Foto:Radiopostaja Mir Međugorje
Iv 3,8-15
Reče Isus Nikodemu: »Treba da se rodite nanovo, odozgor. Vjetar puše gdje hoće; čuješ mu šum, a ne znaš odakle dolazi i kamo ide. Tako je sa svakim koji je rođen od Duha.«
Upita ga Nikodem: »Kako se to može zbiti?«
Odgovori mu Isus: »Ti si učitelj u Izraelu pa to da ne razumiješ? Zaista, zaista, kažem ti: govorimo što znamo, svjedočimo za ono što vidjesmo, ali svjedočanstva našega ne primate. Ako vam rekoh zemaljsko pa ne vjerujete, kako ćete vjerovati kad vam budem govorio nebesko? Nitko nije uzašao na nebo doli onaj koji siđe s neba, Sin Čovječji. I kao što je Mojsije podigao zmiju u pustinji tako ima biti podignut Sin Čovječji da svaki koji vjeruje, u njemu ima život vječni.«
U razgovoru s Nikodemom sadržan je Isusov jasan poziv na vjeru u njega kao Objavitelja, kao konačnog Božjeg poslanika. Jedino kad čovjek prizna Isusa kao Božjega Sina koji je došao iz krila Očeva te koji sada djeluje u snazi Duha Svetoga, otvara se čovjeku mogućnost pristupa Božjem spasenju. A da bi se to postiglo, treba korjenita promjena u čovjeku. Tu promjenu može proizvesti samo Duh Stvoritelj. Onaj koji je na početku stvaranja udahnjivao svemu život. Isus zato govori o preporodu, ponovnome rađanju iz vode i Duha Svetoga.
Kako Duh djeluje? Nije lako shvatiti njegovo djelovanje. Treba se prenijeti možda ponajprije u Stari zavjet, u proroke, u Knjigu Sudaca gdje se toliko puta navodi kako „Duh Gospodnji, Duh Jahvin zahvati“ ovoga ili onoga sudca, ili pak ono mjesto gdje jedan Šaul, tek što je pomazan, još uvijek surov i sirov (ta tražio je magarice svoga oca koje su odlutale!), odlazeći od Samuela koji ga je pomazao za kralja, dospijeva u društvo proroka i postaje novi čovjek – Gospodin mu promijeni srce! – veli se doslovce (usp. 1 Sam 10,9), ili pak do kraja sagledati što se zbiva na Duhove u Jeruzalemu, ili za djelovanja apostola Pavla, gdje Gospodin preko svoga Duha čini silne stvari po apostolskim rukama i riječi.
Na svim tim mjestima vidimo kako najednom izranja neka tajanstvena snaga, neka snažna i moćna zbilja koja ljude mijenja. Taj je Duh stvarateljska Božja sila, ona stvara od grješnika i bezbožnika pravednika i pobožnika, svetca. Duh pokreće, Duh udahnjuje, unosi život, on stvara, on oslobađa iz zarobljeništva, Duh iz prvoga rađanja stvara novo stvorenje, novinu života. Duh je Duh iznenađenja, prevrata, nutarnjega i vanjskoga.
Duh ruši zidove koji dijele čovjeka od Boga, uništava grijeh. U Duhu i po Duhu zbiva se oprost grijeha. On je samo Božje srce koje ljubi, on unosi u čovjeka novi, sveti život. Kao što među ljudima ljubav o-duh-ovljuje, oduševljava, unosi život, otapa, mijenja, prelijeva osobu u drugu – što je samo daleka slika onoga što čini Božji Duh – tako je i s Duhom Božjim. On stvara novo biće u kome čovjek živi iz Boga i za Boga. To će reći novo rađanje, preporađanje.
Ivan je Krstitelj govorio kako on krštava vodom, a kad dođe Mesija, on će krštavati Duhom Svetim i ognjem (usp. Lk 3,16). Voda je (p)ostala nešto kao znamen života i smrti, majčina krila i groba. Taj je znamen uzeo i Isus i utkao u tajnu Duha Svetoga i zbiljnost krštenja.
Krštenje je novi početak. Po vjeri i krštenju rađa se novi čovjek. Pokopani s Kristom da bismo s njime postali novi ljudi. Novi početak, i nema više povratka natrag. Ono što se tu zbiva jest otajstvo, misterij. Promatramo li dvoje zaljubljenih, njihovo ponašanje i kretnje, njihovu misao i izražavanje, sve ono što se njima čini bitnim i značajnim, sve ono što ih podiže i zanosi odsutno i nezainteresirano, ne ćemo ništa shvatiti od ljubavnih očitovanja. Bit će nam mnogo toga smiješno ili glupo jer nismo u ozračju i ljubavnom ushitu ni zanosu. Nismo u magnetizmu ljubavi. Očima gledamo, ali zapravo ne vidimo, ne razumijemo, ne shvaćamo odakle sve to izvire, čemu to sve smjera. Otprilike je to stajalište i čuđenje jednoga Nikodema u razgovoru s Isusom. Nije iskusio i stoga ne zna.
Isus se i sam čudi! Ovaj je Nikodem čak učitelj u Izraelu, a ne zna kako do Boga. Kao da ponovno izranja ono bolno protuslovlje iz Ivanova Proslova gdje se veli da ‘k svojima dođe, a njegovi ga ne primiše’, ne prihvatiše (1,11). Upravo to događa se i ovdje. Temeljno nerazumijevanje Isusove osobe i poslanja. U Isusu se očituje Božja istina, i stoga Isus govori opetovano ‘Amen’, ‘Amen’. Isus stavlja na početak rečenice taj ‘Amen’ kako bi time potvrdio da dolazi iz Boga, da mu riječ nosi božansku snagu, dok mi taj ‘Amen’ izričemo tek na kraju svojih molitava, kao prošnja i potkrjepu: Neka tako bude.
Na jednoj strani Isus i njegovi učenici koji zrače puninom Duha, Božjim obiljem i milošću; oni su izišli iz Isusove radionice, „kovačnice“. Njih je Isus ‘prekovao’ i (pre)oblikovao u nove ljude, a na drugoj strani Nikodem je okovan u svoju prošlost. Kako izići iz sebe? Isus mu kaže: Ne, nemoguće je to vlastitim silama. Nemoguće je to postići vlastitim mišljenjem, spoznajama; ne, time i tako ne ćeš krenuti naprijed ni koraka. Nego, treba se priključiti Isusu, onomu što on govori, prihvatiti njegovu riječ i osobu. Ostaviti svoje mišljenje, svoj „ratio“, i prepustiti se njegovoj Istini. Napustiti kriterije vlastitoga umovanja i duha te učiniti iskorak prema Isusu. Ostaviti iza sebe staro i prihvatiti, odvažiti se za novo. Moliti, vapiti, vikati: “Gospodine, ako si Ti onaj o kome govore Pisma, onda mi daj da Te upoznam, cijelim bićem!”
Nijedan čovjek ne može svojim silama do Boga. Sve su religije samo ljudski pokušaji kako se (do)vinuti do Boga. Jedino je Isus došao iz Očeva krila i donosi konačnu objavu o Bogu. I onda navodi Isus biblijsku sliku kako bi potkrijepio svoj govor: Mojsije, zatim buntovnički narod te zmije kao kazna, a potom mjedena zmija koju je Mojsije napravio te po njoj i u njoj lijek od ujeda guja.
Bog je slomio pobunu u narodu s pomoću mjedene zmije, a ovdje s pomoću Isusova križa lomi čovjekovu, ljudsku pobunu i oholost. Bog je poslao svoga Sina u svijet ne da svijet upropasti i osudi, nego da se po njemu svijet spasi. I to snagom Isusova predanja u smrt i snagom njegova križa.
Čovjek se može smiriti samo u Bogu. Nemirno je srce naše, govorio je Augustin. Nemiran je i duh naš, dok ne otpočine u Božjemu Duhu. Treba prihvatiti Isusa cijelim bićem, i dogodit će se ono o čemu ovdje govori Isus Nikodemu, o čemu govori Ivanov Proslov: “Onima koji ga prihvatiše podari moć da postanu Božja djeca… rođena iz Boga” (1,12-14). Biti rođen iz Boga samo je početak koji se uzbiljuje cijeloga života.
Fra Tomislav Pervan/Radiopostaja Mir Međugorje