Mk 7,31-37
Vrati se Isus iz krajeva tirskih pa preko Sidona dođe Galilejskom moru, u krajeve dekapolske. Donesu mu nekoga gluhog mucavca pa ga zamole da stavi na nj ruku. On ga uzme nasamo od mnoštva, utisne svoje prste u njegove uši, zatim pljune i dotakne se njegova jezika.
Upravi pogled u nebo, uzdahne i kaže mu: »Effata!« – to će reći: »Otvori se!«
I odmah mu se otvoriše uši i razdriješi spona jezika te stade govoriti razgovijetno. A Isus im zabrani da nikome ne kazuju. No, što im je on više branio, oni su to više razglašavali i preko svake mjere zadivljeni govorili: »Dobro je sve učinio! Gluhima daje čuti, nijemima govoriti!«
Prvo čitanje iz proroka Izaije i evanđeoskih odsječak povezani su ispunjenjem obećanja najavljena u proroku Izaiji. U Isusovu se djelovanju uzbiljuju sva obećanja, njegova je aktivnost ozbiljenje novog zaokreta i obrata u povijesti svijeta. Pred Isusom uzmiče svaka vrst bolesti i nemoći. Nestaje tlačiteljskih sila. A odlomak iz Jakovljeve poslanice jasno veli kako ne smije među ljudima, pogotovo ne među kršćanima vladati kastinski mentalitet. Svi su jednaki i svi moraju biti jedno i zajedno u svome stavu prema Bogu, ali i jedni prema drugima.
Toliko je puta u prethodnim izvješćima Isus pozivao na slušanje. „Počujte i razumijte“, neprestani je refren u Isusovim ustima. Ni sami učenici ne razumiju te im nasamo tumači smisao svoje poruke i osobe. Nešto je shvatila Sirofeničanka koja moli za svoju kćerkicu.
Stoga evanđelist na ovom mjestu ubacuje iscjeljenje gluhonijema čovjeka kako bi svojim čitateljima i slušateljima uprizorio o čemu je kod Isusa riječ. I što je nova došlo s Isusom. Da bi utvrdio tu novinu mesijanskog spasenja u Kristu, evanđelist u sljedećem poglavlju ponovno izvješćuje o novom umnoženju kruha, nerazumijevanju publike i učenika, te otvaranje očiju slijepcu.
Potrebno je otvoriti oči, uši, usta i srce da bi se shvatila poruka koju donosi Isus u svojoj osobi. Pod Isusovim rukama nevjerojatno postaje zbiljnost. Svoja čudesa čini daleko od reflektora javnosti. Ona nisu za javnost, nego za nutarnje i vanjsko ozdravljenje pojedinca. Ozbiljenje onoga što čovjek u svako doba i svakoj prilici od Boga očekuje. Isus je ispunjenje čovjekovih očekivanja. Isus gleda prema nebesima, duboko uzdiše, (taj duboki uzdah je molitveni vapaj!), i povraća čovjeku cjelovitost. Od Neba nam je očekivati pomoć i spas, ne od čovjeka.
Već je u običnom životu tragično promatrati gluhonijeme osobe u svome zatvorenom svijetu. U svojoj samoći, izolaciji, strahu, izloženosti, bespomoćnosti. Njima su zatvorena vrata i prostori ljudske komunikacije, normalnog govora, jer da bi čovjek mogao ljudski živjeti, on mora moći i smjeti govoriti. Već od samih ljudskih početaka bilo je među ljudima problema glede razumijevanja. Nešto je tu u samom početku dospjelo u nered.
Već sami razgovor Eve i Zmije donio je nesporazume u stvorenje, a poglavito kasnija babilonska pometnja jezika. Govor i jezik su sustavno potirani i uništavani u totalitarnim režimima, a i sami danas svednevice doživljavamo kako su teški sporazumi oko značenja pojedinih riječi.
S druge smo pak strane suočeni s razornom moći jezika medija i propagande. Govor i jezik koji uništavaju bilo kakvu komunikaciju. Svakodnevno smo svjedoci koliko zla nanose govori i laži. Ni Isus nije dopuštao da se o njegovim djelima i čudesima govori rječnikom propagande, da se ne bi nutarnji smisao i poruka iskrivila. Nije on čudotvorac ni mag, nego osoba koja prema svakome pruža ruke, polaže ih na bolna čovjekova mjesta i snagom molitve i vjere liječi. I koja potom želi da svatko nakon učinjena čuda premisli i promeditira ono što mu je Bog učinio. Da se izvanjsko čudo odrazi i unutra, u duši i srcu, te da cijeli čovjek ozdravi.
To je smisao onih Isusovih zabrana da se o njegovim čudesima ne govori na trgovima i ulicama. Čudo se može svjedočiti riječima, ali je važnije svjedočanstvo životom. Drugi moraju vidjeti čudo preobrazbe od staroga u novog čovjeka. I ovdje pred Isusom čujemo onu daleku jeku s prve stranice Biblije. Pošto bi Bog postupno uređivao i stvarao svijet, zaključak bijaše: ‘I bijaše dobro… I blagoslovi Bog djelo ruku svojih… I sve bijaše veoma dobro’.
‘Otvori se! Effatha!’ Samo onaj tko pravilno čuje, može donositi istinu svijetu. Vjera bitno živi od slušanja predanog. Istina nije u nama, ona dolazi k nama izvana. Tko u Isusovoj školi nauči slušati, postaje njegov svjedok. Zlo nas i grijeh čine gluhima, slijepima i nijemima za dobro i istinu.
Svojom gestom pružanja ruku prema bijedniku Isus ga tako reći vraća u zajedništvo ljudi, ali i zajedništvo s Bogom. I ti onda postaju nužno njegovi svjedoci gdje god se pojave i kamo god stignu. Postati Isusove ispružene ruke. Pružati ih prema ljudima da bi oni s kojima se susretnemo osjetili kako svakog od nas nosi i drži Božja ruka. Ruka je to koja miluje i podiže, ne koja prijeti i utjeruje strah.
Najveće će se čudo dogoditi u trenutku kad Bog počne govoriti nama i preko nas drugima. ‘Otvori se’! Čovjek živi od svoje otvorenosti. Ni sami nismo svjesni koliko toga zahvaljujemo roditeljima, odgojiteljima, svećenicima. Otvori se Bogu, vrjednotama života, smislu. Otvori se životu koji ti se nudi u zajedništvu i ljubavi. Jer gdje ljudi nastupaju poput Isusa Krista, gdje pružaju ruke na blagoslov i pomoć, ondje ponovno sja Božje divno stvorenje u svoj svojoj iskonskoj ljepoti, dobroti, smislu. A čovjek ponovno biva ono što izvorno jest: Otvoreno biće koje razumije Božju riječ i svojim životom daje odgovor u obliku životnog svjedočenja.
Pružati ruke prema ljudima da bi oni s kojima se susretnemo osjetili kako svakog od nas nosi i drži Božja ruka. Ruka koja miluje i podiže, a ne ona koja prijeti i ugoni strah. Najveće će se čudo dogoditi u trenutku kad Bog počne govoriti nama i preko nas drugima. „Otvori se“! Čovjek živi od svoje otvorenosti.
Ne ćemo mnogo toga velika ni silna učiniti niti izvesti u životu i svijetu, ali smo kadri podizati ruke prema nebu za svoju braću i sestre, usrdno i zagovornički moliti, jer znamo da nas sve nosi Božja, očinska ruka. Ni sami nismo svjesni koliko toga zahvaljujemo roditeljima, odgojiteljima, svećenicima. Otvoriti se Bogu, vrijednostima života, smislu. Otvoriti se životu koji ti se nudi u zajedništvu i ljubavi.
Gdje ljudi nastupaju poput Isusa Krista, gdje pružaju ruke na blagoslov i pomoć, ondje ponovno sja Božje divno stvorenje, u svoj svojoj iskonskoj ljepoti, dobroti, smislu. I čovjek ponovno biva ono što izvorno jest: Otvoreno biće koje razumije Božju riječ i životom daje odgovor u obliku životnoga svjedočenja.
Jedno nam zabranjuje i sam Isus: Razglašavati ili izvikivati u promidžbenom tonu ili stilu ono što je on učinio. Nemoguće je međutim da djelo, da čudo ostane bez odjeka u javnosti. Ljudi jednostavno moraju priznavati kako su vidjeli neviđeno, slušali i čuli nečuveno u Isusovu društvu. Iz preobilja sreće usta govore, svjedoče!
Fra Tomislav Pervan/Radiopostaja Mir Međugorje