem prvom čitanju i Baruha. U pustinji se uči živjeti iz Božje ruke, od Božje milosti. Od mane, koje nema uvečer, ali kad se čovjek ujutro probudi na novi dan kao novi dar iz Božje ruke, mana je tu, na dohvat ruke. Zato je pustinja nabolje učilište, najbolja škola. Za narod i pojedince, bez razlike.
Iz pustinje se izlazi kao nov čovjek: Ivan nudi obraćenje i krštenje kao novinu. Samo je tako moguće utrti put Gospodinu koji dolazi. Put preko vlastitog srca u kojemu se sve sravnjuje i ispunja. Brda i doline, zapreke i zavoji, krivine. Može se to prenijeti i na čisto psihološko stanje svakog pojedinca. Svatko od nas ima u sebi toliko toga nataložena, brdovita, toliko depresivna, potištena (doline!), da je gotovo nemoguće podignuti pogled i srce gore, prema svjetlu. Zato proroci i govore o budnom i uspravnom srcu.
Pustinja će procvasti kad Gospodin dođe, kad se on pojavi. Treba ga očekivati. Blizu je, i potrebno je već sada čuti mu glas, otvoriti mu srce. U tome se očituje spremnost na prihvat spasenja koje Ivan najavljuje (3,6). Bit će vidljivo i zamjetljivo to spasenje, u Isusu (= Bog koji spasava). Samo treba biti spreman suočiti se s Bogom. Nikad to nije bilo jednostavno. Bjelodano nam o tome govore tolika iskustva pustinjskih junaka.
Gdje god vlada nesloboda – u svijetu, politici pa i Crkvi, kršćanima je dopušteno, dapače i moraju navijestiti došašće zbog ozbiljnosti svoje vjere: Izaija je to učinio u Babilonu, Ivan Krstitelj u Izraelu na prijelazu vremena, Luka u prostoru mlade Crkve, a mi danas naviještamo: Bog je za nas; ide s nama zbog naše slobode i spasenja. Posvuda. Biti kršćanin znači: mogu nešto očekivati od Boga. Radujemo se svojoj budućnosti s gorućom nadom. I ta nada ima razloga: Iščekujem(o) Gospodinovo pobjedonosno došašće. Bog dolazi; ima vremena za nas. Stoga i mi u ovim danima odvojimo vrijeme da kroz molitvu još više rasplamsamo nadu u Gospodina.
Ni za koga nema isprike niti kakva isprika vrijedi. Poruku smo čuli svi i vrijedi za sve. Ivan je poruku čuo, shvatio, prihvatio. Nije imao nikakva kompleksa ni pred kime, pogotovo ne pred onima koji su službeni ‘tumači’ Božje volje u jeruzalemskom okružju. Štoviše, svakome zna očitati što ga pred nadolazećim spasenjem osobno čeka i ‘slijedi’: Posvemašnji životni zaokret. Obraćenje. To je poruka pustinje.
Fra Tomislav Pervan/Radiopostaja Mir Međugorje