Propovijed umirovljenoga varaždinskog biskupa Josipa Mrzljaka na misi uz jamu Jazovku 22. lipnja 2020…
Draga braćo i sestre, sedamdeset i peta je obljetnica završetka II. svjetskog rata i sedamdeset peta obljetnica početka Križnog puta jednog dijela hrvatskog naroda. Tih sedamdeset pet godina mogli bismo podijeliti u nekoliko razdoblja. Najteža i najtragičnija upravo je ta prva 1945. godina kada je stradalo najviše vojnika, ali i nevinih ljudi: ranjenika, bolesnika, svećenika, redovnika i redovnica, žena i djece. Prije 25 godina hrvatski biskupi pod vodstvom tadašnjega zagrebačkog nadbiskupa kardinala Franje Kuharića izdali su Pismo o pedesetoj obljetnici završetka II. svjetskog rata. U tom pismu, o toj prvoj godini navode sljedeće:
„Mjesec svibanj 1945. godine u Hrvatskoj se posebno pamti kao mjesec strašnih pokolja zarobljenih vojnika i civilnog pučanstva izručenih jugoslavenskoj vojsci od zapadnih Saveznika. Spomen tog stradanja vezan je posebno uz Bleiburg i uz Križni put. Još više, taj je svibanj – za razliku od drugih naroda kojima je vraćena sloboda i demokracija – dolaskom marksističkoga totalitarnog sustava za nas značio nov početak progona, zatvora, ubijanja nevinih ljudi. Mnogi su stradali samo zato što su katolici, što su katolički svećenici, redovnici i redovnice, što su katolički biskupi. Taj martirologij optužba je krvnika, ali on je još više – slava Kristove Crkve.“
Danas smo ovdje nad ovom jamom Jazovkom jer i to je jedna od nekoliko stotina postaja Križnog puta. Neke su otkrivene, a neke još uvijek prikrivene. Još uvijek smo u vremenu prikrivanja zločina i ne možemo u miru zastati kod četrnaeste postaje Križnog puta u kojoj se spominjemo kako Isusa polažu u grob. Na našem Hrvatskom križnom putu mogli bismo kazati ne da nekog polažu u grob, nego na razne načine mnoge nemilosrdno ubijaju, kolju i bacaju u jame od Tezna u Sloveniji, raznih jama na Maclju, preko Jazovke, Sljemena pokraj Zagreba, mnoge druge jame i kanale u koje su bacali žive, polumrtve i mrtve koje su ubijali na tom svojevrsnom Križnom putu. Kako je to izgledao kod ove jame Jazovke pročitat ću jedan odlomak iz najnovije knjige mons. Jurja Batelje „Žrtve obavijene šutnjom-svjedočanstva patnika s Križnog puta“. Svjedočanstvo jednog preživjelog svjedoka pokolja na Jazovki:
„Kada smo došli na predviđeno mjesto, do otvora jame ponora Jazovke, zaustavili su kolonu. Magla se počela dizati i tako smo svi gledali strahote neljudskog postupanja s nama. Meni je Bog dao tu milost da nisam bio među prvima u koloni, već na njezinom začelju u naj zadnjem redu. Netko je od partizanskih vojnika krvnika, povišenim i važnim glasnom, izdao zapovijed ili obavijest: Sada će početi likvidacija i možete gledati kako se to radi. Kako će biti s prvima, tako će biti i s posljednjima. Ni jedan neće umaći. To se skoro i dogodilo. Nismo drhtali od straha samo mi. Vidio sam drhtanje i nelagodu također kod pojedinih njihovih straža koji su pazili na nas. Bio je to jezoviti čin. Oko pola dva počelo je klanje i masovno ubijanje. Oni iz prvih redova kolone prvi su zaklani. Naši neprijatelji nisu htjeli trošiti municiju, a željeli su izbjeći i to da se u naselju čuje pucnjava, pa su noževima klali deset po deset naših ljudi i bacali ih u jamu. Naši su vojnici morali prići ili bili prisilno dovedeni dvojica po dvojica vezani odvojeni po desetinama i svaki je bio zaklan nožem u vrat. Jedan bi od partizana koljača žrtvu povukao za kosu prema naprijed, a drugi bi joj zabio nož u zatiljak. Neke su ubijali bajunetom….“ Navedena knjiga puna je sličnih svjedočanstava.
Desetljećima je trebalo čekati takva svjedočanstva jer se u sve preživjele uvukao strah i mnogi, koji su o tim događajima govorili i svjedočili neposredno nakon rata, nestajali su. Zavladala je Komunistička strahovlada i trajala je desetljećima. U svojem Pismu od prije dvadesetpet godina hrvatski biskupi navode:
„Nama se tek sada, u slobodi, nakon što je prestao monopol nad povijesnom istinom, otvara mogućnost odati dužnu počast svim žrtvama. Kroz prošlih pedesetak godina javna se počast odavala samo žrtvama jedne strane. Druge se žrtve nisu smjele spominjati; bilo je opasno i znati da su postojale. Mi stoga danas javno molimo za te naše sunarodnjake, pripadnike hrvatskoga naroda, sinove i kćeri Katoličke Crkve. U mislima obilazimo poznate i nepoznate masovne grobnice, posijane širom domovine, i u duhu kršćanske vjere molimo vječni pokoj svima nastradalima. Time ujedno smirujemo i duše živih: rodbine, prijatelja, sunarodnjaka, svih poginulih. Božjim milosrđem liječimo duše ranjene okrutnošću i, nepravdom koja im je nanesena da iz njihova srca ne bi izvirala mržnja i misao na osvetu. Vjera da su pokojni u Božjem miru, pomiruje i ljude međusobno.
Suprotni stav prema žrtvama rata koji se kod nas sustavno i službeno provodio kroz pedesetak godina, po kome su žrtve samo na jednoj strani a krvnici samo na drugoj strani, raspaljivao je osvetničke misli i nakane, o čemu tako tragično svjedoče i sadašnje žrtve rata nametnutog Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. Tako naše ratno poglavlje nije završeno pred pedeset godina, kao kod drugih naroda. Duhovi se nisu razoružali. U povijesnom času, kada je nakon komunizma trebalo poštovati izrečenu volju naroda, pribjeglo se sili oružja da se zadrži dominacija. Krvoproliće je opet buknulo da nas svojim posljedicama prati za duge godine koje nadolaze, ako li se nepravde ne isprave i ako li se smisao života i smrti, krivnje i opravdanja ne potraži na Kristovu putu: u njegovoj osobi, u njegovu djelu, u njegovoj riječi.“
Zato smo i mi sada u ovoj euharistiji slušali Božju riječ. Počeli smo odlomkom iz Knjige tužaljki jer nas često prožimaju takvi osjećaji, osjećaji žalosti i nemira i pitamo se koliko još godina moramo obilaziti razna grobišta, jame, koliko još godina moramo istraživati i prekopavati jame po pričama svjedoka kojih je sve manje i sve teže otkrivaju tajne koje desetljećima nose u sebi. Sa žalošću se pitamo: Zašto nam to nisu otkrili koji su znali, koji su punili jame nevinim ljudima. Mi, kršćani, ne pitamo ih zato da bismo osvećivali svoje roditelje, za čije grobove ne znamo ali dakako to ne oslobađa civilne, istražne i sudske vlasti da istražuju i kažnjavaju zločine koji nikada ne zastrarjevaju i zločince koji su to počinili.
U citiranom Pismu biskupi dalje navode: „Uz spomen žrtava nužno se povezuje i spomen krvnika, spomen krivaca za tako brojne žrtve. Krivci imaju svoje ime i prezime pa je i njihova odgovornost u prvom redu osobna. Isprika da su samo izvršavali naređenja ne može ukinuti osobnu krivnju neposrednih počinilaca zločina. No još je veća krivnja naredbodavaca, ideologa, tvoraca sustava koji unaprijed planiraju krvavi obračun s neistomišljenicima. Krivnju ne isključuje ni činjenica da se u svakom ratu počinjaju zločini. Zakonita obrana i zločin ne mogu se poistovjetiti.“
Mi bismo samo željeli da zemni ostaci naših pokojnika, koji su bačeni u jame budu položeni u grob na što ima pravo svaki čovjek na kugli zemaljskoj. Zato u Poruci biskupa Hrvatske biskupske konferencije za ovogodišnje parlamentarne izbore uz ostale uvjete navodimo i sljedeće:
„Važno je također vidjeti kako kandidati gledaju na zločine svih ideologija u kojima su stradali članovi našega naroda i drugih naroda tijekom i nakon Drugog svjetskog rata. Posebice je važno kako se odnose prema Domovinskom ratu i osuđuju li sve oblike totalitarizma, rasne, vjerske i druge netrpeljivosti. Konačno, bitno je da u svom programu promiču pozitivan zdrav osjećaj te traže cjelovitu i punu istinu o događajima iz prošlosti temeljem koje će se moći uspostaviti kultura dijaloga, nacionalnog pomirenja i zajedništva.“
S puno vjere mogli bismo tada odgovoriti na pitanje koje smo čuli u današnjem Evanđelju u kojemu Isus postavlja pitanje Lazarovim sestrama „Kamo ste ga položili?“ a mi bismo mogli odgovoriti poput sestara „Dođi i pogledaj“ (Iv 11, 32-45). Trudimo se iz godine u godinu, iz desetljeća u desetljeće otkrivati mjesta stradanja i zločina, pokupiti zemne ostatke naših pokojnika ne da bi kosti dugo stajale u nekim vrećama za smeće, u nekim spremištima i patologijama nego da bi s pobožnošću mogli pristupiti ovoj četrnaestoj postaji križnog puta u kojem se govori kako je Isus položen u grob. I mi bismo željeli položiti zemne ostatke svoga oca, svoga djeda, svoga rođaka, svoga znanca i prijatelja ali i nepoznatog stradalnika u grob na koji ćemo dolaziti i u molitvi ispovijediti svoju Vjeru u uskrsnuće tijela.
To je razlog našeg današnjeg susreta ovdje na mjestu stradanja mnogih nevinih ljudi. Neka im Gospodin podari mir, a nama učvrsti i umnoži vjeru, ufanje i ljubav.
+ Josip Mrzljak, biskup u miru