Ovih dana druge polovice studenog druge pandemijske godine dugotrajno, pokvareno, tmurno i beznadno pada kiša. Oborine svakodnevno klize iz sivog platna oblaka, jedan je ovo od neomiljenih fenomena prirode, većina nas ih ne voli u toj količini, jer pridonose tužnom i mračnom raspoloženju. Još tužniji je ovaj mjesec kada se suočavamo s vijestima da su preminuli nama osobito dragi ljudi. I nebo plače za njima…
Jedan od njih, Igor Dominis, preminuo je 24. studenog 2021. godine u svome domu u 76. godini života. Iza njega ostali su ožalošćeni supruga Carla, sin Renato, kći Andrijana, unuka Dora, sestre Marija, Mirjana, Ljiljana s obiteljima te ostala tugujuća rodbina, prijatelji i znanci. Posljednji ispraćaj Igora Dominisa bit će u ponedjeljak, 29. studenog 2021. godine u 15 sati na Gradskom groblju u Biogradu na Moru.
Na vijest o smrti Igora Dominisa reagirali su brojni građani Biograda na Moru i njegovi suborci, neki od njih opraštajući se od njega na društvenim mrežama uz izraze sućuti obitelji. Mnogi od njih prepoznali su njegovu životnu misiju i to posebno lijepo sročili. Izdvajamo neke od reakcija:
„Dragi Igor, obilježio i zabilježio je jedno vrijeme kada su se u muci priznali junaci. Neumorno i hrabro je vodio video „kroniku“ svog „malog mista“. Bilježio svaki lijepi i nemili događaj. Neka mu je sretan put, hvala mu na svemu i laka mu vječnost.“
„Neumorno si bilježio sve šta ti je oko vidilo, bilježio najteže rane našeg grada, imao osjećaj profesionalca i generacijama koje dolaze ostavio istinu. Hvala ti Igore i nek’ ti je laka zemlja.“
„Bija je velika ljudina dobrog srca, da nije njega ne bi bilo ni slikice iz rata, a kamo li onoliko snimki.“
I zaista, Igor Dominis kao dragovoljac Domovinskog rata svugdje je bio, svugdje se nalazio, osobito na onim mjestima gdje je bilo važno zabilježiti – iz današnje perspektive gledano, povijesni trenutak.
Na našim mrežnim stranicama često smo koristili njegove arhivske snimke nastale tijekom Domovinskog rata, od zbivanja uoči rata i prvih topničkih napada na Biograd 17. i 18. rujna 1991. godine te dodjele ratne zastave 134. brigadi ZNG-a RH i u mnogobrojnim napadima zabilježena i dokumentirana mjesta udara civilnih ciljeva poput gradske tržnice, dječjeg vrtića, škole, plaža, gradske vijećnice, zavičajnog muzeja, plivaćeg bazena, autobusnog kolodvora, hotela, ortopedske bolnice, privatnih obiteljskih kuća i brojnih drugih, sve do pobjedničke „Oluje“.
Upravo je naša naslovna fotografija snimljena nakon uspješno okončane Vojno redarstvene akcije Oluja, a prikazuje sretnog i nasmijanog Igora Dominisa u vojnoj odori kraj zastave postrojbe kojoj je pripadao – 134. domobranskoj pukovniji, koji se veseli pobjedi i kraju rata.
U ratnom razdoblju Igor Dominis je kao ratni snimatelj s kamerom kao oružjem neumorno dokumentirao i borio se za svaki bolan trenutak i bilježio svaki detalj koji je pridonosio istini o agresoru i žrtvi. Zaslužan je za gotovo sve što je njegovom kamerom pravodobno snimljeno iz navedenog perioda na širem biogradskom području i tako očuvano i dokumentirano, a za zasluge je 2017. godine nagrađen Grbom Grada Biograda. U obrazloženju je navedeno da se ovom „hrvatskom branitelju i pasioniranom snimatelju“ Grb dodjeljuje „za izniman doprinos u dokumentiranju, video snimanjem i fotografiranjem, ratnih zbivanja na području grada Biograda na Moru“. Možda malo prekasno, jer dobitnik nagrade za požrtvovnost i osobni doprinos u očuvanju istine o Domovinskom ratu tada, zbog stanja u kojem se nalazio, na svečanoj sjednici Grada Biograda na Moru u sportskoj dvorani Srednje škole Biograd na Moru nije bio sposoban nazočiti i osobno primiti tu nagradu, već mu je ista uručena naknadno.
„Jako mi je žao što danas nije tu i Igor Dominis koji je ovjekovječio noviju povijest ovoga grada i koji je ostavio mladima da vide što se događalo, kako se događalo i što je iz svega toga nastalo u ovom gradu“, rekao je prigodom dodjele tih nagrada Jerolim Uroda, prvi gradonačelnik Grada Biograda na Moru u samostalnoj Hrvatskoj izabran 1993. godine, nagrađen iste te godine za životno djelo.
Sa Zavičajnim muzejem Biograd na Moru surađivao je Igor Dominis u stvaranju Zbirke Domovinskog rata.
Dokumentarni film „Suza u oku“ Igora Dominisa za vječnost
Zavičajni muzej Biograd na Moru prvi je na svojoj službenoj Facebook stranici u četiri nastavka objavio video priloge o Biogradu na Moru iz vremena Domovinskog rata od 1991. do 1995. godine i to je relevantan izvor koji smo iskoristili da podijelimo ovaj povijesno vrijedan sadržaj koji ćete vidjeti u nastavku. Spomenuti video prilozi zapravo su dijelovi cjelovitog dokumentarnog filma „Suza u oku“ autora Igora Dominisa. Upravo zahvaljujući njegovim snimkama moguće je danas vidjeti i rijetke snimke razrušenog Biograda na Moru u agresiji tehnički nadmoćnije vojske Srbije i Crne Gore tj. Jugoslavenske narodne armije s dijelom pobunjenih Srba u Hrvatskoj tijekom perioda od 1991. do 1995. godine.
Prvi dio, od ukupno četiri nastavka dokumentarnog filma “Suza u oku” autora Igora Dominisa, donosi nam općenite informacije o povijesti Biograda na Moru, ovdje ćemo vidjeti stare fotografije i razglednice ovoga krunidbenog grada, saznati ponešto o povijesti nastanka njegova grba, o zavičajnom muzeju grada, gradskoj limenoj glazbi, ženskoj klapi Biograjke, poslušati ih, kao i npr. izjavu Jerolima Urode (prvog gradonačelnika) i drugih, osnovne informacije o Tvornici mreža, Ortopedskoj bolnici, vrtiću, školi… vizualno prošetati gradskim ulicama i plažama i zaploviti morem uz snimke s početka devedesetih godina prošlog stoljeća…
Mare Croaticum ’91., treći susret starih brodova hrvatske brodogradnje održan u Biogradu na Moru zastupljen je također u ovome dijelu filma, a nastavak slijedi u drugome dijelu.
U Biogradu na Moru mirnu idilu svakodnevnog života prekinule su odjednom uzbune i razorne granate, o tome više govore snimljeni materijali u drugom dijelu filma.
U drugom dijelu filma, nastavno iz prethodnog dijela, gledat ćemo snimke trećeg susreta starih brodova hrvatske brodogradnje Mare Croaticum održanom u Biogradu na Moru 1991. godine. Slijedi zabilježena sveta misa i procesija ulicama Biograda na Moru za blagdan Tijelovo i posveta spomenika kralju Tomislavu 1991. godine, zatim snimka “Bedema ljubavi 1991.
” Bedem ljubavi” je pokret nastao 1991. godine, a osnovale su ga majke čiji su se sinovi početkom ratnih zbivanja tijekom devedesetih godina prošlog stoljeća zatekli na odsluženju vojnog roka u JNA. Bedem ljubavi također se nazivao Pokret majki za mir. Spontano okupljanje žena u Biogradu na Moru bilo je potpora zabrinutim majkama tijekom 1991. godine. Pri kraju drugog dijela, donedavnu mirnu idilu svakodnevnog života i bezbrižnu dječju igru ovdje su prekinule uzbune i razorne granate, tako možemo vidjeti boravak ljudi u skloništima i snimke prvog napada na Biograd, koji se dogodio 17. rujna 1991. godine u prijepodnevnim satima…
Treći dio filma donosi snimke materijalne štete koje su u Biogradu na Moru nastale nakon srpskog granatiranja grada, uglavnom na civilnim objektima, plovilima, automobilima…Kamera je zabilježila 4. siječnja 1992. godine očajne i nemoćne ljude koji sve to nijemo promatraju i nastoje sanirati štetu.
Zatim imamo svečani čin prisege pripadnika 134. brigade ZNG RH na dan 15. siječnja 1992. godine, hrvatske branitelje na terenu dok uokolo odjekuju pucnji. Dolazak predstavnika UN-a na biogradsko područje i njihov susret s hrvatskom vojskom je snimka od 24. siječnja 1992. godine. Slijedi obilazak hrvatskih borbenih položaja, rovova, prve crte bojišnice.
Snimak od 19. svibnja 1992. godine prikazuje razorne posljedice srpskog granatiranja grada, još žešćeg nego ranijeg, isto tako i snimak od 25. svibnja 1992. godine. Nadalje, Biograd u takvim okolnostima skrbi za veliki broj izbjeglica i prognanika i u grad, prema snimci od 9. prosinca 1993. godine, stiže velika humanitarna pomoć međunarodnih udruga i pojedinaca.
Potkraj te iste godine predstavnici ratne Vlade i čelnici političkih stranaka obilaze Biograd. Treći dio završava dodjelom ratne zastave postrojbi 134. brigadi ZNG HV-a od strane ratnog ministra obrane, Gojka Šuška. Bilo je to na blagdan Duhova 7. lipnja 1992 . godine. To ćemo u nastavku gledati i u četvrtom i posljednjem nastavku filma.
Četvrti i posljednji dio od ukupno četiri nastavka dokumentarnog filma “Suza u oku” autora Igora Dominisa odmah na početku prikazuje dodjelu ratne zastave postrojbi 134. brigadi ZNG HV-a od strane ratnog ministra obrane, Gojka Šuška, na blagdan Duhova, 7. lipnja1992. godine. Pukovniku Rodoljubu Bariću, zapovjedniku 134. brigade ZNG RH, pripala je tada čast u ime svih pripadnika postrojbe pozdraviti ratnog ministra obrane, Gojka Šuška, doministra u ministarstvu za socijalnu skrb, Tomislava Duku, predsjednika Općine Biograd na Moru, Milu Maretića, predsjednika Izvršnog vijeća Općine Biograd, Petra Baričića, zapovjednika Sektora, Josipa Tuličića, zapovjednike brigada, Franu Šarića i Marka Čulinu.
„Drago mi je i hvala im što su došli u našu sredinu. Nažalost, ovdje smo sami bez naših sugrađana, bez svih boraca naše brigade, samo vi kao njihovi predstavnici. Kažem nažalost prije svega zbog blizine bojišnice i mogućnosti neprijateljskog topništva i njegovog eventualnog djelovanja.“, govorio je u svom pozdravnom govoru pukovnik Barić.
Ratnu zastavu 134. brigade ZNG RH od ministra obrane tada je primio budući zapovjednik ove brigade Darko Banić, u pratnji pok. Silvestra Trtice i Žarka Kruneša, i postavio na čelo postrojbe. Koliko je ovo značajan događaj za hrvatske branitelje koji su sudjelovali u obrani je što se ratna zastava jedne postrojbe, koju je tada posvetio vojni kapelan fra Joakim Gregov, po prvi put i službeno zavijorila na tlu Biograda na Moru i na širem području svog djelovanja.
Govor ministra obrane Gojka Šuška nije snimljen u cijelosti. Autentični svjedoci danas tvrde da je on govorio mnogo duže od ovog što je prikazano na snimci, a ovdje je tek dio snimljenog govora: Autentični svjedoci danas tvrde da je on govorio mnogo duže od ovog što je prikazano na snimci, a ovo je tek dio snimljenog govora:
„Dragi borci, dragi prijatelji, niste mogli izabrati bolji dan, Duhovi i primanje zastave. Dan Duhova baš kada možemo zahvaliti Bogu da smo se rodili u generaciji koja je dočekala slobodnu i nezavisnu državu Hrvatsku. Svaki hrvatski čovjek u domovini i izvan domovine je učinio prema svojim mogućnostima. Vi ste prednjačili, jer ste bili spremni dati i goli život za domovinu. U ime Vlade Republike Hrvatske, u ime Vrhovnog zapovjednika, ja vam čestitam na svemu što ste dosada napravili…
Ja vas i molim i kad skinete uniformu, kad se riješimo ovoga zla, a to više nije pitanje dugog vrimena i čekanja, ostanite ponosni na ono što smo danas primili kao ljudi pod ovim barjakom. Deseci generacija su poginuli i raselili se cijelim svijetom očekujući ovo što smo konačno doživjeli.
Nije nam bilo lako u svakom trenutku ni danas u nekoliko riječi objasniti, ali razumite da ste vi samo dio sveukupnog mozaika i pokret u Zadru ili pokret u Šibeniku bi nam se drukčije odrazio u Osijeku il’ u Sisku i morali smo voditi politiku kakvu smo vodili, jer nije bilo prijatelja, nije bilo niti jedne zemlje čiji državnik je prije godinu dana podržao ideju samostalne i slobodne hrvatske države. Mi smo morali, vodeći rat koji nismo tražili…
Onima koji su spremni umrijeti, ja riječi nemam, ja vam se mogu samo divit’ da ste učinili što ste učinili, da ste pokazali spremnost koju ste pokazali i disciplinu i ne mislim da u onim momentima kad smo se morali i povlačiti da to je bio kukavičluk. To su ljudski..ljudske vrline, ja bi ih zvao, i plašiti se i biti hrabar u isto vrijeme – i jedno i drugo to je ljudska kvaliteta. …
Putem razuma ne treba hrabrosti koja je nepromišljena, treba odvažnosti i dostojanstva znati kako doći do cilja. Ja vas ne bih opterećivao dalje. Još jedanput čestitam, ja bih rađe bio gore s vama negdje na fronti i često puta vjerujte da nam je bilo, ne znam kako opisati, teže dobiti poziv iz Zadra, iz Vukovara,iz Gospića, a ne biti u stanju pomoći vam, a po dužnosti to bi trebalo biti u stanju. Ali to je bila situacija kod koje se našla naša država. Ja vam zahvaljujem na razumijevanju, nekad ste i naglo reagirali, a da sam bio na vašem mjestu reagirao bih isto kao i vi, ali vam se zahvaljujem i na razumijevanju i na disciplini i na strpljenju. Do oslobođenja zadnje stope hrvatskog teritorija – živili!“
Po završetku svog govora ministar Šušak je izjavio: „Imam želju rukovati se s momcima“, te je uslijedilo rukovanje ministra obrane s braniteljima.
Nakon toga slijede snimke velikih materijalnih šteta koje su u Biogradu na Moru nastale nakon srpskog granatiranja grada, uglavnom na civilnim objektima, krovovima, fasadama kuća, plovilima, automobilima… gledamo očajne i nemoćne ljude koji sve to nijemo promatraju i nastoje ublažiti ili sanirati ratnu štetu.
U Domovinskom ratu u Biogradu na Moru razornim projektilima pogođena je i osnovna škola, što se jasno vidi na snimci koja je datirana 17. svibnja 1993. godine, kao i hotel Ilirija na snimci od 28. kolovoza 1993. godine.
Zbrajanje velike materijalne štete nastavilo se i u rujnu 1993. godine, pa tako vidimo snimke grada od 17. rujna 1993. i zgradu Ortopedske bolnice tj. u kakvom stanju je bila dana 22. rujna 1993. godine.
Biogradska tržnica oštećena je u napadu 6. listopada 1993. godine, iste godine, 5. prosinca 1993. godine zabilježeno je oštećenje gradskog kolodvora, stambenih zgrada…8. prosinca 1993. nastaju nove štete na obiteljskim kućama.
„Ne možemo ne prisjetiti se biogradske ratne drame života u skloništima. Pod neprestanom četničkom vatrom dojučerašnjih susjeda, uz pomoć skrbnika „velike Srbije“, dugih dana i mjeseci bez struje, a bez vode cijeli rat. I što je najgore, nevinih žrtava ubijenih tisućama granata koje su iz neposredne blizine ispaljene na grad i okolicu. U Biogradu je stradalo od zločinačkih granata oko 900 objekata, zapravo svaka treća kuća. Materijalne štete su ogromne a procjenjuju se na preko 3 milijuna i 700 tisuća njemačkih maraka. Šteta će se popraviti, ali trag na dušama ostaje i trebat će dugo vremena da rane zacijele.“, glas je Božidara Rebića iz filma dok gledamo brojne autentične snimke ratnih razaranja Biograda.
„Nakon velike ljetne „hrvatske Oluje“ kada su kao u priči pometene nečiste sile zla, ovaj grad je poput mnogih drugih hrvatskih gradova dočekao mir i toliko žuđenu slobodu. Biograd je žrtvovao sve za slobodu, da bi danas u ponosnom siromaštvu sa nezacijeljenim ratnim ranama očekivao sretnije dane. Na širem prostoru grada bilo je preko 60 poginulih, preko 150 ranjenih, a sam Biograd dao je 22 žrtve. Prisjetimo se naših najmilijih, koji su dali ono najvrjednije – ljudski život. Sjećajmo ih se sa Božjim blagoslovom.“ , govori Božidar Rebić na kraju filma, gdje možemo pročitati i imena poginulih.
Hvala Vam za sve. Zbogom ratniče, počivao u miru Božjem.